ČIJA JE HRVATSKA REPREZENTACIJA?: Negdje između kapilarnih ogranaka HDZ-a i nevidljive ruke Zdravka Mamića

Dok izabrana vrsta ostvaruje povijesne uspjehe, domaći klubovi nastupaju na igralištima u očajnom stanju, svlačionice nisu ništa bolje, kampovi ni ne postoje, djeci se ne plaća prijevoz na trening, a reprezentativni vratar ispod dresa nosi majicu sa slikom prijatelja i suigrača koji je poginuo na jednom našem igralištu zbog abnormalnih infrastrukturnih uvjeta

  • Regija

  • 16. Jul. 2018  16. Jul. 2018

  • 0

Piše: Igor Lasić

I kad ovih dana završi Svjetsko prvenstvo u Rusiji, pitanje elementarne pripadnosti u vezi s hrvatskom nogometnom reprezentacijom ostat će neriješeno koliko i na samom početku. Naravno, sasvim bez obzira na krajnji ishod natjecanja. Ovaj članak dužni smo za štampano izdanje poslati u tiskaru već prije polufinalne utakmice protiv Engleske. Ali primjeri utvrđivanja porijekla nižu se i dalje jednako intenzivno. Ništa nije pouzdano raščišćeno oko npr. etničkih korijena Danijela Subašića, usprkos angažmanu dežurnih sanitarnih službi, pa je golmanov predmet stavljen na stranu do daljnjeg.

Početkom proteklog tjedna svejedno nas preplavljuje novi šok u vidu teze da je i Ognjen Vukojević, netom kažnjeni pomoćnik selektora Zlatka Dalića - zbog javnog navijanja za vojnu reprezentaciju Ukrajine protiv Rusije - ustvari Srbin. Ne stiže se pročeprkati osnovanost neugodnih navoda, dok trag slijedimo do beogradskog portala B92.

„Srbin uvek najgore prođe“, glasi jedna od rezigniranijih opaski na tu temu, stisnuta između trolanja i trovanja. No uto se internetski narod već zabavlja novom igračkom, snimkom dviju ruskih djevojaka koje hrvatski novinar intervjuira na ulici Nižnjeg Novgoroda. Kolega slučajno doznaje kako su cure „napolovinu Horvatke“, pa su čak i navijale za Hrvatsku u utakmici protiv Rusije. Vrag mu ne da mira, međutim, i on ushićeno dalje istražuje obiteljsku pozadinu dviju sunarodnjakinja iznenadno pronađenih na gornjem toku Volge. „Tko vam je iz Hrvatske, otac ili majka?“ pita zatim, i saznaje da je riječ o ocu, a malo kasnije želi ekskluzivno još preciznije čuti otkud je dotični. „Srbija“, kaže ljubazno jedna od djevojaka.

Navijanje za reprezentaciju postaje stvar od nacionalne važnosti i vrhovno pitanje domoljublja, pa je onoga tko ne prihvaća takav nekritički odnos lako proglasiti izdajnikom - govori urednik Telesporta Aleksandar Holiga

Nagla popularnost snimke posvjedočit će među ostalim da se već i sam pojam eventualnog Hrvata iz Srbije doživljava totalno nerealnim, kao da je riječ o drvenom željezu. Linije podjele ocrtane su znatno oštrije negoli potezi krečom po šišanoj travi. Ipak, pomaknut ćemo se još korak dalje za rješenjem temeljne enigme u ovoj priči - čija je naša reprezentacija?

Nije to nipošto samo etničko pitanje, naime, a grozničava fokusiranost javnosti po tome aspektu naprosto svjedoči da se podvala s iskrivljenim poretkom osnovnih prioriteta, nažalost, primila predobro. Pogledajmo, naspram toga, aktualni turnir u Rusiji pažljivije, ne obazirući se samo na etnonacionalnost. Svjetski susreti nacionalnih reprezentacija odvijaju se neosporno u kontrastu s klupskim nogometnim natjecanjima koja ostatak vremena silovito drmaju našom sportskom stvarnošću. Posrijedi je neravnopravni ogled: upravo klubovi su poslovni subjekti, najčešće u privatnom vlasništvu, na kojima se temelji golemi pripadajući biznis. A biznis je makar s 21. stoljećem u nogometu postao takoreći sve, bar to je jasno.

Za razliku od relacija koje su na snazi bile sredinom prošlog stoljeća, reprezentacija je danas više ekstenzija tog posla. Mundijal nije ništa doli revija koja podržava važnu iluziju o preostalom značaju lokalne zajednice. Klupski se nogomet u većini odmaknuo podalje od naroda, što je u ozbiljnoj mjeri logično imamo li u vidu cifre na pripadajućem tržištu. Godišnji prihodi europskih klubova - bez uračunatih transfera igrača - već godinama uzastopce probijaju rekorde, bližeći se iznosu od 30 milijardi eura. Svjetska nogometna organizacija FIFA ima otprilike deseterostruko manje prosječne prihode, ali još uvijek cvate, zna li se da je riječ o pojedinačnoj firmi. Nacionalni savezi u komparaciji s njima jesu obična boranija, mada im je itekako nađena pozicija unutar sveukupnog sustava. Hrvatska je dobra za ilustraciju, naročito zato što njezin savez duži niz godina predstavlja neke vrste državu u državi.

