DRAGAN MARKOVINA: „Festival licemjerja na dodjeli počasnog doktorata Čoviću“

Upravo su iste stranke ili isti ljudi koji su zastupali ratne politike i temeljnu preobrazbu društva čitavo ovo vrijeme i dalje na vlasti, uz kratka intermezza građanske ljevice, nikad dovoljno odvažne da s tim politikama temeljito raskine, za što je ogledni primjer, uz Hrvatsku, i Bosna i Hercegovina

  • Društvo

  • 22. Jun. 2018  

  • 0

S obzirom na to da se o odluci zagrebačkog sveučilišta da dodijeli počasni doktorat Draganu Čoviću već dosta pisalo po hrvatskim i bosanskohercegovačkih medijima, a i osobno sam se uključio u raspravu o tom pitanju, ta se tema mogla činiti zatvorenom i besmislenom za daljnje uvide.

No, kako je sama dodjela protekla u svojevrsnom festivalu licemjerja, okupivši praktično sve one koji se u Hrvatskoj politici, društvu i znanosti nešto pitaju, Čovićev počasni doktorat je prestao biti tema sam po sebi.

On se pretvorio u paradigmu jednog društva, ne samo nespremnog da sagleda vlastite promašaje i uopće se odmakne od pogubnih politika koje su se u njegovo ime vodile, nego i programirano ciničnog. Drugim riječima, nije se hrvatska politička elita okupila u rektoratu zbog samog Čovića, nego isključivo zbog sebe i nikad ugasle želje za samopotvrđivanjem svih zabluda koje je kreirala.

Predsjednika bosanskohercegovačkog HDZ-a tako su svojim prisustvom počastili premijer Andrej Plenković, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, nekolicina aktualnih ministara, Mate Granić kao izaslanik predsjednice Republike, te Željko Reiner kao potpredsjednik Sabora.

Neovisno o tome što su svi navedeni, izuzev Bandića koji to jeste po bazičnim političkim uvjerenjima, članovi HDZ-a, to nas ne bi smjelo navesti na krivi trag.

Spomenuti su, jednako kao i rektor Boras koji je čitavu priču pokrenuo, predstavnici države i njenih institucija, zahvaljujući čemu, nakon svega što smo vidjeli, ne treba uopće sumnjati u to kako je dodjela ovog počasnog doktorata bila stvar državne odluke, a ne samostalne Borasove inicijative.

Svi koji se nisu mogli odati zajedničkoj euforiji, poput Đurđice Čilić, jedne od rijetkih iz sveučilišne zajednice koja se pobunila protiv svega ovoga, ali i poput nekolicine intelektualaca i kolumnista koji su jasno rekli što misle o svemu, gurnuti su na marginu u kojoj mogu dizati glas pobune do mile volje, bez ikakvog posebnog efekta.

Stvari su, nažalost, ovakve zato jer uopće ne nalikuju devedesetima, koliko god se činilo suprotno.

Tih godina je HDZ de facto kidnapirao državu i njene institucije, izazivajući snažan otpor opozicije i nezavisnih medija, poput Feral Tribunea i Arkzina, ali i značajnog dijela društva.

Danas pak, što se tiče institucija, imamo istu situaciju na snazi, ali uz značajno promijenjene okolnosti.

Dok je tih godina postojao snažan otpor prema patronizirajućoj i secesionističkoj politici prema BiH, danas je takav odnos u znatno većoj mjeri prihvaćen, gotovo među svim mainstream strankama, uključujući SDP, u što smo se mogli osvjedočiti nakon presuda hercegbosanskoj šestorci.

To konkretno znači da su ratne politike postale dominantno prihvaćene, za što najveću zaslugu ima činjenica stvaranja iluzije s početka dvijetisućitih kako je rat prošao i HDZ je poražen, iz čega su svi koji su inzistirali na suočavanju s prošlošću u prvoj fazi proglašeni za gnjavatore, a u drugoj, u kojoj upravo živimo, iznova za državne neprijatelje.

O čemu najbolje svjedoče nedavne izjave Ane Lederer, nove pročelnice zagrebačkog ureda za kulturu, o Oliveru Frljiću i tome kako on mrzi sve što je hrvatsko.

Da Hrvatska nije usamljena u izbjegavanju da se o nasljeđima ratnih politika uopće ozbiljno priča, a kamoli

da ih se razgradi, ne treba posebno naglašavati.

Isto vrijedi i za BiH, kao i za Srbiju.

Upravo su iste stranke ili isti ljudi koji su zastupali ratne politike i temeljnu preobrazbu društva čitavo ovo vrijeme i dalje na vlasti, uz kratka intermezza građanske ljevice, nikad dovoljno odvažne da s tim politikama temeljito raskine, za što je ogledni primjer, uz Hrvatsku, i Bosna i Hercegovina.

Tu ujedno leži i odgovor na pitanje zbog čega je modernizam poražen, a retradicionalizacija uspjela.

Vratimo li se sad na hrvatski slučaj, najzabavnije od svega je istovremeno lamentiranje nad demografskim pustošenjem zemlje i odlaskom ogromnog broja ljudi, o čemu već mjesecima slušamo i od Vlade i od predsjednice.

Navodimo ovo, jer se u svim recentnim demografskim analizama i pokušajima preokreta trendova navodi kako je bazen doseljavanja Hrvata iz Bosne i Hercegovine iscrpljen, te kako zbog toga valja vidjeti što i kako dalje.

Što bi zvučalo racionalno, da istovremeno od istih ljudi ne slušamo lamentiranje nad odlaskom Hrvata iz Bosne i Hercegovine i ne gledamo predstavu u kojoj se Čovića nagrađuje jer im osigurava opstanak.

To je konstanta HDZ-ove politike prema Bosni i Hercegovini, u kojoj s jedne strane radimo sve da Hrvate odande preselimo u Hrvatsku, a onda žalimo što ih tamo više nema. Ako je i od njih, previše je.

(Oslobođenje)

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...