KOGA JE BRIGA ZA PRINCIPA: "Bio je lezilebaroš, intelektualno nerazvijen, a u Sarajevu ga nisu htjeli primiti ni u..."

Na temeljno pitanje o liku koji je izvršio sarajevski atentat, moglo bi se odgovoriti i protupitanjem – ali, koga je danas za to briga?

  • Mini market

  • 24. Feb. 2018  24. Feb. 2018

  • 3

Piše: Denis Kuljiš (Žurnalist.info)

Koja su načela vodila Gavrila Principa? Kakvi su bili njegovi motivi? Na to su pitanje pokušavali odgovoriti sudionici okrugloga stola održanog na Brijunima – Biljana Srbljanović, pomodna dramatičarka prisutna na važnim europskim pozornicama, sarajevski redatelj Dino Mustafić koji je za Ulysses teatar režirao njen komad o Gavrilu Principu i neopisivi Srećko Horvat, vedeta hrvatske kvazintelektualne revolucionarne scene koji upravo polaže ispite s druge godine zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Na temeljno pitanje o liku koji je izvršio sarajevski atentat, moglo bi se odgovoriti i protupitanjem – ali, koga je danas za to briga?

alt

Gavrilo je ušao u popularnu povijest kao “sedamnaestogodišnji gimnazijalac iz Sarajeva”. To uopće ne stoji – imao je dvadeset godina, a u Sarajevu je završio jedino pet razreda osnovne škole. Tri razreda niže gimnazije pohađao je u Beogradu. U Sarajevu ne bi se mogao upisati, nije imao uvjeta, a to je bila uređena Austro-Ugarska, a ne neko megatrendovsko veleučilište ”na ušću dveju reka ispod Avale”. U sarajevskoj gimnaziji školovao se njegov vršnjak i politički istomišljenik, briljantni Ivo Adrić koji – vrlo zanimljivo, zar ne? – o Gavrilu nije u životu napisao ni slovca. Princip nije maturirao (“mala matura”), nego se uglavnom klatario po Beogradu, čitao nekakve pamflete, gluvario i lezilebario i utoliko je vrlo moderna pojava, samo što mu je nedostajao internet koji su tek unekoliko mogle kompenzirati beogradske kafane. Umjesto od Subversive Festivala, podršku je dobivao od revolucionarnih udruženja Narodne odbrane i Crne ruke, gdje su okupljali kadrove za stvarnu subverziju u susjednoj Bosni, koja je poslije aneksije 1907. postala dio austrougarskog državnog teritorija.

Dvadesetogodišnji sušičavac, fizički i intelektualno toliko nerazvijen da ga nisu htjeli primiti u komite za ratovanje po Makedoniji, Gavrilo je, bez obzira na pothvat koji je imao dalekosežne posljedice, zapravo posve nezanimljiv lik pa je trebalo proći stotinu godina dok se ne problematizira pitanje njegovih motiva. Je li bio terorist ili borac protiv imperijalizma, pitaju se na Brijunima troje intlektualaca, reflektirajući prijepore priučenih povjesničara i političkih pamfletista po mnogim europskim državama. Što nam danas navješćuje Gavrilo Princip? Novu revoluciju, pobunu protiv povratka u nacionalni feudalizam? Stari kontinent, naime, nikako da prihvati ono jedino što se danas realno nudi – kapitalizam, demokraciju, jedno ili drugo ili oboje, put tržišne i društvene reforme, kojim su već pošli i Kina i ostatak Trećeg svijeta…

Je li Gavrilo bio terorist ili revolucionar? Bio je pištolj u produženoj “Crnoj ruci”, a njegova vlastita domišljanja iz iskaza istražiteljima u sudskom procesu gdje je osuđen na dvadeset godina robije, savršeno su banalna. Stoga je i samo njegovo uzdizanje u red protagonista povijesnih zbivanja koja su dovela do Prvog svjetskog rata, propagandistička koluzija ideologa.

