TUROBNI POGLED NA SVIJET GLAVNOG IDEOLOGA KREMLJA: "Četiri stoljeća Rusija je išla na Istok, pa četiri na Zapad; nismo se ukorijenili ni tamo ni vamo..."

Rusija je zapadno-istočna zemlja, ‘polutan’, sa svojom ‘dvoglavom’ državnošću, hibridnim mentalitetom, međukontinentalnim teritorijem, bipolarnom poviješću. Rusija je kao kakav mješanac, ‘mestik’, ali karizmatična, talentirana, lijepa i usamljena”, napisao je u svom, još jednom, poetsko-melankolično-depresivnom programatskom tekstu glavni ideolog i siva eminencija Putinova Kremlja Vladislav Surkov.

  • Svijet

  • 22. Apr. 2018  22. Apr. 2018

  • 0

On je u časopisu Rusija u globalnoj politici raspravljao o povijesnim, etičkim i civilizacijskim vjekovnim dvojbama Rusije, raspravljajući zapravo o nedoumicama Putinove Rusije, kao velesile koja se posljednjih godina podigla “s koljena” (koja su očito još na staklenim i klecavim nogama) u turbulencijama suvremenog svijeta, nakon propasti boljševičkog imperija SSSR-a te ponovnog etabliranja na početku 21. stoljeća.

Vladislav Surkov je strateg ruske postkomunističke politike i misli, odnosno “putinizma” (on sam za sebe kaže da mu je ideologija - Rusija) i autor ruske verzije “dekorativne ili upravljane demokracije” (guided democracy), potom “suverenističke demokracije”, ali i “kontroliranog nacionalizma”. Oligarh Mihail Prohorov za njega će reći da iz sjene “povlači konce ruskog političkog procesa”, neki će ga pak nazvati i “čovjekom s misijom”, a drugi “čovjekom ne 19., nego čak 16. stoljeća”, a američka kongresnica Ileana Ros-Lehtinen kaže da je on ideolog “ograničenih političkih i medijskih sloboda u Rusiji”.

Surkov u svom najnovijem članku raspravlja o vjekovnim dvojbama, zabludama, stremljenjima, strahovima i težnjama Rusije prema Zapadu i tome jesu li Rusi dio Zapada ili Istoka, odnosno zapadne ili istočne civilizacije. Otprilike se svodi na omiljenu krilaticu putinizma, koji u zadnje vrijeme kao da uživa u “gordoj odbačenosti” i inaćenju - “nas na Zapadu ne vole jer smo mi Zapad, ali drugačiji, odnosno Rusija je uvijek imala poziciju alternativnog Zapada”, kako kazuje još jedan ideolog Kremlja Sergej Kurginjan.

Premalo pravih saveznika

Vladimir Putin želi pozicionirati Rusiju kao zemlju koja će u političkom smislu predstavljati alternativu Zapadu te velesilu oko koje će se okupljati svi oni nezadovoljnici kojima ne paše da je SAD “gospodar svijeta”. Ne ide mu baš. No, koliko i Rusija može izdržati i nositi tu diskutabilnu i rovitu poziciju? Njena ekonomska moć bazira se praktički samo na plinu, nafti i ostalim mineralnim dobrima razbacanima po Sibiru, a bez neke jake proizvodne industrije (osim vojne).

Rusija je sposobna proizvesti balističku raketu koja može pogoditi punoglavca u oko na pet tisuća km, ali nije sposobna napraviti toster, a o automobilu, mobitelu, cipelama ili kompjutoru da ne govorimo (to Rusi sve nabavljaju izvana kod svojih suparnika). Rusija osim toga ima katastrofalnu demografsku situaciju, broj stanovnika se smanjuje, a stanovništvo stari. I još nešto vrlo važno - za poziciju velesile - Rusija ima premalo saveznika, pa i oni na koje računa se osipaju. Moskva još nije preboljela pretrčavanje Crne Gore u suparnički (NATO) tabor, a prilično je bijesno i uvrijeđeno reagirala kada je na nedavnom glasovanju u Vijeću sigurnosti UN-a, o njenoj osuđujućoj rezoluciji američko-britansko-francuskog raketiranja nekih ciljeva u Siriji, Kazahstan koji se podrazumijeva kao rusko (postsovjetsko) leno bio suzdržan.

