REPORTAŽA IZ VUČIĆEVOG RODNOG MJESTA: Hrvati su nam zapalili selo i vatrom ispisali veliko U

Kada se magistralnom cestom spuštate s Kupresa, par stotina metara prije ulaska u Bugojno, smjestio se - Čipuljić. Za njega niko u Hrvatskoj, a i šire, vjerovatno nikada ne bi čuo da ga za ovosedmične posjete Zagrebu svako malo u usta nije stavljao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. I to kao primjer njegova porodičnog, ali i svesrpskog stradanja u Drugom, a i u ratu "devedesetih" godina.

  • Društvo

  • 16. Feb. 2018  16. Feb. 2018

  • 2

Reportaža iz Vučićevih Čipuljića:  Hrvati su nam zapalili selo i vatrom ispisali veliko U
- Godine 1992. sve su Vučićeve kuće u selu Čipuljiću spaljene. Naišle su neke hrvatske jedinice, kažu da je neka bila vukovarska garava, ja to ne znam, nemam dokaza, svakako su bili Hrvati. Sve su ih spalili. Nisam došao tražiti bilo čiju ispriku – požalio se Vučić, stjeran u kut novinarskim pitanjima.


Snijeg koji je u Bosni konačno pristojno pao ovog tjedna prekrio je ovo bugojansko prigradsko naselje. Međutim, posljedice rata itekako su vidljive na svakom koraku. Dobar broj kuća u međuvremenu je promijenio vlasnike i sada u Vučićevoj postojbini žive mahom Bošnjaci.

1cipuljici

– Od nas 9 tisuća prijeratnih Srba u Bugojnu, a samo nas je u Čipuljiću živjelo nekih četiri tisuće, ostalo nas je jedva stotinu, maksimalno dvjesto – kaže nam Slobo, kojeg zatičemo dok ispred pravoslavne crkve Rođenja Presvete Bogorodice čisti snijeg.

 

Kada smo njemu i sumještaninu Goranu u ulozi nadzornika rekli po kojem smo poslu stigli, odnosno provjeriti ono što je Vučić govorio, iz topa odgovaraju:

Klicini Garavi

– Sve vam je tako bilo! Ni slova za dodati ili oduzeti.
Prema njihovu pričanju, u Bugojnu i okolici zaratilo se u svibnju 1992., odnosno nešto kasnije nego ostatku BiH.

 

– U to vrijeme Hrvati i Muslimani bili su zajedno, ista vojska, ali se za većinu stvari pitalo ipak Hrvate. Glavnu riječ je vodila jedinica Garavi, koji nisu nikakvi Vukovarci, već domaći Hrvati na čelu s Vinkom Žuljevićem Klicom. Znate ga vi u Hrvatskoj iz crne kronike. E, kad su oni upali, mi Srbi uspjeli smo većinom pobjeći preko Mandalca i Stožera prema Kupresu. Istina, Hrvati su nas pustili da prođemo, ali je selo zapaljeno. Kamen na kamenu nije ostao – govori Slobo u pauzi lopatanja.

 

– Mene je spasilo što sam bio oženjen za Hrvaticu Juliju. Ostali smo živjeti dolje u gradu, kasnije mi je supruga nažalost umrla – pridodaje Goran.

 

– Ali najbolje vam je oko toga pitati popa Slavišu Đurića. Otišao je nekim poslom, ali sad ću ga zvati – nudi se i odmah za mobitel laća Slobo.

2cipuljici

Nije prošlo ni nekoliko minuta kada je golfom u crkveno dvorište stigao svećenik. Vidjevši fotoaparat kolege Vojka odmah se uznemrio.

 

– Nema slikanja, nema izjava. Sve što ste do sada snimili, lijepo izbrišite – tražio je od nas i odmah pojasnio što je posrijedi.

 

– Prije dvije godine bili su mi novinari iz Zagreba. Ja ih lijepo primio, dopustio da me slikaju u mantiji, a kada sam pročitao što su napisali, šokiralo me je. Zato nam je iz sarajevske Mitropolije naređeno da nema nikakvog razgovora i slikanja s novinarima, pogotovo kada je predsjednik Vučić u pitanju.

 

Ipak, malo po malo pop Slaviša je počeo omekšavati. Shvaćamo da su ga najviše pogodile dvije napisane stvari: prva, da Vučićevi nisu Srbi, i druga, da mu djeda Anđelka nisu ubile ustaše, već je stradao u jednoj kavanskoj tučnjavi kao posljedici nagomilanih dugova. Istine radi, takve su priče prvo plasirane u Srbiji, pa čak i knjige napisane.

Djeda mu ubili ustaše

– Može pisati tko što hoće, ali Vučićevi su oduvijek u Bugojnu bili veliki gazde. Kao stara pravoslavna obitelj navedeni su i u popisu što su ga sredinom 16. stoljeća napravile turske vlasti. Njegov je djed imao automobile i vozače, kao i konje za utrke kada to ovdje nitko nije imao. Starog je Anđelka 1927. na čelu grupe viđenijih bugojanskih Srba primio i kralj Aleksandar i darovao nam zgradu Srpskog doma. Odmah na početku Drugog rata odveli su ga ustaše i ubili. Po jednima to je bilo kod Banje Luke, a po drugima u koncentracijskom logoru u Jasenovcu. Aleksandrov otac se rodio u vlaku, u zbjegu – kaže svećenik, dok nas šiba bosanska verzija bure.