Kakav je čovjek bio Aleksandros Shinas? Četrdesetitrogodišnji grčki konobar koji se kao emigrant vucarao po Manhattanu sa socijalistima, vratio u Solun i ondje, godina dana prije Principa, ustrijelio na ulici grčkog kralja Georga I. Žandari su ga ispitivali, a zatim je skočio kroz prozor, ili su ga kroza nj bacili na ulicu. Grčka vlada izdala je priopćenje da je bio skitnica i alkoholičar. Povijesna znanost nije se udubljivala u njegov slučaj. Bit će da je atentat naručila bugarska obavještajna služba, povezana s ruskom, dakle, sve isto kao i u slučaju sarajevskog atentata, samo što se solunski dogodio na svršetku Drugog balkanskog, a Principov na početku Prvoga, Velikog rata, kao cause celebre, koji će pokrenuti konflikt velikih sila.

alt

Kakav je, dakle, bio Princip? Svaka bi balkanska policija onoga doba pokušala iz njega batinama izbiti imena ostilih sudionika, a zatim bi ga likvidirala prilikom lažnog pokušaja bijegu. Ne i austrougarska policija, represivni aparat velike, civilizirane europske superdržave, koja po svojim dostignućima i nesposobnosti za rješavanje praktičnih problema jako posjeća na današnju Europsku uniju. Umjesto da Principa defenestriraju, poslali su mu psihijatra. Dr. Martin Pappenheim vodio je s njim u zatvoru duge razgovore. Princip nije osuđen na smrt jer je u trenutku kad je počinio dvostruko ubojstvo nadvojvode Franje Ferdinanda i vojvotkinje Sofije Hohenberg imao dvadeset godina i tri dana (a punoljetnim se u Austro-Ugarskoj postajalo s dvadeset i jednom godinom).

Što o njemu kaže dr. Pappenheim, psihijatar s imenom holivudskog shrinka iz komedija Billyja Wildera?

alt

“Završio pet razreda osnovne škole u Beogradu, te tri gimnazijska u Beogradu, ali nikad nije maturirao. Prebolio šarlah. U gimnaziji mjesečario. Uvijek osamljen, nije se družio s ostalim učenicima. Čitao puno anarhističke i socijalističke štampe, nacionalističkih pamfleta, te prozu. Jako sentimentalan kao dijete, miran, ne osobito religiozan. Zaljubljen u djevojku koju nije nikad poljubio. Nije imao prijatelja, vrijeme provodio po knjižnicama. U samici jako mu je teško bez knjiga i materijala za čitanje. Puno sanja. Lijepe snove. O životu, ljubavi, ništa strašnoga. Spava najviše četiri sata dnevno. Načuo je da je rat. No, svjetski rat je bio neizbježan, nije ga uzrokovao atentat. On je bio idealist, htio je osvetiti svoj narod. Motivi – osveta, ljubav. Danas misli drukčije. Socijalna revolucija moguća je u cijeloj Europi, ali ne bi o tome pred stražarima. Iako ga ne zlostavljaju. Svi su korektni. Prije mjesec dana pokušao se ubiti, objesiti na ručnik. Glupo je imati bilo kakve nade…”

Ukratko, to nije Bronson, lik o kojemu možeš snimiti film. Teatar, to je sasvim druga stvar, pogotovo ako stvaraš simboličnog junaka, revolucionarnog paragona bliskog suvremenom horizontu “antiliberalnih” prevratnika.

Opsesivno nagvaždanje o Principu koje se proširilo nadasve po balkanskim medijima, baca u zasjenak puno zanimljivije likove iste historije, kolateralne žrtve publicističke ofenzive što je rezultirala mnogim popularnim knjigama (jedna od najzanimljivijih je “The Sleepwalkers – How Europe Went to War in 1914”, “Mjesečari – Europa korača prema ratu 1914.” Christophera Clarka, profesora moderne njemačke povijesti na kembriškom St. Catherine koledžu).

