PRIČA ZA VIKEND / DARIO DŽAMONJA: Dacina „Otmica“, onda kada se uhvatio jednog zvuka kao jedne bijedne nade...

Odrijemao sam vrućinu popodne. Kratko, sasvim kratko. A, onda sam dugo samo tako ležao na leđima, bez pokreta, čak ni da dohvatim cigaretu...

  • Kultura

  • 15. Apr. 2018  15. Apr. 2018

  • 0

Svega se sjećam. Svake pojedinosti. Drugi se ne sjećaju ili se, što je još gore, sjećaju drukčije. Ostaje moja riječ protiv moje riječi. Ostaje moja priča koja potvrđuje moju priču. 


Uopšte nije bilo onako kako je to prikazano u filmovima: nisu se pored mene lagano zaustavila neka bijesna kola dok nisam obraćao pažnju ni na šta drugo nego kako sačuvati luk da mi ne ispadne iz "deset u pola", niti su iz njih izašla dvojica kratko ošišanih, nabildanih momaka, diskretno mi zabili kratke cijevi pištolja pod rebra i ubacili me u auto gdje su mi stavili flaster preko usta i očiju.

 

Niko mi se nije prišunjao iza leđa u nekom mračnom sokaku, opalio me nekom močugom po glavi i onesviještenog me strpao u gepek i odvezao u nepoznatom pravcu. Nije to bio ni onaj sofisticiraniji način da mi je krišom ubačeno nešto u piće, da sam se skoro strovalio sa stolice za šankom, a par snažnih ruku me dočekao, uhvatio ispod pazuha i da je zadnje čega se sjećam, kao kroz maglu i san, glas koji se gubio u mojoj svijesti: "Pozlilo mu je. Biće sve u redu. Treba ga izvesti na zrak..."

 

Nisam osjetio hladnu maramicu natopljenu kloroformom dok mi je ruka tražila prekidač na zidu i nisam se, poslije toga, probudio svezan za krevet... Ničeg tu nije bilo spektakularnog i tajnovitog. Možda baš zato što se sve odvijalo pred očima javnosti. 

Jeste da je malo poduže trajalo (tri godine), ali se pokazalo efikasnim. Malo je reći da je bilo efikasno izvedeno: bilo je to tako perfektno da su i meni samom trebale tri pune godine da shvatim da sam otet. 

Kako je iko mogao sumnjati? Slike su mi se pojavljivale u novi­nama, snimale su me televizijske kamere, ljudi su slušali moj glas preko radija, pojavljivao sam se svakodnevno na uobičajenim mjestima, ponašao se kao i uvijek, nikad nisam očajnički zavapio za pomoć, čak ni išaretom nisam nikome pokušao dati znak da se nešto neobično dešava, da sam zarobljen, da me pod prismotrom drži ovaj toz kafe u fildžanu, ova naizgled beznačajna pivska pjena, beskorisna, prazna, zgužvana kutija cigareta... 

Čudno mi je bilo (ali još uvijek ništa sumnjivo!) kad me je pri­jatelj pitao: 

"Gdje si bio sinoć?" 

"Kod kuće." 

"Foliraš. Zvao sam te." 

"U koje doba?" 

"Oko osam." 

"Ma, bio sam kući. Možda sam krivo spustio slušalicu, pa me nisi mogao dobiti. Ili si zvao pogrešan broj?" 

"Je li to ovaj što si mi ti sam napisao?" 

Pokazao mi je moj broj telefona. 

"Neko se javio i rekao da te nema. Samo to - da te nema." 

"Ma, daj. Dobio si pogrešan broj." 

"Nisam, kad ti kažem. Ponovo sam zvao. Javio mi se onaj isti glas. Pitao sam: Je li to stan Džamonja? On mi je odgovorio: Čovječe božji, što si dosadan. Rekao sam ti Dace nema. (Baš je rekao: Daćo.) Nema ga." 

"Ne znam šta da ti kažem. Jebaji ga. Jesi li me nešto trebao?" 

"Ma, jok. Zvao sam 'nako." 

Slične stvari su se počele ponavljati: priđe mi jaran stolu, pruža ruku i pita: 

"Ko nas to zavadi?" 

Gledam ga u čudu: "Što?!" 

"Neki dan se sudarismo na ulici, ti samo promrmlja: Pardon, i prođe. Ja za tobom: Daco, Daco! Ti se okrenuo, ali gledaš kroz mene kao i da ne postojim." 

"Jebi me ako se sjećam. Izvini." "Dešava se..." 

"Bezbeli da se dešava. Jutros silazim niz stepenice, pozdravljam komšinicu iznad koje stanujem trideset godina, a ona - baš kao da me nema!" 

Odrijemao sam vrućinu popodne. Kratko, sasvim kratko. A, onda sam dugo samo tako ležao na leđima, bez pokreta, čak ni da dohvatim cigaretu; osjećao pritisak cijevi pod rebrima i metke što mi vrebaju srce, glava me je boljela do pucanja, u stomaku je div­ljala mučnina, u nosu i ustima miris bolnice, suze su se miješale sa znojem na mom licu i skočio sam s kreveta, a u glavi mi je samo bubnjala usijana peć: "Moram otići, moram otići, moram otići..." 

Tad sam prvi put čuo Glas: "Ništa ti ne moraš. Nigdje ti ne možeš otići. A, gdje bi i da možeš?" 

Odgovorio sam: "Moram i hoću! Idem svojoj djeci." 

U smijehu nije bilo radosti, nego čuđenje kako ne shvatam nešto tako jednostavno: 

"Ne možeš bez mene. Ne možeš ako te ja ne pustim." 

"Ma, jebi se ti: Jesam li ja to možda otet?" 

"Uzmi to ovako: i jesi i nisi. Eno, vrata su ti širom otvorena, idi s milim bogom - znači da nisi. Ali možeš samo s mojim dopušte­njem - znači da jesi. Hoćeš li prijaviti otmicu? Zamisli kako bi to glupo zvučalo: Halo. Zovem da prijavim otmicu. - Čiju? - Svoju. - Odakle zovete? - Iz svog stana. - Ko vas je oteo? - Ne znam. - Šta hoće od vas? - Ne znam." 

Tu sam prekinuo Glas: 

"U stvari, šta ti, fakat, hoćeš od mene?" 

"Ništa. Ama baš ništa." 

"Pa, zašto me onda ne pustiš?" 

"Ne mogu te pustiti samog. Sjeti se šta se desilo zadnji put kad sam te pustio? Tad si napustio svoju djecu? I?" 

Nije me trebao podsjećati. Svega se sjećam. Svake pojedinosti. "Šta da radim?" 

"Ništa. Cijelog života ćeš patiti i ispaštati zbog stvari koje si ura­dio. Isto će biti i sa stvarima koje nisi uradio." 

Opet sam plakao. Ne da bih izazvao samilost: "To nije fer." 

Sad je Smijeh bio zloban: "Naravno da nije. Tako ti je to. I, daj se saberi malo. Ne mogu te gledati takvog. Valja nam provesti još mnogo vremena zajedno, a pogledaj šta ti radiš? Već je davno otku­cala ponoć, a ti sjediš i pričaš sam sa sobom?!" 

U tom času je sat na marindvorskoj crkvi počeo otkucavati ponoć, a ja sam se uhvatio tog zvuka kao jedne bijedne nade: "Nije davno otkucala! Tek sad otkucava. Čuješ?" 

Glas je bio tužan: "Davno je otkucala. Vjeruj mi. Samo ti tek sad čuješ."   

 

 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...