MAK MURTIĆ, UNUK SLAVNOG SLIKARA, EKSKLUZIVNO ZA „SB“:  „Djed mi je veliki uzor, pripadao je generaciji zdravijeg razuma, a u Londonu sam upoznao...“!

Mak Murtić pripada plejadi mladih i uglednih glazbenika, afirmaciju je stekao u Londonu, a projekt Mimika Orchestra, čiji je idejni začetnik, upravo je objavio treći nosač zvuka. U ekskluzivnom intervjuu za „Slobodnu Bosnu“, Mak je otkrio svoje političke svjetonazore, ali i razloge proučavanja balkanske mitologije  

  • Kultura

  • 12. Avg. 2018  12. Avg. 2018

  • 0

Čini se kako u dosadašnjem glazbenom opusu nema negativne kritike na rad, iako se radi o nesvakidašnjem pravcu, originalnom i po mnogočemu posebnom na našim prostorima... U dostupnim podacima o životopisu stoji kako ste samouki saksofonist, skladatelj, autor… Tko je zapravo Mak Murtić?

 

Zadnjih godina sa svojim orkestrom Mimika, bavio sam se glazbom baziranom na staroslavenskim vjerovanjima, folklornim utjecajima, suvremenom „realnošču“, i osobnim i društvenim pričama utkanima u to. Direktne negativne kritike (još) nema.

 

Nije Mimika prvi veliki glazbeni projekt?

 

Istina, suvodim sastav Pravda ≠ Plemya, a prije toga sam studirao arhitekturu. Tada sam uz fakultet i učio saksofon, te vodio jedan manji zagrebački bend gdje sam se i „ufuravao“ u pisanje glazbe. Kasnije sam išao na studij u London, jazz smjera, prvo saksofon, ali na kraju isključivo aranžiranje, doduše, čini mi se da u ovim nekim smjerovima naših (južnoslavenskih, austrougarskih, osmanskih...) prostora treba ponajviše sam istraživati.

 

 

Nakon Zagreba, pravo u London?

 

U Londonu sam upoznavao mnoge zanimljive ljude, elektroničke glazbenike, entuzijaste Balkana, ljude koji sviraju Zapadnoafričku glazbu, Indijsku, zanimljive filozofe, književnike, glumce, instrumentaliste, vokaliste, skladatelje, repere,  producente, organizatore koji su iznimno utjecali i još uvijek utječu na to što radim i želim raditi.

 

Neizbježno pitanje vezano je za slavnog djeda. Edo Murtić bio je jedan od najvećih slikara s ovih prostora, akademik, umjetnik, moralna vertikala, antifašist, ljevičar.. Kakva su sjećanja na djeda i ima li i on svoje „prste“ u činjenici da je unuk odabrao umjetnost kao način izražavanja?

 

Djed mi je trenutno veliki uzor, upravo zbog toga svega navedenog. Naime, u trenutnoj sociopolitičkoj klimi na Balkanu, gdje se aktivno uništavaju sjećanja na antifašistički otpor, a čak se ponegdje slave simboli fašizma, mislim da je njegov lik i djelo ostavština jedne generacije malo zdravijeg razuma.

 

Bila su to neka druga vremena, ali čini li se kako se povijest opet ponavlja?

 

Bila je to generacija koja je željela iz relativno nerazvijenog, generalno neobrazovanog društva, postati intelektualnija, obrazovanija i stručnija, a danas promatramo veliku regresiju, ne samo kod nas. Tu ću spomenuti i drugog djeda, splitskog arhitekta i urbanista Mirka Maretića, također antifašista i partizana, koji je jako direktno utjecao na mene.

 

Trenutno gledamo neke opasne tendencije u društvu koje su potaknute od samih vrhova naših struktura, i mislim da su ovakvi ljudi svakako imali dobrih razloga u 1940-ima za isti narativ, ali volio bih da se više maknemo od toga u društvu i vidimo ono što nas sve veže, kako kulture i subkulture, tako i nacije. I to mislim puno dalje nego samo na prostor bivše Jugoslavije. Doduše, ne znam koliko je direktno Edo utjecao na moj izbor, rekao bih prije da je to sve nekako počelo od društva oko mene, prijatelja iz škole, filmova, majke i oca koji su oboje glazbeni entuzijasti.

