LOPTA JE KOCKASTA: Šta je to što ima Hrvatska, a drugi, pa ni mi, nemaju?!

Dva najbolja nogometaša sa ovih prostora, Luka Modrić i Edin Džeko, svjeetski uspjeh i ugled imaju zahvaliti pored ostalog, a možda i prije svega, činjenici da su u surovim, smrtonosnim dječačkim danima bili predestinirani za sve drugo, samo ne za nogometni Olimp

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 16. Jul. 2018  16. Jul. 2018

  • 3

Piše. SENAD AVDIĆ

U poplavi, pa i inflaciji, analiza, komentara, istraživanja uzroka uspjeha nogometaša Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, izdvojilo se intervju Ivana Gudelja, selektora kadetske reprezentacije Hrvatske koji je kazao nešto o čemu se malo govorilo i znalo: "Svi naši reprezentativci, s izuzetkom Ivana Rakitića, prošli su hrvatske omladinske selekcije, od U-13 do U-21". Gudelj, višegodišnji šef hrvatskog nogometnog vrtića, najbolji igrač jugoslavenske reprezentacije na SP 1982., godine vjerovatno bi napravio karijeru kakvu su imali Šuker, Prosinečki, Boban, Modrić... da ga fatalna bolest nije pokosila neposredno prije izvjesnog odlaska u madriski "Real". I Gudelj je, poput svih "Vatrenih, " (sa izuzetkom Rakitića koji je švicarski "školarac") prošao sve selekcije nekadašnje zajedničke države i bio izabran za najboljeg juniora na planeti; prvi konkurent na juniorskom prvenstvu svijeta bio mu je argentinski tinejdžer Diego Maradona. Još jednu važnu činjenicu tome treba dodati: hrvatski izbornik Zlatko Dalić, prve ozbiljne utakmice vodio je kao pomoćnik Draženu Ladiću, selektoru juniorske reprezentacije Hrvatske. I Slaven Bilić, koji je, uz Ćiru Blaževića i Dalića, najuspješniji hrvatski izbornik, za vođenje velikih utakmica "zagrijavao" se u reprezentitivnom omladinskom pogonu.

 



MAMIĆEVA ŠKOLA NOGOMETA I RAZONODE




Blaževićevu generaciju koja je bila treća na svijetu prije dvadeset godina i dobronamjerni i oni koji to nisu bili ni tada, a ni sada, tretirali su kao posljednji izdanak jugoslavenske škole nogometa. Suštinski je to bilo istina, uprkos oportunističkoj ignoranciji činjenica, budući da se kreatori tog nogometnog podviga, Boban, Šuker, Jarni, Prosinečki, Štimac dulje od decenije nisu odvajali jedni od drugih - svjetska seniorska bronca u Francuskoj bila je "dijalektička" posljedica zlata osvojenog 1987.godine u dresu SFRJ na juniorskom prvenstvu svijeta u Čileu. 

 

Ista nogometna "kolijevka" zaljuljala je i ostale reprezentativce Hrvatske, Stanića, Asanovića, Bilića, Ladića. Prema tome, iako se posljednjih nedjelja u hrvatskoj stručnoj i medijskoj javnosti ponavlja kako je uspjeh Dalićevih izabranika produkt indiividualnog talenta, odnosno impresivno ukomponirane timske genijalnosti, da je uslijedio uprkos, a ne zahvaljujući općoj klimi u sportu, poglavito u nogometu, teško da se sa tim može do kraja složiti.

 

U pravu su oni u Hrvatskoj koji lamentiraju nad katastrofalnim infrastrukturnim uvjetima u kojima se odvija nogomet u susjednoj zemlji poredeći ih sa prilikama u drugim državama čije nacionalne vrste nemaju ni približne rezultate onim hrvatskim. Istina je, međutim, i to da hrvatski reprezentativni nogomet (klupski je druga priča) ima čvrst kontinuitet kvalitete u posljednjih 25 godina, te da je temeljit, široko postavljen rad sa mladim selekcijama centralni pokretač tog uspjeha.

 

Većina najboljih igrača Hrvatske stigla je iz omladinskih pogona "Dinama", koji jesu opterećeni hipotekama kriminala, sukoba interesa, "javno-privatnog" hohštapleraja gdje ja javni novac (Grada Zagreba) upumpavan u privatni biznis sve donedavno nedodirljivog gazde hrvatskog nogometa Zdravka Mamića. Trebalo bi, međutim, vidjeti da li je taj projekat, pored toga što je Mamiću (i njegovim štićenicima, igračima, "bijelom roblju") namakao basnoslovne novce, polučio i neko opipljivo javno dobro, recimo titulu viceprvaka svijeta koja naciju drži u transu nedjeljama, a Hrvatskoj pravi grandioznu reklamu-promidžbu!

