POVIJEST SMRTNIH KAZNI I VJEČNA DILEMA: Postoji li uopće humana metoda pogubljenja?

Kako na 'humani' način ubiti čovjeka, pitanje je koje je dovelo do izuma giljotine i električne stolice.

  • Jeste li znali

  • 20. Jun. 2018  

  • 0

Njegove posljednje riječi bile su Volim te. Uz riječi muslimanske molitve Charles Brooks Jr., osuđeni ubojica, pogledao je svoju djevojku. I to je bio njegov kraj. 

 

Bilo je to 1982. godine, u zatvoru u Teksasu, a Brooks je izgledao kao običan čovjek. Mogao je biti i neki pacijent, s obzirom na cijev koja je bila spojena s njegovom venom. No daleko je bio Brooks od običnog čovjeka. 

 

On je naime bio prvi osuđenik u SAD-u koji je smaknut smrtonosnom injekcijom. Prije toga, uobičajen način pogubljenja bila je električna stolica, čiju se upotrebu danas doživljava mučenjem. Smrt nije bila ugodna i često je završavala iskakanjem očiju, zapaljenjem kose i sl. 

 

Smrtonosnu injekciju doživljavalo se nježnijim načinom ubojstva, i tehnološki naprednim. U slučaju tako uzrokovane smrti nije bilo krvi, ni vriska, ni nekih ružnih prizora.  I dan danas ta se metoda najčešće upotrebljava u onim državama u kojima je smrtna kazna dozvoljena. No i nije baš tako mirna kako se čini. Nitko zapravo nije provjerio što se događa, i nitko nije proveo nikakvo istraživanje na tu temu. 

 

2005. godine, nakon tisuću sličnih smaknuća, tim znanstvenika odlučio je provesti istraživanje. Predvođeni Leonidasom Koniarisom, kirurgom iz Virginije, istražili su dokumentaciju s niza pogubljenja od Texasado Virginije i otkrili kako je 44 posto osuđenika bilo svjesno što se događa i umiralo u strahovitim bolovima. Nisu mogli reći ništa, ni reagirati jer su uz smrtonosni otrov dobili i sredstvo za umrtvljivanje mišića. 

 

Daljnje je istraživanje otkrilo kako jedna od droga, koja se koristila i koja je trebala zaustaviti rad srca, zapravo nije funkcionirala. 

 

"Ono što možemo zaključiti iz istraživanja i što je jako uznemirujuće je to da je smrt u većini slučajeva nastupila gušenjem. Taj scenarij je noćna mora. I zapravo se čini da smo se samo malo udaljili od onih vizualno brutalnih metoda ubojstva ljudi", rekao je Koniaris.

 

U potrazi za najhumanijim načinom ubojstva

 

Iako se većina Amerikanaca slaže da smrtna kazna treba postojati, vrlo malo njih misli kako bi zatvorenici trebali umirati u mukama, piše BBC. 

 

Nedostatak droga za izvršenje kazne dovelo je do toga da mnoge države eksperimentiraju s alternativama. Kao posljedica toga, nekoliko je pogubljenja loše odrađeno, uključujući i ono u kojem je muškarcu navodno trebalo dva sata i 640 udaha da umre. Čini se kako je područje izvršenja smrtonosne kazne u velikoj krizi. 

 

Tisućama godina pogubljena su bila spektakl za mase, od vješanja, do mrcvarenja, čini se kako su ljudi uživali biti publika na takvim događajima. 

 

U drevnoj Perziji popularan je bio način u kojemu su žrtvu stavili između dva čamca, jedan na vrhu drugog, s rukama i nogama koje su virile. Žrtvu se prekrivalo mlijekom i medom i ostavljalo da ga živog pojedu štetočine. Jedan putnik u 14. Stoljeću, tijekom posjete Delhiju u Indiji, pričao je kako su slonovi bili trenirani da 'narežu' zatvorenike na komadiće pomoću lopatica pričvršćenih na njihove kljove.

 

Ubrzo se razvio pokret humanijeg načina pogubljenja koji je svoj vrhunac, barem što se tiče pažnje publike koju je izazivao, doživio 1789. godine kada je predstavljena giljotina. Bilo je to  za vrijeme Francuske revolucije kada su se glave mnogih pariških plemića počele kotrljati. Joseph-Ignace Guillotin, doktor za 'humana' pogubljenja predložio je da se umjesto sjekire upotrijebi giljotina. 