Hrvatski nogometni savez zaradio je oko 20 milijuna eura plasmanom u polufinale Svjetskog prvenstva; svjetski prvak uprihodit će dvaput toliko. Prošle godine dosta se komentirao prihod HNS-a u 2016. godini, kad je utrženo oko 200 milijuna kuna, a toliko je zauzvrat i potrošeno u samoj djelatnosti, jer se radi o neprofitnom subjektu. Ali kako potrošeno?

Približno četvrtinu odnijela je stavka „intelektualne i osobne usluge“, a dodatnu pažnju su privukle „usluge promidžbe i informiranja“ sa 17 milijuna, „naknade ostalim osobama izvan radnog odnosa“ sa 16 milijuna i „ostali nespomenuti rashodi“ s 12 milijuna kuna. Drugim riječima, nemamo pojma kako je novac utrošen, jer HNS u načelu odgovara tek svojim elektorima po lokalnim savezima, čiji sastav nastaje negdje između kapilarnih ogranaka HDZ-a i nevidljive ruke Zdravka Mamića, dosad neprikosnovenoga gazde hrvatskog nogometa. Prvi pokušaji hrvatske države da poslovanje HNS-a uskladi sa zakonom, prije nekoliko godina, rezultirali su oštrim upozorenjima FIFA-e i UEFA-e, europske nogometne organizacije, samoj Vladi RH.

Najavljena kazna u slučaju neposluha bilo je isključenje hrvatske reprezentacije s velikih natjecanja. U tom svjetlu biva jasnije i da problem s hrvatskom predsjednicomKolindom Grabar-Kitarović u nogometu nije njezino navijačko ponašanje, nego prethodna joj uronjenost u podzemni dio toga sustava koji sama legitimira. Ali vratimo se novcu i obratimo nadalje pažnju na činjenicu da je promet HNS-a relativno velik, ako ga usporedimo s domaćim prilikama. Hrvatski klubovi jedva spajaju kraj s krajem, neki ni toliko, no HNS samoživo troši novac na reklamu i misteriozno intelektualiziranje vanjskih suradnika.

Klubovi nastupaju na igralištima u očajnom stanju, svlačionice nisu ništa bolje, kampovi ni ne postoje, djeci se ne plaća prijevoz na trening. Reprezentativni vratar s početka teksta, kontroverzni spasitelj nacionalnog interesa, ispod dresa nosi majicu prijatelja i suigrača koji je poginuo na jednom našem igralištu zbog upravo abnormalnih infrastrukturnih uvjeta. Valjda je zato ‘New York Times’ ovih dana zaključio kako ruski uspjeh hrvatske reprezentacije iznimno nije moguće ucijepiti na neku drugu podlogu. Nema strategije ni organizacijskog sistema koji bi se preslikao kao uzor, za razliku od nekih drugih, jer je kontekst opisiv kao stihijski te kriminalan. U samoj Hrvatskoj, uslijed manjka analitičkih sklonosti, uspjehu se pridaje veza s onostranim ili se zaslužnima poima moralne i karakterne vrline aktera na zelenom terenu i oko njega.

Da se razumijemo, povrh svega toga ne treba zanemariti neke objektivne i shvatljive vrijednosti reprezentacije općenito, bez obzira na etnički njezin predznak. Uostalom, nacija je samo jedna historijska forma koju ni kapitalizam, njezin inaugurator, danas ne tretira posve isto kao dok je tek bila izmišljana. Reprezentacija tako pruža mogućnost i najmanjim zajednicama da pruže simbolički otpor velikim silama, ona je - barem u principu - svačije dobro i javna svojina, u boljim varijantama i univerzalno društveno ljepilo. Drugi je problem što je njezina demokratizacijska i socijalizacijska vrijednost u Hrvatskoj opterećena šovinističkim i koruptivnim balastom.

Kao što se proteklih tjedana moglo čuti, međutim, nipošto nisu svi navijači hrvatske reprezentacije mrzitelji Srba. Baš kao što ni svi mrzitelji hrvatske reprezentacije uopće nisu pasivni ljubitelji potonjih, nego dolaze iz klupsko-navijačkih krugova u sukobu s nacionalnim savezom, uzurpatorom malne svih vrijednosti, osobito materijalnih i statusnih, u ovom sportu.

Nađe se i dodatnih kubatura lopte, poput naizglednog paradoksa koji svjedoči da ljevica i liberalna ljevica u Hrvatskoj imaju prema domaćoj reprezentaciji u najmanju ruku distancu, dok snage istog predznaka u Srbiji performativno staju uz isti taj tim iz susjedne zemlje. Neophodno je uvidjeti, a hoće li se proniknuti u zapetljane relacije oko svega nakupljenog u ovoj temi, da simultano imamo posla s više njezinih aspekata i paradigmi. No za bolje razumijevanje odnosa u nogometu, pa i kudikamo šire, poučna bi mogla biti vijest o reakcijama na senzacionalni transfer CristianaRonalda u Juventus prije nekoliko dana.

