Fadila Nura Haver: Klin čorba

Kad sam već, nakon subotnje - završne pjesničke večeri, zdravstveno nesposobna odavati se meraku i sličnim porocima, makar mogu trezvenjački primijetiti kako raznorazni protagonisti i antagonisti aktualnih književnih afera svu noć skupa love zmaja od boce navrh Huseinove bijele kule

  • Kultura

  • 02. Jun. 2013  

Svi naši gradovi su kao jedno slovo u svebosanskim nam jezicima, po jedan domovinski lingvistički znak, npr. Gradačac; ta beskrajno pitoma provincija u pozadini, oduvijek sklona buntovnim zmajevima i dobroj šljivovici. Odeš li u tu pitominu pa i zanoćiš ondje, a vjera ti ili zdravlje ne dozvoljavaju da se nauživaš domaće šljivovice, gledaj da odeš ponovo, kad ti prvo ili drugo dozvoli. Ako su se baš urotili da ti brane, nije ti grijeh iznevjeriti i vjeru i zdravlje jer, izem ti svet bez gradačačke rakije. Ako si pisac, a bogme i spisateljica, pa ti se podrepilo da nisi u stanju zoru bijelu dočekati na Gradini, šenlučeći s ljudima kojima je Bog dao da i to umiju (kao što se meni uvrnulo ovih dana), haman si džabe u Gradačcu i bio.

Taman, evo, bili 40. jubilarni Gradačački književni susreti i dobro upućeni čovjek u bh. književna zbivanja (ne i sudionik) bi kao od šale pomislio da je posrijedi još jedan ratni poligon, ali ne znate vi nas... itd. Ne vjerujte novinama koje produciraju tobožnje ratove među piscima. Sve su to samo igre bez granica jer je ovaj soj izgleda najživlji kad tvrde da su se neki tamo urotili da ih likvidiraju.

Kad sam već, nakon subotnje - završne pjesničke večeri, zdravstveno nesposobna odavati se meraku i sličnim porocima, makar mogu trezvenjački primijetiti kako raznorazni protagonisti i antagonisti aktualnih književnih afera svu noć skupa love zmaja od boce navrh Huseinove bijele kule. Ništa novo pod nebom bosanskim, sve je isto kao i u politici: kiša pljušti jednako kao i uvrede po novinama dok se za istom sofrom zajedno jede i pije. Ovovremeni ratovi doista služe za zabavu publike odgojene na TV sapunicama i bezbrojnim varijantama Velikog brata, Farme i sličnih cirkusa.

Kiša je svu noć padala, ali se jutrom malo razvedrilo te sam u prvoj kafi uživala u bašči, pokraj jedne ruže povijuše, i sve se čudom čudila što još ponegdje postoje ruže koje zanosno mirišu, za razliku od onih beskarakternih grobljanskih ljepotica koje prodaju po cvjećarama, obilno natopljene lakom kako bi zauvijek ostale u pupoljcima. Ljepota sve više postaje silikonska, neovisno da li je u pitanju cvijeće, voće, kućni ljubimci ili žene. Ali, evo, u Gradačcu miriše kao u bugarskoj dolini ruža.

Nadalo mi se, još od sinoć, zamišljati Huseinbegovu bezimenu mladu i nadasve vjernu ljubu kako umire baš u onoj sobi 204 u kojoj sam prespavala. Umire kao u pjesmi: ... jer izgubi gospodara srca svojega. Utom, sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne sokolovi zakliktaše kajde žalosne... Nema više ni sokolova, valjda su i oni od tuge presvisnuli. Zato stvarno, najstvarnije, sa kamenih zidina oko Gradine, dva mlada kosa (kao oni iz udžbenika Poznavanje prirode i društva) kliču neku novu gradačačku stvarnost. Ako dobro razaznajem, kazuju kako je ovaj dio zemlje Bosne, u nemilim događajima s kraja minulog stoljeća, ostao nevin barem po pitanju odnosa Hrvata i Bošnjaka. To što nisu međusobno ratovali vidljivo je u svemu današnjem, pa se Gradačac doima kao cvjetna oaza koju je rat u potpunosti mimoišao. Što, naravno, nije tačno.

U avlijskoj kafani upaljen je radio. Lokalna radio stanica počinje jutarnji program kratkim blokom religijskog katoličkog programa, nakon čega ide muzičko-sportski program. Za početak saznajem da je sinoć Bayern postao po peti put prvak Evrope. Slijedi nekoliko Balaševićevih pjesama, a onda informacija da se Gradina danas sastaje sa fudbalerima Travnika i da je ishod te utakmice potpuno nevažan jer klub iz Srebrenika definitivno ispada iz Premijer lige sa svoja 22 poraza, šest neriješenih utakmica i jednom pobjedom. Ovdje mi se omakne glasan smijeh jer ne pamtim kad sam obratila pažnju na nogometne rezultate, čak i Želje - za koji kao navijam. Sve mi ovo zapravo govori da bih ostatak života mogla glat proživjeti u ovoj Kikićevoj negdašnjoj provinciji koja je u međuvremenu postala istinski otvoreni, lijepo uređeni, mirisni multinacionalni grad.

Zvona zvone, nedjelja je, gdje ja pripadam? - pita se melanholični Aki. I ja se pitam isto dok sa isturenog vidikovca promatram savršeno uređen gradski park u centru Gradačca, a tamo iza rumeni krovovi kuća podsjećaju me na živopisna sela i gradove južne Francuske. Sve kuće su lijepe, sa divnim vrtovima i crvenim krovovima, ni nalik onim otužnim ružnim i sivim kućetinama duž rijeke Bosne, koje kao da i nisu pravljene za sebe nego za svoje najljuće neprijatelje. O gomilama smeća oko tih kuća da i ne govorimo. Bilo bi svetogrdno sjećati se toga u Gradačcu.

trenutak ...