Tajnoviti pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis već je i ranije dobro opisan. Srpski predsjednik Nikola Pašić, također – neobično vješt, oprezan političar koji je na sceni preživio četrdeset godina. Apis je atentat organizirao, a Pašić učinio sve da se srpsku službenu politiku s tim ne može povezati – čak je, čini se, preko nekih kontakata upozorio austrougarske diplomate da se tako nešto sprema. Iako je odobravao cilj, znao je da se ne smije pojaviti dokaz o sredstvima, jer će Srbija inače ostati osamljena u neizbježnoj konfrontaciji s Austro-Ugarskom.

U Beču, promatrali su balkanske događaje s nevjericom, predrasudama i inercijom. Srbiju su smatrali beznačajnom, barbarskom državicom na rubu svijeta. Promijenili su mišljenje poslije Prvog balkanskog rata, kad je demonstrirala učinkovitu vojnu silu. Poslije drugog balkanskog rata, postigla je teritorijalno proširenje i započela nemilosrdnu pacifikaciju zauzetog područja, a pritom je okupirala i dio albanskog teritorija, kondominija Austro-Ugarske i Italije.

alt

Austrougarski ministar vanjskih poslova grof Leopold von Berchtold namjeravao je stoga izraziti energični demarš prilikom zakazanog posjeta Nikole Pašića Beču. No, kad su se sreli, Pašić mu je poletio u susret i obratio mu se s takvom srdačnošću, da je grof ostao zabezeknut. “Malen, simpatičan, s bradom kao patrijarh i živim očima, u nastupu je miješao žovijalni šarm s očitom nakanama da izbjegne ozbiljan razgovor.”

Socijalno, susret je bio toliko ugodan da Berchtold nije znao kako da otvori neugodnu temu. Ostavio je to za večernji susret u operi, ali kad je grof zauzeo mjesto u carskoj loži, obavijestili su ga da je Pašić u hotelu već legao na počinak. A sutradan rano izjutra, napustio je Beč. Berchtold je odlučio da mu uputi pismeni otpravak. Napisao mu je pismo na njemačkom, a imao je poslovično nečitljiv rukopis, i kad je Pašić dobio poruku u Beogradu, nije mogao razabrati što mu Berchtold poručuje. Diplomatska inicijativa Srednja Europa – Balkan završila je, dakle, kao i obično – nepraktični formalisti, birokrati sputani mnogobrojnim obzirima, nisu umjeli izaći na kraj s lokalnim hajducima i prevarantima. A grof Berchtold stajao je na čelu ministarstva vanjskih poslova, jedne od tri državne institucije koje su vodile vanjsku politiku najveće europske države.alt

  • Feldmaršl Frantz Conrad grof Von Hoetzendorf (sjedi četvrti s lijeva) na vojnim manevrima švicarskog 2. korpisa 1910. s vojnim atašeima i promatračima europskih sila

Drugi centar moći bila je vojska, Generalštab K. u. K. Armee. Na čelu mu je bio feldmaršal-lajtnant barun Conrad von Hoetzendorf, koji je tada prolazio kroz vrlo tešku životnu fazu. Bojažljivi usamljenik (poput Principa) on je izbjegavao društvo i bečki sjaj i radije planinario te crtao u prirodi. Bio je deprimiran jer mu je 1905. umrla žena s kojom je imao četvoro djece. No, na nekom prijemu dvije godine kasnije posjeli su ga uz gospođu Ginu von Reininghaus, ženu bogatog trgovca u koju se, u podeset i petoj, smrtno zaljubio.

Nekoliko dana kasnije pozvonio je na vrata njene palače na Ringu i objasnio joj da je voli i namjerava svoj život posvetiti tome da mu ona postane žena. Šokirana, gospođa Gina odgovorila mu je da ostvarenju te želje stoji na putu sedmerostruka prepreka – ima muža i šestoro djece! To ga nije obeshrabrilo. Sutradan, došao joj je na vrata njegov adjutant pa objasnio da feldmaršala, s obzirom nanjegovo labilno mentalno stanje, i podjednako nesigurne europske prilike, nipošto ne smije ostaviti bez ikakve nade. U narednim fazama pregovora zaključili su da će ona, do daljnjega, ostati kod svoga muža, ali da će “u slučaju da ga iz bilo kojeg razloga odluči ostaviti, svakako uzeti u razmatranje i ponudu g. feldmaršal-lajtnanta”.