Dobar dio radnika torinskog Fiata, čiji suvlasnik posjeduje i taj nogometni klub, očajavat će zbog evidentnog fakta da je 30 milijuna eura godišnje plaće za portugalskog golgetera oduzeto - upravo njima. „Nakon Higuaina, sada i Ronaldo! Ovo je sramotno“, izjavljuje jedan od njih, dodajući kako deset godina nije bilo povišice, iako im plaću umanjuje inflacija. Ali bez izdatka na Ronalda svaki bi radnik Fiata mogao dobiti mjesečno i 200 eura više.

Pričekat ćemo još neko vrijeme dok u Hrvatskoj pažnja malo ne skrene s etničko-političkih sporenja, zaokupljenosti i uopće takvih rezoniranja o društvenim zbivanjima, dakle, na sadržajnije probleme. U međuvremenu će možda biti izvjesnije što točno ostaje od nacije. Što, ako je u tolikim državama odavno jasno da nogometna reprezentacija ne ovisi o etnicitetu nego primarno o kapitalu? Tad više ne bi trebalo biti čudno ni što podrška Hrvatskoj stiže i iz Srbije, pa ni što iz istog smjera dolaze očevi hrvatskih djevojaka. A dotad smo za gledanje na ovu temu, između onih koji redovnije i dublje promišljaju nogometni svijet,

priupitali Aleksandra Holigu, komentatora rubrike Telesport na portalu Telegram.

„Još je George Orwell pisao o internacionalnom nogometu kao 'mimikriji ratovanja' i opisao ga kao 'rat minus pucanje', tumačeći da se kroz gledatelje 'projiciraju čitave nacije', ozbiljno vjerujući da su trčanje, skakanje i udaranje lopte test nacionalnih vrijednosti. Uostalom“, kaže Holiga, „i izvorna ideja Julesa Rimeta, pokretača Svjetskog prvenstva, bila je preusmjeriti međunacionalne sukobe s ratišta na nogometni teren - umjesto svjetskog rata imati Coupe du Monde - premda je on to promišljao iz humanističke perspektive.

Nogomet u svom korijenu ima tu ratničku komponentu i nije čudo da ga navijački um povezuje s nacionalnom poviješću i (pseudo)mitologijom; on je doista na neki način 'ritualna sublimacija rata'. Međutim, to hoće li taj element ostati na sasvim simboličnoj razini ili će eskalirati u nešto šire po meni je pokazatelj zrelosti pojedinog društva, njegova nacionalnog ili građanskog karaktera, kao i toga koliko je u njemu komercijalna komponenta ovladala nogometom“.

Naš sugovornik nalazi da, kako je nogomet uvijek preslika društva, tako su politički i ekonomski procesi u Europi od ranih 1990-ih naovamo presudno utjecali na oblikovanje stava prema reprezentativnom nogometu i stvorili dodatne razlike od nacije do nacije. Ondje gdje klupski nogomet nema osobitu tržišnu perspektivu, a još postoji i neka vrsta etničke ili općenacionalne frustracije ili traume, fokus u doživljavanju nogometne reprezentacije jest, prema Telegramovu kolumnistu, neminovno na onom o čemu je pisao Orwell. Pa, mogli smo zato u ovom razgovoru čuti i da će takvo društvo kroz reprezentativni nogomet na neki način tražiti vlastitu potvrdu, jer još uvijek ima potrebu za njom, a opcije kako doći do nje - one nogometne, kao i šire društvene - relativno su mu ograničene.

„U Hrvatskoj je ovo posebno izraženo zbog najmanje dvaju razloga: onog najočitijeg, da je nogomet valjda jedina globalno bitna stvar u kojem Hrvatska može doći do samog vrha, ali i onog davno definiranog tuđmanizma da su 'sportaši naši najbolji ambasadori' koji je s vremenom prihvaćen kao truizam i nikad nije ozbiljno propitivan.

Po meni ovo drugo implicira ne samo ultimativnu čast u predstavljanju nacije, nego i ultimativnu dužnost u podršci njoj - jer po toj logici sportaši ne zastupaju samo hrvatski sport, nego i Hrvatsku u cjelini, na način da su njihova postignuća povezana s onima cjelokupne države, pa je navijanje za njih stvar od nacionalne važnosti i vrhovno pitanje domoljublja. A ako je tako, onda su sva druga pitanja i problemi u domaćem nogometu - pa i društvu općenito - od drugorazrednog značaja. Onoga tko ne prihvaća takav nekritički odnos prema reprezentaciji stoga je lako proglasiti izdajnikom’, mišljenja je Aleksandar Holiga.

(Portal Novosti)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...