 

Iako je u Bugojnu na službi tek od 1999. godine, dobro je upoznat i sa zbivanjima s početka ovog rata. Vučića demantira tek u jednoj činjenici.

 

– Čipuljić su dva dana nakon što su protjerani Srbi zapalili ljudi iz nekakve zrinjsko-frankopanske bojne iz

Osijeka. Polili su benzinom i formirali veliko slovo "U". Ako meni ne vjerujete, pitajte muslimane. Oni su sve snimili dok je gorilo – navodi Slaviša.

3cipuljici

– Najgore stvari radila je bagra. Pravi domaćin, onaj tko je svojom rukom dizao kuću, nikada je ne bi zapalio. Ničiju! A na svim stranama bilo je takvih ljudi i zbog toga ne može odgovarati cijeli narod. Slušam ja onog vašega generala kada pita Kolindu za što se on borio. A za što se borio onaj s druge strane, isto se tako može pitati – glasno razmišlja pop Slaviša, ali za razliku od Slobe i Gorana tvrdi da im Hrvati nisu bili od velike pomoći u zbjegu.

 

– S jedne strane su nas gađali muslimani, a s druge Hrvati. Bio je to čisti proboj. Ali zato smo mi Hrvate lijepo primili kada su oni bježali pred Bošnjacima godinu dana poslije. Naša djeca u Donjem Vakufu nisu imala mlijeko, ali davali smo ga malim Hrvatima – želi poentirati.

 

– I mi smo Hrvate – u istom tonu će i Slobo – primili s oružjem. Svi su imali kalašnjikove i sjećam se da mi je jedan iz HVO-a nudio zamjenu za moju "kragujevku", ali nisam pristao.

 

Ono što odaju priznanje lokalnim Hrvatima jest ruke pomoći u povratku i pri obnovi lokalne crkve.

 

– Ja bih kada je god zafalilo para nazvao mog prijatelja Hrvata. Uvijek sam mogao pitati koliko mi je trebalo. Tisuću, dvije, tri... – veli Slaviša.

Šerifova rakija

Ipak nam je na koncu pokazao put prema kući Vučićeva djeda i oca. Obje su do temelja zapaljene i do dana-današnjeg nisu obnovljene. Inače, od Vučićevih u Čipuljiću još samo živi rođak Aleksandrova oca, Drago. Nismo ga u srijedu zatekli doma.

 

– On vam je otišao u grad na kavu i na pijacu. Neće tako skoro – dočekao nas je prvi susjed Šerif Redžić. On je kuću i imanje kupio od Vučićeve tetke Smilje.

4cipuljici

– Pravi ljudi i gazde – reći će Šerif, inače izbjeglica iz Šipova, odakle je podrijetlom i Vučićeva majka Angelina.

 

Aleksandra, tada kao premijera, upoznao je 2015. godine.

 

– Pri proputovanju iz Mostara za Banju Luku svratio je u rodnu grudu. Vidio mi je ženu i pitao za čovjeka, a ona meni javila i ja odmah došao. Doduše, jedva su me pustili proći oni iz pustog osiguranja s dugim cijevima. Uspjeli smo i nazdraviti mojom domaćom rakijom. Da vam pravo kažem, mene je čovjek oduševio – iskreno će Šerif, koji razgovor uvjetuje samo jednom stvari – da i sami probamo njegovu lozu.

 

Sam Šerif je tada Vučiću ponudio da otkupi djedovu i očevu kuću i okućnicu. Odbio ga je.

 

– Otac mu zna svratiti, ali još ništa nisu poduzeli. Ako žele, ja ću im besplatno očistiti ruševinu i zemlju – poručuje prvi susjed srbijanskog predsjednika iz Čipuljića.

 

Hrvati ne žele o Čipuljiću

 

Bugojanski Hrvati, koji su nekada bili većina u gradu i okolici, nerado pričaju o Čipuljiću i akciji s početka rata.

 

– Bilo je to ludo vrijeme – kaže nam, pod uvjetom anonimnosti, jedan bivši pripadnik HVO-a.
– Koliko god oni sada pričali drugu priču, mi smo pomogli Srbima da te '92. pobjegnu prema Kupresu, kao i oni nama kada smo bježali '93. Osim toga, neka kažu tko im je prvi priskočio kada su im Bošnjaci dva puta, 2004. i 2007. godine palili crkvu u Čipuljiću – veli.


Vučić želio na Poljud

 

Aleksandar Vučić dobar je dio djetinjstva proveo u Čipuljiću. I sam je u nekoliko navrata javno govorio o tome, prisjećajući se Nikolina potoka, Mustafinih livada, Han luke...

 

I prve je tadašnje dinare zaradio u kavani koju su generacijama držali Vučići. Bio je na glasu kao dječak uvijek spreman na akciju. Tako su ga navodno jednom u zadnji tren spriječili da s 15 godina ne ode u Split pogledati utakmicu Hajduka. Istina, uvijek se hvalio da je 'zvezdaš', pa je tako ispričao da se legendarni golman Partizana i Dinama, Ranko Stojić, inače i sam Bugojanac, nikada u mjesto nije usudio donijeti dresove tih klubova.

 

(Slobodna Dalmacija)

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...