Belgijska nogometna škola u zadnjih nekoliko godina smatra se najuspješnijim rasadnikom nogometnih talenata na svijetu. Njen tvorac Mihael Sablon, bivši reprezentativac, nakon godina posrtanja, nazadovanja, regresije i poniženja nogometa u toj zemlji (pored ostalog obilježen i teškim porazima od BiH) dobio je zadatak od Nogometnog saveza da promijeni cjelokupnu dotašnju nogometnu organizaciju, filozofiju, teoriju i praksu, da uvede novi, jedinstven, nogomenti rukopis/krasopis od nogometnih prvih koraka koje djeca prave. I učinio je to sa ekipom od nekoliko stotina suradnika, profesora, trenera, liječnika, kamen na kamenu nije ostao, sve dok Belgija nije dobila jednu od najuzbudljivijih i najefikasnijih liga u Evropi i najboljih reprezentacija na svijetu. Sablon je, bez kompleksa, govorio da je gradeći vlastitu fizionomiju posuđivao, krao, prepisivao od svih poznatih nogometnih škola u Evropi i svijetu, holandskih, francuskih, njemačkih, pa i ex jugoslavenskih.

 



KADA SU SVIRALI HASAN I BALJA



Kako se radilo u omladinskim (reprezentativnim) pogonima u bivšoj zemlji, uvjerio sam se neposredno, listajući odmah nakon rata debelu, sadržajem nabreklu "radnu-bilježnicu" Radeta Matića, igrača šampionske "Željine" generacije iz 70-ih godina i višedecenijskog trenera, selektora, skauta, najmlađih jugoslavenskih selekcija. Te godine (1996..) niotkuda se u Bundesligi, u "Hamburgu", pojavio i munjevito bljesnuo 18.godišnji dječak ovdašnjeg imena i prezimena, Hasan Salihamidžić se zvao. Govorkalo se da je prije rata nastupao za kadete SFRJ, pa sam se nadao da gospodin Rade ponešto zna o njemu.

 

Da, ponešto: na nekoliko stranica njegove sveske nalazilo se sve što je Matić smatrao da je važno za tada 15-godišnjeg momčića iz Jablanice: podaci o familiji, razrednom starješini, uspjeh u školi, vannastavne aktivnosti (svira klavir), brzina, skok iz mjesta, radne navike, fotografije sa treninga i testova sve, sve, sve. Pričao mi je kako je posljednji veliki Kum jugoslavenskog nogometa Miljan Miljanić na pripremama kadeta na Igmanu zaljubio u malog švrću sa Alipašina polja koji je na pripreme došao sa harmonikom, Elvira Baljića, pa tražio da pozovu njegovog oca na roditeljski sastanak. "Ovo dete ako želi brzu lovu, neka odmah ide svirati po kafanama na Ilidži, ako želi ozbiljnu lovu, neka se ostavi harmonike i prihvati treninga", kazao je proročanski Miljanić kao da je znao da tu dilemu Baljić nije razriješio čak ni u vrijeme igranja u madridskom "Realu".

U to vrijeme se igralo Evropsko prvenstvo u Engleskoj, a hit natjecanja, poput današnje Hrvatske u Rusiji, bila je selekcija Češke koja je (također kao i jučer Hrvatska) nezasluženo izgubila u finalu od Njemačke uz pomoć idiotske izmišljotine, "zlatnog gola" Olivera Bierhofa. "Nakon što sam kadetsku reprezentaciju Jugoslavije vodio dvije godine i predao je Mirku Joziću i Mirsi Fazlagiću da sa njom budu prvaci svijeta u Čileu, razletim se po cijeloj zemlji i pronađem 15-20 novih klinaca, činilo mi se još boljih od "Čileanaca", govorio mi je tog ljeta Rade Matić. To je bila generacija igrača rođenih 1970-71 godine, među ostalim, Elvir Bolić, Alan Bokšić, Vladimir Jugović, Vladan Lukić, možda i Mario Stanić. "Ali nikada ništa nismo osvojili, jer su, nakon što bi pobjeđivali favorite, dva puta, kao kadeti i kao juniore naletjeli na Čehoslovačku i gubili". Pogađate, nakon raspada Čehoslovačke većina tih kadeta i juniora, Berger, Nedved, Kadlec, Kuka, Bejbl.., nekoliko godina kasnije igrala je u selekciji Češke finale protiv Njemačke... 