Surkov se stoga sjetio nekadašnje izjave ruskog cara Aleksandra III. (1845. - 1894.) koji je razočarano rekao: “Rusija ima samo dva saveznika - armiju i mornaricu”. Vodeći kremaljski ideolog, iako ga neki radije nazivaju mistikom i prorokom, a ne strategom i ideologom, sada zaključuje da ta mudra doskočica potvrđuje geopolitičku usamljenost Rusije koju treba prihvatiti kao sudbinu. “Mi smo sami sebi najbolji saveznici”, poručuje pomalo dešperatno Surkov, potvrđujući ili priznajući činjenicu velikog nedostatka saveznika, jer su se “od sise” odmetnule i mnoge notorne postsovjetske republike, poput Gruzije i Ukrajine koje su trebale biti stožerne zemlje “ruskog Commonwealtha”.

Nadalje, Surkov razglaba kako je Rusija četiri stoljeća išla na Istok, a potom četiri na Zapad. “No nismo se ukorijenili ni tamo ni tamo. Oba puta smo prošli i sada se traži ideologija trećeg puta, trećeg tipa civilizacije, trećeg svijeta, trećeg Rima.” (Naime, Rusija je nakon propasti Bizanta sebe proglasila nasljednicom Rima, ali je u to uspjela uvjeriti ipak samo sebe.) Doduše, Surkov smatra da je pretjerano misliti da Rusija može biti “treća civilizacija” (premda još jedan ideolog, Aleksandar Dugin, smatra Rusiju zasebnom civilizacijom).

Parafrazirajući Surkova može se reći kako on misli da Rusija ima “bipolarni poremećaj” kada je riječ o identitetu. Naime, on kaže da je Rusija mješavina i Istoka i Zapada. “Ona je istodobno i europska i azijska i zbog toga nije ni europska ni azijska”, kaže Surkov, pa tu dvojbu i “dvojstvo” Rusije uspoređuje s čovjekom koji je rođen u miješanom braku. “Takav čovjek svugdje je rođak, ali nigdje nije doma.” Ovdje je potrebno reći da je i Surkov dijete iz miješanog braka.

Majka mu je Ruskinja, a otac Čečen - Andarbek Dudajev, ali je Vladislav kasnije uzeo majčino prezime kako bi se, valjda, lakše uklopio, a zanimljivo da kao očevo ime navodi Jurij. Naime, i njegov otac, očito suočen s problemima identiteta, rusoficirao je ime u zreloj dobi. Stoga se može reći da Surkov svoju zdvojnost personificira i diže na nacionalnu razinu, što može činiti s obzirom na svoju poziciju unutar Kremlja.

Strah od potpune izolacije

Surkov piše da je Rusija htjela na Zapad - “što sve Rusija nije radila da postane Nizozemska, Francuska, Amerika, pa čak i Portugal. Na koje i kakve se sve načine željela utisnuti i ugurati na Zapad. Sve moguće tamošnje ideje i turbulencije naša je elita prihvaćala s entuzijazmom, kadšto i nepotrebnim”, rasuđuje Surkov pa spominje da su se u ime “vesternizacije” čak i ruski carevi “uporno ženili Njemicama” te dovodili strance u Rusiju, koji su se “prije uspjeli porusiti nego što su se Rusi stigli europeizirati”.

Surkov čak navodi da je godina odluke kada je “završilo epsko putovanje Rusije na Zapad te okončan besplodni pokušaj da postane dio zapadne civilizacije i europske obitelji” - 2014. Podsjetimo, to je godina kada je Ukrajina okrenula leđa Rusiji, a oni su je zauzvrat lišili Krima. (Doduše, mala digresija, Rusija je za Svjetsko prvenstvo 2018. godine napravila plakat s reljefom Rusije na kojem se ipak ne može razabrati gdje je Krim.) Od tada je počelo odbrojavanje (kako ga je Surkov nazvao) “vremena 14+”. Koliko može trajati - sto (dvjesto? tristo?) godina - ta geopolitička usamljenost?

Doduše, Surkov se pribojava “potpune izolacije” pa kaže da ona ne bi bila dobra za Rusiju, ali naglašava “ni posvemašnja otvorenost nije izbor”. Je li kruna vladavine Vladimira Putina i Rusija kakvu će on predati svom nasljedniku, nakon 2024. godine (ako se ne odluči na još jedan mandat) biti usamljena ili samotna velesila? Ako je suditi po Surkovu - upravo je to, možda realna, ali iščašena nakana.

(JL/SB)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...