CIROZA „ZETRE“ I ERDO MAAJKA: Kako su bošnjački lideri postepeno ispunili sve, pa i najtajnije, želje svojih neprijatelja i ukabulili da su „Turci“

Književnik Alija Isaković je znao reći kako je nacionaliziranje Muslimana, kasnije Bošnjaka, bilo proces koji se odvijao iz negativiteta: „Veliki broj Muslimana to je postao tek kada su njihovi negatori  tvrdili da oni to nisu“, pojasnio je

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 25. Maj 2018  26. Maj 2018

Piše. SENAD AVDIĆ

 

 

Kada je u ljeto 1992. godine televizijski novinar Smiljko Šagolj iz opkoljenog Sarajeva, preko Ilidže gdje mu je srpska vojska upriličila topao doček i svečani ispraćaj, stigao u zapadnu Hercegovinu, među „svoj narod“, lokalni Hrvati su u njega gledali kao u Nečastivog, utvaru kakvu ni u najcrnjim snovima nisu mogli prizvati. Bio je veći broj onih koji su vjerovali da se Gospa zaoprave ukazala u Međugorju, nego čeljadi koji su se usudili pomisliti da je taj ružnjikavi tip u bijelom „golfu“ stvarno Smiljko Šagolj, njihov višedecenijski medijski progonitelj i satrap, opak poput onog uporno-dosadnog režimskog žbira Dektive, koji u "Prosjacima i sinovima" ne popušta neuništivog Matana. 

 

One davne 1981., kada su seoska djeca u hercegovačkom kamenjaru nabasala na Gospu, iz Sarajeva je hitno upućena medijska kaznena bojna predvođena Smiljkom Šagoljem. „Hajde,  sad fino reci čiki, šta si tačno vidjela na brdu?“, rešetao je je Smiljko musavu, isprepadanu djevojčicu. „Vi...djela, vidjela sam nju, Majku Bo-bo-žiju“, procijedila je prestravljena klinka, a Smiljko ju je blago, očinski nastavio isljeđivati: „Da ti, sine, malkice ne lagiš?“ E, toga su i takvoga Šagolja ljuti Hercegovci po dolasku na prostor Bobanovog katolifata zaskočili baš kao što je on nekoć djevojčicu-vidjelicu pitanjem: „Isusa ti, kako te nije stid doći među nas nakon svih zala koje si nam nanio?“ Smiljko im je nimalo zbunjen, niti uplašen kazao: „Pa jesam li vas ja prije deset, petnaest, dvadeset godina nazivao ustašama? Jesam, je li tako? A je li vi sada svi trčite, busate se u prsa da kažete da ste ustaše, ne jučerašnje, niti današnje, nego otkako za sebe znate?! Znači, ja sam onda govorio ono što vi za sebe tvrdite danas.“

 

Ne znam da li se sve toga ljeta dešavalo baš ovako, čuo sam to u prvoj ratnoj godini od svjedoka iz Hercegovine, pa mi kasnije bilo mrsko provjeravati „više izvora“, jer mi se čini da nikako drugačije, ili bitno drugačije nije mogla izgledati recepcija Šagolja u Zapadnoj Hercegovini. Sve je sa izbijanjem rata izvrnuto naopačke, urušio se stari smisao i izgradio novi, ljepši i stariji, riječi su izgubile pređašnje značenje, novi identiteti su nicali na ruševinama starih i nedemokratskih, tri glanc nova totalitarizma zamijenili su onaj jedan ofucani i nenarodni. U tom smislu Šagolj, kao ni drugi, slični komunistički prebjezi i konvertiti ne samo da nisu lustrirani, prezreni i odbačeni, nego su postali važni stubovi društva; sa dvojicom takvih svjedoka o nečijem ustaškom djelovanju i rovarenju u vremenima antihrvatskog komunizma, dobivala su se predstojnička, načelnička i ministarska mjesta, generalski činovi, poklanjala preduzeća u državnom vlasništvu.