 

Hvalio je svoje 'tehnološko' čudo riječima: "Uz moj stroj, glava nestaje u trenu, a osjetiti nećete ništa". 

 

I tako je taj humani stroj pogubljenja dobio njegovo ime, iako ga zapravo nije on izumio. 

 

Humana giljotina

 

Giljotina se sastojala od kosog noža, postavljenog na drvenom okviru iznad žrtvine glave. Neki modeli imali su i košaru u koju bi pala glava. Pokazalo se kako je taj način brži i pouzdaniji od ručnog, zbog težine oštrice.

 

Laboratorijski miševi ključ su objašnjenja zašto ovo nije zapravo potpuno humana metoda. Objašnjenja ovog pitanja, dolazi iz razloga jer se dekapitacija upotrebljava kao standardni način njihovog ubojstva. Naime, zbog nekih eksperimenata miševi se ubijaju na takav način sa sitnim giljotinama. 

 

 Foto: Wikimedia Commons

 

Studija iz 1975. godine pokazala je kako su životinje pri svijesti još negdje između devet i 18 sekundi nakon dekapitacije.

 

U nekim zemljama, kao što je Saudijska Arabija, ovaj se način prakticira i danas. Prošle je godine dekapitacijom pogubljeno 146 ljudi. No najrašireniji način pogubljenja je vješanje. 

 

Vješanje alternativa giljotini

 

Postoje dva načina, laički nazvani "kratki pad" i "dugi pad". Kao što im to i nazivi kažu, jedno uključuje padanje osobe s više visine, a drugo s niže. Ovaj se način smatra izuzetno bolnim. Humaniji je onaj duži pad, kažu stručnjaci. U najboljem slučaju uže će slomiti drugu kost na vratu žrtve. Takva fraktura ošteti će leđnu moždinu i uzrokovati pad krvnog tlaka u manje od sekunde.  Žrtva obično ostaje bez svijest odmah, iako je potrebno i do 20 minuta da srce prestane kucati.

 

Ova metoda zahtijeva preciznu kalkulaciju. Ako je pad dug, glava osobe će se presjeći. Ako je prekratak, onesposobit će se do smrti. 

 

"Po mom iskustvu postoji toliko mnogo administrativnih pogrešaka ili nesposobnosti zbog kojih, iako bi metoda treba funkcionirati, dođe do pogreške", rekla je Megan McCracken sa Berkeleyja. Posljednje vješanje u SAD-u izvedeno je 1996. godine

 

 Foto: Wikipedia

 

Iako je najčešće povezan s ratnim i vojnim zločinima, pogubljenje strijeljanjem nedavno je kao plan B prihvatila država Utah, a rutinski se koristi u Sjevernoj Koreji. Izvodi se na način da je kriminalac, ili žrtva, zavezana za stolac s kapuljačom preko glave. Pet anonimnih strijelaca ispaljuje pucnjeve prema prsima. 

 

Godine 1938.godine ista je država ovu metodu iskoristila za pogubljenje 40-godišnjeg Johna Deeringa, osuđenog za ubojstvo. On je donio neuobičajenu odluku i spojio se na elektrokardiogram za vrijeme pogubljenja, pa se saznalo i koliko brzo ova metoda djeluje. 

Tako je otkriveno kako je njegovo srce prestalo kucati samo 15 sekundi nakon što je pogođen. Nemoguće je znati koliko je patio od bolova, a u otkrivanju toga mogli bi pomoći glodavci. Studija iz 2015. godine o srčanom zastoju pokazuje kako obično aktivnosti mozga potraje oko 30 sekundi, što može objasniti kako oni koji su preživjeli iskustva na granici smrti imaju osjećaj pojačane svijesti. I ubrzo nakon toga sve postajecrno.

 

Električna stolica zamijenila vješanje

 

Električna stolica izumljena je kao humanija alternativa vješanju. Poput giljotine i smrtonosne injekcije i ovu se metodu doživljavalo civiliziranom i znanstvenom. Sve je započelo izvješćem kojeg je naručila država New York 1887. godine i koja je ocijenila 34 načina za ubijanje čovjeka. 

 

Jedan od autora, stomatolog, prisjetio se priče koju je čuo o pijanom radniku koji je dotaknuo električni generator nekoliko godina ranije i preminuo odmah. To ga je potaknulo na ideju za električnu stolicu, koja je iskorištena za pogubljenje ubojice samo tri godine kasnije.

