DRAGAN BURSAĆ: ''Genocid, sad ga vidiš, sad ga ne vidiš''

Pa onda i kurta i murta mogu da se sprdaju nad kostima ubijenih, da tvrde kako malo jeste, pa malo nije genocid, malo ga ima, malo ga nema, kao onog delirijumskog Drekavca, a da za to ne snose nikakve pravne posljedice

  • Društvo

  • 13. Feb. 2018  13. Feb. 2018

"Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica", izgovorio je Dragan Mektić prije par dana i podigao buru u redovima svih srpskih nacionalista u Republici Srpskoj. Samo malo.

 

Oprostite, ovo nije izjavio Mektić, ovo je rekao Milorad Dodik prije deset godina. Otkuda mi to sad, kako sad...Čekajte, samo malo...

 

Nego, prije frljacanja srpskih političara na temu srebreničkog genocida, treba ispričati jednu priču.

 

Drekavac ili genocid?

 

Kažu da je sjeverozapadna Bosna, preciznije Krajina, domovina Drekavca. Misterioznog bića, kojeg su vidjeli mnogi, a za koga se ne može utvrditi da postoji. Ono što je zajedničko svim ljudima koji su se našli oči u oči sa Drekavcem jeste povišen nivo alkohola u krvi ili, ako ćemo do kraja iskreno kada je Krajina u pitanju, smanjen nivo krvi u alkoholu.

 

Genocid, sa druge strane, nije nimalo neozbiljno pitanje, pa da se sa njim sprdamo kao sa onim krajiškim Drekavcem. Nije neozbiljno, preozbiljno je to pitanje, težak je to, najteži izraz, nad kojim moramo zastati, e da bi išta suvislo rekli. A, opet, kako se ponašaju srpski političari u Republici Srpskoj, čini se da je pitanje genocida svedeno na broj maligana i onog prokletog Drekavca.

 

Operacija katarza 2018

 

A, evo šta je na stvari. Prije neki dan, pročitali ste to i čuli sigurno, Ministar sigurnosti BiH i jedna od vedeta SDS-a, rekao je kako se u Srebrenici desio genocid, kako se Srbi moraju suočiti sa istinom, proći katarzu i priznati da je neko u njihovo ime počinio taj genocid. I dok se naivno dobrohotni dio naroda u Bosni i Hercegovini ponadao kako je konačno neko u Republici Srpskoj progledao na oba oka, prihvatio ne samo realnost, nego i pravnu kvalifikaciju Haaškog suda, kad ono nije nego.

 

Još se kursor nije niti smirio na naslovu katarzične izjave, a već je Mektić demantovao samog sebe, novinara Jutarnjeg lista kome je dao intervju i dobru nadu lakovjernih. Nije genocid, nego zločin, težak zločin, koriguje Mektić sebe.

 

Pa je krenula lavina iz svih raspoloživih medijskih oružja i oruđa, plus RTRS, kao zaseban entitet sijanja gluposti. Dragan Mektić je priznavanjem genocida postao unutarsrpski neprijatelj broj jedan. Izdajnik par ekselans, persona non grata, osoba koja se treba stiditi sjemena i plemena. Dakako, ovo su najpogodniji i najprikladniji izrazi kojim je ministar sigurnosti počašćen od strane gotovo unisonog srpskog korpusa.

 

Pozicija i SNSD, praktično, nisu trebali raditi ništa. Naslovnice na kojima Mektić priznaje srebrenički genocid su bile legitimacija i poziv za velikosrpsko virtuelno orgijanje. I to orgijanje je uzelo toliko maha u desetak minuta, da se i SDS i Mektić, o tempora o mores, ogradio od samog sebe.

 

No, mediji, plus RTRS, nisu na tome stali. Pronašli su, preciznije došli su do audio snimka na kojem "Mektić priznaje genocid". Aha, šta sad Mektiću??? Oni skloni idealizaciji, opet naivni, ponadali su se da će svojim ušima čuti to priznanje, a oni krvoločniji srpski nacionalisti jedva su dočekali da "sahrane" Mektića. Mada, ovi znaci navoda mogu i da se uklone, kakav je to vikend bio.

 

I imali smo šta čuti. Tresla se gora, rodio se "to, taj to", A, to vam je to. “To taj to» je valjda kodirani ispis za priznao bih ja, al' mi ne da izborna baza. Jeste genocid, al' idu izbori. Ne znam ni sam šta da kažem, razmišljam o džudou vikendom... Ko će ga znati šta je Dragan Mektić u sebi izmantrao pod mucavom konstrukcijom «to taj to»?