alt

  • Gina rođena Agujari, kći poznatog tršćanskog slikara koja se udala u bečku plutokraciju

Spreman na dugotrajan iscrpljujući rovovski rat, Confrad se bacio na pisanje dugih pisama. Pisao joj je svaki dan, ponekad i po tri pisma, od kojih su neka obasezala i šezdeset stranica. No, s obzirom na mogućnost skandala i kompromitacije, nije ih slao, nego polagao u mapu naslovljenu “Dnevnik mojih patnji”. U presudnim danima uoči rata i na njegovu samom početku, od 1907. do 1915. napisao joj je oko tri tisuće pisama, a dobila ih je tek poslije njegove smrti. Nema sumnje da je njegovo promišljanje rata u velikoj mjeri determinirala ta opsesija – smatrao je da će kao pobjedonosni heroj, ovjenčan slavom, ostvariti svoj cilj, osvojiti srce nedostižne Gine. U stvari, oni su se i bez toga zbližili, jer nije mogla odoljeti tolikoj upornosti, a njen muž se prilagodio, pošto je dobio goleme vojne liferacije. Zakonomjerno, stvar je prerasla u bečku operetu…

Osim isprva neosvojive gospođe, Conrada je najviše dražila Srbija, koju je, svojstveno svom opsesivnom karakteru maničnog depresivca, također htio pod svaku cijenu pokoriti. Od 1913. do 1914. dvadeset i pet puta je uputio službeni prijedlog da se na Srbiju izvrši vojni napad.

alt

  • Kronprinc Frantz Ferdinand u prestolonasljedničkoj funkciji postaje ujedno šef dinastičkog vojnog kabineta

Treći ključni faktor vanjske politike bio je prijestolonasljednik Franjo Ferdinand sa svojim vojnim kabinetom. On se od svih najodlučnije protivio ratnoj politici načelnika Generalštaba. Na dvoru je bio izolirana figura, a Franjo Josip nije s njim mogao razviti dobar odnos jer je naslijedio njegova vlastitog sina Rudolfa koji se ubio u Mayerlingu. Osim toga, Franjo Ferdinand je bio otresit, prijeke ćudi, a izazvao je golem skandal vezom sa Čehinjom Sofijom Čotek nedovoljno plemenita roda, koju je morao oženiti u morganatskom vjenčanju, “na lijevu ruku”, što znači da su djeca iz tog braka bila izuzeta iz nasljednog reda, dok je ona sama dobila vojvodski, a ne nadvojvodski naslov. Ultimativno poniženje za prijestolonasljednički par! No, nadvojvodina vojna kancelarija u dvorcu Belvedere Eugena Savojskog, odakle se procesiralo 10 tisuća pisama godišnje, postala je postupno ključna institucija unutar kompleksnog birokratskog sustava cesarsko-kraljevske monarhije. Franjo Josip vladao je diskretno, iz pozadine. Sedamdeset godina na prijestolju, za sve je uvijek imao iste rječi hvale: “Jako lijepo. Vrlo sam zadovoljan.” Zbilja, prava europska država, istinska preteča Europske unije. U pogledu strategije, Franjo Ferdinand razilazio se s načelnikom generalštaba – smatrao je da je važnije od kopnene vojske razviti pomorsku silu, flotu drednota, koji su se tada zaista počeli graditi u jadranskim brodogradilištima. Prvi u klasi zvao se SMS Erzgerzog Franz Ferdinand, imao je 15.000 tona i topove od 305 milimetara.

alt

No, situacija se bezumno komplicirala poslije balkanskih ratova, kad Franjo Ferdinand predlaže strategiju kreiranja albanske države i približavanja Bugarskoj, što je trebalo zauzdati srpske ambicije. Tajni memorandum s tim planom pao je u ruske ruke, jer ga je odao austrougarski šef kontraobavještajne službe 8. praškog korpusa, pukovnik Redl. Uskoro su memorandum zaprimili i u Beogradu.