 

Album „Divinities of the Earth and the Waters“ na vrlo originalan način obrađuje tematiku balkanske mitologije. Odkud ideja pjevati o mrtvim i živim Slavenima, i to činiti fuzijom gotovo nespojivih žanrova, glazbom atmosfere?

To je treći album Mimika Orkestra, moj četvrti album kao autora i smatrao sam da je bilo vrijeme pozabaviti se onime što će u engleskoj uvijek pitati „What are your roots?“ (Koji su tvoji korijeni?). Kod nas, ili barem u Hrvatskoj, prvo poznavanje folklora je gotovo uvijek usko vezano uz njegovu konzervaciju, a ne aktivnu upotrebu, osim par pojedinaca, gotovo se uvijek folklorni elementi banaliziraju ili koriste kao neki volksmuzej, dok ovi „intelektualniji“, urbaniji pojedinci gotovo uvijek ignoriraju i vlastito kulturno porijeklo, ili pak uopće ne znaju za njegovo postojanje.

 

U Engleskoj sam upoznao drugu priču, Zapadnoafrikance koji sviraju Zapadnoafričku glazbu i istražuju svoju (postkolonijalnu) kulturu, ili pak Engleze koji sviraju upravo glazbu iz Bugarske, Srbije, Hrvatske, Bosne... Uz taj interes, za estetiku i razum, zanimalo me korištenje suvremenog jazz sastava, koji osim puhača, perkusija, ritam sekcije ima i vokale te elektroniku, goste na grčkoj liri i tamburici u narativnu svrhu.

 

 

Kod nas ima definitivno mnogo priča za ispričati, tako je Divinities of the Earth and the Waters zamišljen kao igrokaz koji prikazuje ceremoniju Fašnika, Poklada, Busójárás (Mađarska), ili Kukera (Bugarska), kao pogrebnu ceremoniju koja je u realnosti pogrebna ceremonija i pokop mojeg preminulog prijatelja i bivšeg bubnjara Mimika Orkestra Oberona Kinga, kojemu sam želio „prirediti“ ipak nekakav sretni kraj, nekakav pozdrav i „farewell“ što je utkano u staroslavenske, odnosno poganske običaje i sam običaj fašnika gdje na kraju festivala lutka fašnika bude spaljena i ona prezentira kraj zime, smrt zime, ali početak novog ciklusa.

 

Doduše razvitkom projekta, i razmišjanjem o realnosti našeg urbanog društva, naše jugoslavenske povijesti, ne jednog, već mnogih ratova, i njihov besmisao za „malog čovjeka“, pristupio sam albumu kroz narativ inspiriran i Krležinim Kerempuhom, i Parajanovim filmom Boja. Atmosfera psihodelije, borbe, realnosti i mita u glavi lokalnog čovjeka, kao i njegov osobni gubitak i gubitak jednog društva i zajednice postaje pogrebna ceremonija za mnoge ljude. Moram reći da nije samo o Slavenima, ali najviše Slavenskih vjerovanja je upleteno u narativ.

 

 

 

Na albumu je samo sedam pjesama, no trajanje od gotovo sat i petnaest minuta čini ga posebnim. Iako je ostvarenje daleko od komercijalnog proizvoda, vaši nastupi su hvaljeni i zbog nevjerojatne energije na pozornici i velikog broja izvođača. Tko sve čini Mimika Orchestra?

Mimika Orkestar odrastao je u Londonu, a započeli smo ga hrvatska vokalistica Maja Rivić i ja, on je nakon našeg preseljenja u London bio nekakav prirodan nastavak rada koji smo započeli i prije u Zagrebu. Taj bend je inicijalno činilo osam članova (klarinet, violina, vokal, trombon, saksofon, bubanj, kontrabas, klavir i ponekad gitara), ali se ubrzo proširio upoznavanjem raznih zanimljivih ljudi na Londonskoj sceni.