 

Radi korektnosti, ovdje treba citirati i novinara i ministra Mektića:

 

Novinar: Da li smatrate da je u Srbrenici izvršen genocid?

 

Mektić: "Nemam ja šta... Pa postoje relevantni dokumenti. Mi moramo priznati taj taj, to što se dogodilo... Pazite ja gledam evo sada, neki dan u Njemačkoj povodom Dana Holokausta, ponovo njemački parlament se još jednom izvinio... i mi moramo proći kroz tu katarzu. To niko nije uradio u ime srpskog naroda, ja nemam sa tim, to ne može niko uraditi u moje ime... to su bolesni umovi, negdje zamislili, negdje otuđeni od naroda, od ovakve poltike... ne, želim da tu temu skinemo sa srpskog naroda, to nije uradio srpski narod i zato sam apsolutno da se procesuiraju svi koji su počinili to to...."

 

Da li je Mektić odgovorio na pitanje? NIJE!

 

Kako god, Mektićeva nekonzistentnost je gora od Dodikove. Dodiku treba deset godina da prizna genocid u Srebrenici, pa ga negira, a Dragan Mektić to odradi za desetak minuta, bez da je bilo kome jasno da l' priznaje isti ili ne.

 

Naravno, nema šta Mektić, Dodik, sveti Petar, Marsovci, Tramp, Putin ili bilo ko da priznaje ili ne priznaje genocid. On se desio, na zvjerski način je planski pobijeno muško stanovništvo enklave Srebrenica, nestalo je, izbrisano i na drugi svijet poslano 8372 osoba.

 

To vam govori ona šuma mezarja u Potočarima, to vam govori zdrav razum (ako ga imate) i to vam pravno govori potvrda Suda u Haagu. E, ali ono što vam niko ne govori, a i kako će reći kad nema zakonske osnove je fakat da i nakon četvrt vijeka u Bosni i Hercegovini, zemlji koja je pretrpjela najveću štetu, onu biološku, u cijeloj Evropi nakon Drugog svjetskog rata, nije usvojen Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida.

 

Pa onda i kurta i murta mogu da se sprdaju nad kostima ubijenih, da tvrde kako malo jeste, pa malo nije genocid, malo ga ima, malo ga nema, kao onog delirijumskog Drekavca, a da za to ne snose nikakve pravne posljedice. I ne da ne snose posljedice, nego direktno negiranje genocida i optuživanje političkog oponenta da je priznao genocid donosi najveće političke poene.

 

A, to nam opet govori o stanju svijesti, konkretno u naroda srpskog u Republici Srpskoj. Sistematsko medijsko ispiranje mozga, četvrt vijeka nakon rata, dovelo je do toga da nam djeca nemaju pojma šta se desilo u istočnoj Bosni. Doslovno nemaju pojma. Niti o genocidu, niti o masovnim silovanjima, niti o spaljivanju živih ljudi, niti o masovnim grobnicama, niti o krvavoj Drini, prepunoj ljudskih leševa...ništa.

 

Opasnosti negiranja genocida

 

Upamtite, kada je Dodik prije deset godina Senadu Hadžifejzoviću govorio "Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica", on je samo ponavljao ono što je istina, što je najveća svjetska pravna instanca potvrdila - U Srebrenici se desio genocid. Tačka.

 

Ono što se poslije događalo, a čiji je vinovnik i ministar Dragan Mektić, je sistematsko organizovano i dalekosežno, baš po srpski narod opasno, ništenje istorijskih fakata.

 

Tako nam Dodikovo priznanje genocida ostaje kao priznanje jedinog političara iz Republike Srpske. Ono na čemu se radilo do 2008. godine, bačeno je u žabokrečinu našu nasušnu, zarad najjeftinijih političkih poena, zarad raspirivanja najnižih nacionalističkih strasti. Može li se spasiti? Vidjećemo.

 

No, pozivati na razum jeste ljudski, ali u šumi prepunoj Drekavaca, koja se puni ratnim urlicima kako idu izbori, čini se kao Sizifov posao. Kako god, dok je zdravog razuma, treba glasno i jasno ponavljati istinu, jer istina oslobađa. Pa će kad-tad i prevrtljivi Dodik i zbunjeni Mektić, morati objasniti narodu srpskom da je neko u njihovo ime počinio genocid. A, to je tek početak hoda po putu koji je neravan, izrovan i pun rupa. Put suočavanja sa istinom. Do tada ćemo namjesto svijeta istine živjeti svijet Drekavca, koga malo ima, pa nema. Zavisno da li je šljiva rodila ili ne. Nažalost!

 

I na sramotu onih pobijenih u srebreničkom genocidu.

 

(Buka)

 

 

 

 

 

 

trenutak ...