Redl je bio homoseksualac, podložan ucjeni pa ga je zavrbovao pukovnik Batjušin, šef ruske Vojne obavještajne službe baziran u Varšavi. Tako su dobili austrijske mobilizacijske planove i memorandum iz pretsolonasljednikova ureda. Ruski špijun u praškom stožeru razotkriven je slučajnim pronalaskom poste restante omotnice s velikim iznosom novca. Praški detektivi postavili su zasjedu i poslali novu omotnicu na istu anonimnu adresu. No, osoba koja je po nju došla, umakla im je taksijem – policajci su, naravno, operirali pješice. To je bilo prije nego su stvoreni ”leteći odredi”. Debeli brkajlije s pendrekom za pasom išli su zu fuss, ili na biciklu. Kad su pronašli taksi i adresu – hotel u koji je čovjek otišao, ustanovili su da je riječ o pukovniku Redlu. Trebalo ga je uhapsiti, ali to je smjela samo vojska, jer je bio oficir. Dežurni u praškom garnizonu, naravno, nije imao pištolj, jer što će pristojnom gospodinu ručno oružje, osim paradne sablje, a s druge strane bilo je smiješno poći na uhićenje bez ikakva sredstva prisile. Naposlijetku su posudili neki pištoljčić iz žandarmerijske postaje. Čuveni praški žurnalist Egon Erwin Kisch razotkrio je cijelu aferu u novinama budući da su iz policije kao i uvijek curile informcije.

Redl se ubio kad su mu ostavili mogućnost časnog izlaza, ali Franjo Josip bio je time krajnje skandaliziran, jer je jadnik svijet napustio u smrtnom grijehu. Carstvo je bilo nadasve preokupirano moralnim pitanjima i različitim obzirima jednog drevnog feudalnog poretka. Istodobno, samoubojstvo je otklonilo mogućnost da se slijede tragovi koji bi doveli do još gore afere… Čini se, naime, da je u prodaju vojnih tajni bio umiješan i jedan austrijski oficir po imenu Čedomil Janjić. On je bio dobar drug s Akademije i veliki pajtaš Conradova sina Kurta von Hoetzendorfa – skupa su tulumarili, ali, hvala bogu i na malim stvarima, sa ženama, nekim Talijankama, što je dovelo do prodaje dokumenata talijanskim službama koje su ih dalje preprodale u Rusiju. Kurt se navodno uvlačio u očevu kancelariju pa odnosio dokumente za kopiranje. To je Conrada malo stišalo u vječnoj ratobornosti. Navaljivanje se pretvorilo u sustavno ogovaranje i podmetanje ministru vanjskih poslova. Na kraju, feldmaršala je pozvao Franjo Josip i rekao mu: “Zabranjujem te stalne napade! Vječni prigovori oko Italije i Balkana zapravo su kritika na moj račun. Politiku – ja određujem politiku! A moja politika je politika mira. Svi se moraju s tim saživjeti!”

alt

  • Pukovnik Redl, o kojemu je E. E. Kisch napisao knjigu a I. Szabo snimio film s K. M. Brtandauerom u glavnoj ulozi

No, kad je Franjo Ferdinand ubijen, cijela se zgrada srušila, izgubljen je balans između državnih institucija koje su izgledale kao impozantni bastioni i stvari su krenule očekivano neočekivanim smjerom. Došlo je do konflagracije kontinentalnih imperija. U ratu, svi su propali osim britanskog, svjetskog, thalasokratskog. Nastale su njemačka, turska i talijanska nacija, te puno novih, malih nestabilnih europskih država kao i jedan mali balkanski imperij – Jugoslavija. Njihov sraz obilježit će sredinu i drugu polovicu dvadesetog stoljeća, ali to nije samo nova epizoda, nego sasvim druga priča.

(Žurnalisti/SB)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...