 

No ljubav prema ovom načinu nije dugo trajala. Uskoro je svima postalo jasno kako su takve smrti često bile neuredne, a stolice su dobile nadimke poput "Gruesome Gertie"i "Sizzling Sally". Devet američkih država ovu je metodu zadržalo kao plan B, kao potporu, iako se i dalje doživljava kontroverznom.

 

 Foto: Wikimedia Commons

 

Dovodi nas to do najnovije ideje "Hipoksija dušika", što uključuje metodu u kojoj se zrak zamjenjuje inertnim plinom kao što je dušik ili helij. U dokumentarcu In How to Kill a Human Being koji je proslavio tu ideju, Michael Portillo predstavlja ju kao "savršeni uređaj za ubijanje".

 

Metoda omogućava iznenađujuće brzu smrt. Jedna studija iz šezdesetih godina otkrila je da su volonteri koji su udisali čisti dušik izgubili svijest u roku od 17-20 sekundi. Na temelju istraživanja na životinjama, mislili su da će prestati disati nakon tri sekunde.

 

Ovaj je način, zbog neobičnosti biologije, čini se potpuno bezbolan. To se događa zato što tijelo zapravo ne može otkriti nedostatak kisika - samo višak ugljičnog dioksida, koji uzrokuje onaj bolan osjećaj u nogama kojeg imate nakon vježbanja. To znači da osoba ne osjeća gušenje.

 

Što čovjek osjeća u trenutku pogubljenja?

 

Neke odgovore na temelju iskustva ima John Levinson, kardiolog i pilot iz Bostona. Prije nekoliko godina letio je svojim zrakoplovom na 7000 metara visine na kojoj je atmosfera Zemlje tanka i piloti moraju koristiti dopunski kisik. Zatim je poduzeo riskantan potez - nagnuo je kut svoje maske i zadržao disanje.

 

"Nakon 30 sekundi osjećao sam se doista čudno", kaže on. "Nisam imao halucinacije, bolove ili bio zbunjen, samo sam se osjećao čudno. Nije to bilo poput alkohola ili bilo koje druge tvari", rekao je.

 

Suptilni simptomi hipoksije čine ga osobito smrtonosnim za pilote na visokoj nadmorskoj visini, koji možda neće priznati kako nešto nije u redu. Smatra se da je to bio razlog smrti pilota malog zrakoplova koji je nestao u meksičkom zaljevu. On je letio sa  instruktorom, koji bi mogao sigurno prizemljiti avion da se pilot onesvijestio. Ideja je bila primijetiti hipoksiju, kako bi se mogla prepoznati kad se dogodi u budućnosti. 

 

Godinama kasnije, dok je letio sa suprugom, imao je isti čudan osjećaj. Odmah ga je prepoznao i popravio kvrgu u dovodu kisika prije nego što je došlo do problema.

 

Tri su američke države odabrale ovu metodu kao plan B. No je li riječ o još jednoj pogrešci?

"Američka veterinarska medicinska udruga i Svjetska organizacija za zaštitu životinja kažu kako je hipoksija dušika neprimjerena za veterinarsku eutanaziju. Nije riječ o brzoj metodi kao što ju reklamiraju, a mačke i psi su svjesni smrti prije nego što izgube svijest. Potrebno je najmanje sedam minuta da se na takav način ubije svinja", rekao je Robert Dunham, direktor Death Penalty Information Center.

 

Jedan od glavnih problema je što se ta metoda zapravo uvelike ovisi o suradnji zatvorenika.Ako zadrže dah ili je njihovo disanje previše plitko, možda će trebati i puno više vremena da ih se ubije. 

 

"Jasno razumijem teoriju koja stoji iza toga, koja sugerira kako je to humana metoda. Ali to je daleko od onoga kako bi se zapravo trebalo izvesti pogubljenje", naglašava McCracken.

 

Prema Dunhamu, po svemu sudeći žrtva bi najprije trebala biti anestezirana. I činjenica je kako nijedna farmaceutska tvrtka ne želi da se njezini lijekovi koriste za ubijanje ljudi.

 

"Ključni problem u SAD-u je to što oni ne žele te užasne prizore smrtne kazne. Žele pogubiti zatvorenika, ali ne žele da na svojoj savjesti imaju brutalno ubojstvo čovjeka", kaže Dunham.

 

"Kad je u pitanju pogubljenje, mislim da ljudi moraju shvatiti da izvršenje smrtne kazne nije nikakav humani čin", naglašava. 

 

 

 

(Express/SB)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...