 

Svjedoci, Srbi sa „romanijskog platoa“ i brdsko-planinskog okruženja Sarajeva („gdje drug Šešelj četnike popisa) govorili su da je, nakon što je Vojislav Šešelj postrojio svoju četničku paravojsku na Romaniji i proglasio vojvode, pozdravljanje sa „pomoz bog, vojvodo“ bila stvar nove konvencije, pa i prestiža u SAO Romaniji.

 

BARJAK IDE, BARJAKU SE NADAM

 

Pogrdno nazivanje Muslimane „Turcima“ u bivšoj Jugoslaviji je u pravosudnoj praksi često  kvalificirano kao vrijeđanje na nacionalnoj osnovi, odnosno predstavljalo prekršajno djelo širenja vjerske i nacionalne mržnje, zbog kojeg se plaćala sudska globa, pa i završavalo iza rešetaka. Najbrutalnije predratno identificiranje Muslimana (i muslimana) sa Turcima sadržano je u onoj katilskoj prijetnji Vuka Draškovića, tadašnjeg predsjednika Srpskog pokreta obnove, koju je u ljeto 1990. godine izrekao na mitingu svoje stranke u Novom Pazaru. „Ko ubuduće pronese tursku zastavu kroz Rašku (Sandžak) neka zna da će ostati i bez ruke i bez zastave!“ Treba podsjetiti da je Draškovićev miting održan neposredno nakon sličnog, ali mnogo masovnijeg skupa u organizaciji Stranke demokratske akcije u Novom Pazaru. „Turski barjaci“ bile su, zapravo, stranačke, zeleno-bijele zastave SDA, među kojim se čak mogla vidjeti i pokoja (svezana) „šahovnica“.

 

“Poturčavanje" Muslimana, kasnije Bošnjaka, tokom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu bila je, kako tvrdi sbijanski sociolog i antropolog Ivan Čolović u knjizi „Smrt na Kosovom polju“ propagandna ideja, retorika i strategija tadašnjih bosanskih vođa, oni su taj sukob između Srba i Bošnjaka predstavili kao novi kosovski boj. „Oni su bosanske muslimane nazivali Turcima... a sukob sa njima su legitimisali i opravdavali kao sukob sa okupatorima“.  Čolović dalje podsjeća na ono šta su o tome govorili ratni zločinci Radovan Karadžić i Ratko Mladić: „Mladić je nakon toga što je, kako kaže, 'osvojio i oslobodio' Srebrenicu, posle onoga stravičnog genocida u Srebrenici rekao - ovo vama Srebreničanima, bosanskom srpskom narodu,

poklanjam. Osvetu, najzad postignutu nad Turcima“.  

 

Odnos bošnjačkog političkog i vjerskog vrha prema Turskoj i vlastima u toj zemlji u godinama rata, pa sve do pojave islamističke osovine Erdogan-Gulen (naduhnutog pokretom Muslimanske braće koji je inspirirao i bosanske Mlade Muslimane), bio je hladan i rezerviran. Poznato je da je Alija Izetbegović uporno odbijao obići Ataturkov grob, što se u tadašnjjoj Turskoj smatralo mnogo većim grijehom od diplomatske nepristojnosti. Mladomuslimanska jezgra iz koje je nastala SDA, u decenijama prije nego što će preuzeti vlast, smatrala je kemalističku Tursku svojevrsnom sekularističkom tamnicom islama. Svoje uzore u islamskom svijetu mladomuslimanski ideolozi tražili su u Libiji nakon objavljivanja Gadafijeve "Zelene knjige", pa vrlo brzo odustali. Okrenuli su se Pakistanu, Maleziji i na kraju Homeinijevom Iranu, tražeći prigodan državno-vjerski „urnek“ kojeg bi, eventualno, mogli „implementirati“ u Bosni i Hercegovini.

