KOLUMNA SINANA GUDŽEVIĆA: „I danas kad odem na mramorni grob Izeta i Ide Sarajlić na sarajevskom groblju kod onoga Lava meni...“

Svaki put kad bi Sarajlić kazivao „Već naglas su te brezama...“, meni su šuštale te breze. I u Salernu i u Amalfiju i u Napulju i u San Giovanni Rotondo. I danas kad odem na Izetov i Idin mramorni grob na sarajevskom groblju kod onoga Lava meni zašušte i zašume breze

  • Kultura

  • 08. Avg. 2018  08. Avg. 2018

  • 0

Između pisama koje dobivam od ponekog čitaoca ove rubrike, odlučio sam da javno odgovorim na dva, na jedno evo sad, a na drugo ću u sljedećem broju. Dakle, javio mi se čitalac s pitanjem, a što se toliko trudim „da izbjegnem liričnost“ u tekstovima, kad mi ova, kaže, „baš pristaje“. U prilog svojoj tvrdnji navodi mi mjesto iz prošlog broja lista, gdje mi službenica moskovskoga groblja u telefonskom razgovoru kaže kako je ganuta mojom željom da moj sin vidi brezu na grobu ruskog igrača hokeja i fudbala Bobrova. Pa mi piše ovo: „... ta slučajna breza tekstu daje lirskost i višu vrijednost.“ Mislim da na to pismo vrijedi odgovoriti javno.

 

Ostavljajući po strani kriterije za „lirskost“ teksta, koje autor pisma i ne navodi, reći ću odmah da breza u mom tekstu nije nikako slučajna. Breza je u mom djetinjstvu i odrastanju jako važno drvo. Breze u mom rodnom kraju ima malo, iako su Brežđe i Briježđe česti toponimi. Ima i veliko selo Breza kod Sjenice. Breza je bila drvo koje se rijetko sjeklo. Ne znam da je ikad ikoji Gudžević zario sjekiru u brezu. Kad je jednom rođaku izgorio gaj, jedan drugi rođak je pogorjelcu rekao: „Dabogda ti breza brzo niknula!“ Mnogo kasnije saznao sam da takva želja nije bez kulturne i kultorske osnove: breza je prvo drvo koje niče nakon što šuma izgori. (Sasvim je drugi status zove, ili obzovke: dabogda mu obzovka nasred ognjišta porasla, poruka je za nekoga kome se želi da mu se kuća raskući. I zaista je zova onaj žbun koji u pravilu raste iz tla na kojem je nekada bila kuća, iz razvalina davnih kuća danas rastu zove.)

 

Kad je moj stric otišao u Istanbul da posjeti našeg rođaka Šemsa, ovaj mu je rekao kako bi mu se i pola čežnje za rodnim krajem smanjilo, kad bi samo mogao baciti pogled na dvije breze u Potocima, a cijela bi ga čežnja minula da mu je samo da prođe kroz brežđe na vrh brda Mališevca. Ovi toponimi neće čitaocima ovoga lista značiti ništa, ali ja ne dam da ovaj tekst bude objavljen bez njih. Šemso, koji se pod starost iselio u Tursku, dok je bio još ovamo, znao bi govoriti da je breza najžalosnije drvo i da će žalosna majka biti svakom onome koji bi ranio brezu. A hodža Iso Gudžević je govorio kako je, u davno vrijeme kad je drveće prestajalo da zbori i da hodi, breza posljednja od drveta prestala da hodi, a prva prestala da zbori, a hrast je prvi prestao da hodi, a posljednji da zbori. I da su oni u stara vremena bili nevjesta i mladoženja, bili su dugo, a možda su i dandanas. A moj golijski zemljak Milić Pavićević mi je, kad je bolovao na plućima, u novozarskoj bolnici, ovako rekao: „Ovo života prođe ka dlanom o dlan, ne stigoh ni breza da se naslušam!“

Sve ovo je već živjelo u meni kad su me stigli ruski pjesnici i pripovjedači. Jesenjin i njegova Берёза.

 

Белая берёза

Под моим окном

Принакрылась снегом,

Точно серебром.

 

На пушистых ветках

Снежною каймой

Распустились кисти

Белой бахромой.

 

И стоит берёза

В сонной тишине,

И горят снежинки

В золотом огне.

 

А заря, лениво

Обходя кругом,

Обсыпает ветки

Новым серебром.