 

Robert Prosinečki,  najbolji junior svijeta na SP u Čileu 1987., strijelac gola kojim je Hrvatska, pobjedom nad Holandijom, osvojila treće mjesto u Francuskoj 1998.godine, tokom prvenstva u Rusiji bio je komentator na Hrvatskoj televiziji.

 

Selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine u nekoliko navrata je bio pitan kako bi se naša reprezentacija "provela" da se plasirala na Mundijal i svaki put odgovarao optimistično, ponavljao da vodi ozbiljnu, talentiranu, discipliniranu selekciju kojoj je mjesto među samom nogometnom elitom. Prosinečki, mnogo bolje nego iko drugi, zna da je najbolja nogometna vrsta u bilo kojoj državi rezultanta, posljedica, "zadnja ruka"  ozbiljnog, teškog, dugoročnog posla koji se zove nogometna kultura, njeno stvaranje, građenje, od dna do vrha, u kojem bilo koja etapa ne može biti preskočena, sfušerena, nakrivo nasađena.

 

To, poznato je, kod nas nije slučaj. Istina, omladinske selekcije Bosne i Hercegovine, u kojima posljednjih godina igrači iz domaćih klubova dominiraju u odnosu na "dijasporce", imaju kontinuitet nastupa na velikim evropskim i svjetskim takmičenjima, na kojima se redovno fakturišu i kažnjavaju svi njihovi nedostaci, fizičko-tehnička ograničenja, "propušteni časovi". Nogomet je u Bosni i Hercegovini izgubio svoju socijalnu bazu, prestao je imati status "sirotinjske zabave" sa djecu roditelja "slabijeg imovinskog stanja", kako se sirotinja nekada uviđvano zvala, a postao medij društvenog  i ekonomskog samorepruduciranja novokomopinirane srednje-više klase.

 

Dva najbolja nogometaša sa ovih prostora, Luka Modrić i Edin Džeko, svjetski uspjeh i ugled imaju zahvaliti pored ostalog, a možda i prije svega, činjenici da su u surovim, smrtonosnim  dječačkim danima bili predestinirani za sve drugo, samo ne za nogometni Olimp. Nogomet se (kao i košarka), što nikada nigdje nije bio slučaj, kod nas pretvara u pojedinačni, individualni, umjesto masovnog, bazičnog sporta. U omladinske škole, gdje se plaća visoka upisnina, gdje roditelji djeci kupuju dresove i obuću, voze ih na treninge i sa treninga, sasvim sigurno ne bi bilo mjesta za socijalno nezbrinute poletarce Modrića, Džeku, Salhamidžića, Lovrena,.   

 

 

 

FAJRONT NA  SIROTINJSKOJ  ZABAVI 

 

 

 

 

Prije devet godina, u danu kada je Edin Džeko sa "Wolfsburgom" osvojio titulu prvaka Njemačke, njegovi majka i otac uoči utakmice protiv "Werdera" otlkrili su mi koji je najsretniji dan u dotadašnjoj nogometnoj  karijeri njihovog sina: "Bez konkurencije onaj kada je trener "Želje" Amar Osim rekao  se Edinu daje mjesečna stipendija od 300 maraka dok je išao u srednju školu i trenirao u juniore "Želje".

 

Tih 300 KM kojima je mogao platiti gradski prevoz, kupiti sendvič i sok, za njega su bili vrijedniji i podsticajniniji za daljnji napredak od današnjih miliona", kazali su Belma i Midhat Džeko.  

 

P.S, Jučer je u Zagrebu umro Dragutin Šurbek, najbolji i najdugovječniji aktivni stonotenisač i sportista u ovom dijelu svijeta. Prije tačno 35 godina, 1973. godine na Svjetskom prvenstvu u ping.pongu Šurbek i njegov prijatelj i partner Anton Tova Stipančić, zaludjeli su i zarazili Sarajevo ovim sportom. Jedne subotnje večeri pola "Skenderije" je plakalo kada su Šurba i Tova u polufinalima izgubili od  Šveđanina Kjella Juhansona i Kineza Xi- Entinga koji će narednog dana postati prvak svijeta.

 

Toga ljeta preko noći su nestajale hiljade  kvadratnih metara šper-ploča sa sarajevskih gradilišta i završavale u mahalama, dvorištima, vikendicama; zvuk ping-pong loptice je dolazio iz podruma i krova i "cijeli grad je plesao kao da je lud" oko stolnoteniskih stolova. Jednom nakon rata sreo sam ispred "Skenderije" Šurbeka, držao je neke teninge za sarajevsku sportaše, i stisnuo mu, zbunjenom i uljudnom ruku. Samo sam jednom prije toga stisnuo tako snažnu, važnu i veliku ruku: desnicu Alije Sirotanovića dvadesetak godina ranije. 

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...