 

KEMAL ATATURK I ERDO MAAJKA

 

Boško Jakšić, valjda najbolji srbijanski novinar modernog doba, nedavno je kazao kako treba praviti razliku između prisustva Turske u Srbiji, s jedne i Bosni i Hercegovini, s druge strane. „Turska u Srbiji ima ekonomske, a u Bosni političke interese“, kazao je Jakšić nekoliko dana prije dolaska Erdogana u Sarajevo. Dva dana poslije mitinga u „Zetri“ Jakšić je na RTS-u kazao da famozna „strateška dubina“ (naslov knjige bivšeg premijera Ahmeda Davotoglua), barem prema odzivu Bošnjaka na njegov poziv u „Zetru“ i nije baš otišla dublje od vrha bošnjačke (odnosno stranačke) elite na krilima  čijeg je „bujruma“ stigao u Sarajevo. Sa tim se slaže i zagrebački profesor Dejan Jović, intelektualac probosanskog profila, koji događaj u „Zetri“ smatra tragičnom greškom bošnjačkog vođstva i njegove nekritičke turkofilije i to u trenutku „kada Bošnjaci prvi put u povijesti predstavljaju više od pedeset odsto stanovništva u BiH“.

 

Književnik Alija Isaković je znao reći kako je nacionaliziranje Muslimana, kasnije Bošnjaka, bilo proces koji se odvijao iz negativiteta: „Veliki broj Muslimana to je postao tek kada su njihovi negatori  tvrdili da oni to nisu“, pojasnio je. U posljednje vrijeme na djelu je suprotan proces: nazivanje Bošnjaka Turcima sve manje postaje pežorativan čin, pa i kaznena rabota, prije svega zato što oni to takvim ne doživljavaju. Odnosno, postaju nešto što nikada nisu bili a što su njihovi neprijatelji željeli i prizivali da budu! Treba li da Dušanka Majkić, posprdno i uvredljivo to uzme zdravo za gotovo, pa da se uoči težina i dubina ponora u koji su se Bošnjaci doveli sami, bez ičije pomoći, izuzev „braće Turaka“ (Izetbegović) i „majke Turske“ (Mustafa Cerić).    

 

P.S.

 

KAKO ME NAZVAO KOŽO DA MU ISPRIČAM VIC ZA BORU

 

Zove me  popodne, dok završavam tekst, Kožo, nema on inače taj običaj nazvati u gluho doba dana i tražiti da mu se ispriča vic. Kaže, mora noćas zvati Boru Dežulovića i ispričati mu vic, a nema nijednog u šteku, pa ako imam na lageru bilo kakav, samo da nije smiješan. Naći se nešto, velim, uzmi plajvaz i zapisuj.

Proganjao Muju, iz minute u minut, iz sata u sat, iz dana u dan, neki manijak sa Jagomira, pratio ga u stopu, i gdje god ga vidi proziva ga da je Kinez.

 

Krene Mujo na posao, ovaj ga čeka pred ulazom: „O, uranio Kinez, šta ima Kinez?“ Utrči Mujo u tramvaj, opet, isto: „Oho, vidi Kineza, oklen tebe ovdje?“ Utrči Mujo u kancelariju na poslu, luđak već tamo sa spremnim pitanjem: „Đe si ti do sada, Kinezu moj lijepi?!“ Nije se, nakon svega, Mujo nimalo iznenadio kad je bez duše utrčao u stan, a tamo se, pogađate, onaj luđak zavalio u fotelju i pita ga: „Ima li umora, Kinezu moj dobri i pošteni?“

 

Prekipjelo Muji, pun mu kufer kretena i ukabuli: „Dobro, jebo ga ti, jesam Kinez, jel ti sad srce na mjestu?“

 

„Jesi Kinez, kažeš? Pa, zašto onda nemaš kose oči?!“

 

 

 

trenutak ...