 

Pa je došao Mihail Matusovski sa „Brezovim sokom“: kad god bih čuo njegovo то плачут берёзы, то плачут берёзы zaplakao bih i sam, suze su bile kalež sjećanja na breze iz djetinjstva. Onda me je, za ponekog kitičara prekasno i anahrono, a meni još i iznenada i iznebuha, zapala trilogija "Hod po mukama" Alekseja Tolstoja, i u njoj ovaj dijalog:

 

- Daša, voliš li ti mene?

- O - tu podigne spuštenu glavu - volim te do same brezice!

- Do kakve brezice?

- Zar ne znaš: svakome na kraju života slijedi humak i nad njim uplakana brezica.

 

Tu je brezica prizvala u sjećanje one šapate djevojaka koje su svojim drugaricama povjeravale tajne o izabranicima svoga srca: „Ada hajem ga i hajaću ga sve dok mi perunika cipcio grob ne pokrije!“ Hajati i hajanje su prvi ljubavni termini moga djetinjstva, ljubav je tu bila strana riječ, koja će istisnuti hajanje. Tako je perunika za mene bila ono što je brezica Daši. Peruniku je poneko sadio na grobu, kao luk u lijehu. Ni perunika nije česta u planini, moglo bi biti da je zato izabrana za biljku na mezaru.

 

Onda je došao Izet Sarajlić i njegovo „Već naglas su te brezama...“

 

Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.

Već ništa u mom životu nije bilo tako važno kao ti.

Već sve oko mene je bilo samo dio mog opšteg mita o tebi.

Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.

Već je sve znalo da ćeš doći; s nebom pločnici već su se u život kladili da si negdje tu.

Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje je bilo usamljenost.

Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.

 

Kad su meni i Sanji bili u gostima Izet i Ida - ona kojoj su mu je brezama naglas recitovala njegova predvečerja - pa kad su odlazili da spavaju u naš krevet i kad su izjutra iz njega dolazili, meni su šumile dvije breze iz Potoka, one koje je Šemso u Stambolu htio da vidi. I svaki put kad bi Sarajlić kazivao ovu pjesmu, meni su šuštale te breze. I u Salernu i u Amalfiju i u Napulju i u San Giovanni Rotondo. I danas kad odem na Izetov i Idin mramorni grob na sarajevskom groblju kod onoga Lava meni zašušte i zašume breze.

Izet Sarajlić je bio gradsko dijete, koje je, kako je sam o sebi govorio premalo uživalo u životu. Drugi put bih znao, naslov je pjesme u kojoj to ispovijeda:

 

Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima

i zalascima sunca.

 

Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama

i šetnjama na mjesečini.

 

Premalo sam se opijao vinom prijateljstva

mada na Zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj

nisam imao barem dvojicu prijatelja.

 

Premalo sam vremena odvajao za ljubav

kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.

 

Drugi put bih znao neuporedivo više

da uživam u životu.

 

Drugi put bih znao.

 

Sinoć, pretposljednjeg dana jula navršilo se osamnaest godina od kada sam iz Izetovih usta čuo ovu pjesmu, posljednji put. To je bilo na noćnom brodu Ancona - Split. U brodskom salonu sijedi pijanista je prepoznao pjesnika Sarajlića i objavio gostima da će odsvirati nešto za njega. I krenuo je da svira rusku pjesmu Эх, дороги... пыль да туман, na šta je Izet čudesno zapjevao. Nakon pjesme prolomio se dug aplauz. Onda je Izet za pijanistu, bez mikrofona, ali zvonko i jasno, kazao gornju pjesmu. Opet se prolomio aplauz. Kad je Izet sjeo, rekao sam mu u pola glasa da u pjesmi nedostaje samo stih „Premalo sam uživao u šuštanju breza“, na šta mi je odgovorio da pjesmi možda mnogo čega nedostaje, ali da brezama u njoj nema mjesta, jer se njihova šuštanja naslušao iz knjiga i pjesama ruskih autora „i više no poneki ruski šumar“.

 

To pa to i sve to. Breza, koju moj čitalac smatra elementom lirskosti, nije nikako slučajna riječ, a njemu se čini da jeste. Ima i knjiga koje brezu, kako to poneki napirlitani hermeneutičar blagoizvolijeva reći, neumoljivo dekonstruiraju. Na primjer velika rasprava o seksualnoj kulturi u Rusiji autora Igora Kona (Игорь Кон) „Клубничка на берёзке“. Клубничка je deminutiv ruske riječi za jagodu, ali markiran jako lascivno, do razvratnosti. Zanimalo bi me kako bi autor pisma na koje ovdje odgovaram gledao na liričnost „slučajne breze“ nakon čitanja Konove jako zanimljive knjige.

 

(Portal Novosti)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...