 

Tako je danas već poznati tubista Theon Cross došavši u bend doveo i do jednog proširenja u smislu limenih i drugih puhačih instrumenata (tu se značajno pojavio bas klarinetist, flautist i saksofonist Rob Milne koji je na svim Mimikinim albumima). U međuvremenu u bend je dodana elektronika (Tilé Gichigi Lipere i Damjan Blažun), a kasnije i još jedan vokal. Maja Rivić (vokal) i ja (dirigiranje) smo najstariji članovi, a orkestar iako funkcionira po principu da imamo barem dvoje ljudi za svaku sekciju, i vrlo snažan core, centralni dio benda, kako u Zagrebu tako i u Londonu (mogli bi reći dvije trupe).

 

Stalni članovi i kreativni suradnici Mimike su Luka Čapeta (gitara), Jamie Benzies (bas), Viktor Slamnig (bas), Jan Ivelić (bubanj), Harry Pope (bubanj), Nenad Kovačić (perkusije), Leo Beslać (flauta, ali uskoro i sintisajzeri i klavijature), Rosie Turton (trombon), Damjan Blažun (elektronika), Rob Milne (bas klarinet, tenor saksofon, flauta), Gábor Hálász (produkcija) i mnogi drugi.

 

Generalno nastupamo kao 16-eročlani manji ansambl za festivale s jednim albumski izmješanim repertoarom i često novim skladbama ili kao prošireni 20-eročlani ansambl koji izvodi programske suite, često ima goste glazbenike i vizualne umjetnike poput:  Filipa Novosela, Thodorisa Ziarkasa, Damira Imamovića, Ive Gavrilović...

 

Kako to sve skupa funcionira na pozornici?

 

Što se nastupa tiče, kostimografkinja Ira Ivašić nam ovisno o programu radi kostimografiju. Na sceni smo doduše energični i u krajnjoj liniji lijepo nam je i zabavno, stvaramo mali kolektiv, društvo koje i jesmo, što se vidi.

 

Što ste spoznali istražujući Božanstva Vode i Zemlje, mitove i običaje ljudi na Balkanu. Ima li nade za nas?

Pa ja oduvijek mislim da su naši tzv. problemi problem naših struktura, a ne nas samih. Upoznajući razne narode iz svijeta, ne vidim suštinske razlike, a poglavito ne na našem malom srednjejužnoistočnoeuropskokarpatskomaloazijskom krajoliku. To se vidi kroz naše folklorne pjesme, neke koje se pjevaju na raznim jezicima, od mađarskog, do našeg ili turskog, neke koje se pjevaju u jednom selu i onda u drugom stotinama kilometara udaljenom. Instrumenti poput Krčkih sopela nesumnjivo su povezani s makedonskim, odnosno bliskoistočnim zurnama....

 

 

Mislim da su nam i mitovi slični, i kad se kopa ispod judeo-islamsko-kršćanskog pokrova i kad se gleda njega samog. Naime, i staroslavenski i tko zna kojeg porijekla, drugi običaji i jela su nam slični ili isti. Ili je nekakav fluks u pitanju. Uostalom, imamo jedan prozor od 40-ak godina gdje je jako puno novih urbanih elemenata i kulture nastalo i koja se danas nastavlja. Volio bih da cijelo društvo uvidi problem u kojem je ono cijelo, a da se ne komada po pitanju starih lokalnih zavada, jer to otvara prostore za manipulaciju i to nije specifično Balkanu, to je jednim dijelom i postkolonijalna situacija, a po (po)novom se događa i na zapadu.

 

Tko su vaši glazbeni uzori, i kakva je reakcija publike u Londonu?

 

Veliki dugogodišnji glazbeni uzor mi je (bio) američki big bend skladatelj i vođa Duke Ellington, koji mi je uvijek bio interesantan jer je glazbi pristupao dosta scenično i narativno a i dalje unutar aspekata vremena dopuštao improvizirane solističke dionice.  John Coltrane, koji je istraživao spiritualnost i koga su zanimale razne kulture i njihovi pristupi glazbi, Jimi Hendrix, koji je drugačije pristupao zvuku svog instrumenta, Filip Kutev koji je oplemenio bugarsku tradicijsku glazbu, Nikolai Rimsky Korsakoff koji je definirao Ruski orkestralni zvuk i koji je učio podjednako zanimljive ljude i istraživače, Debussya i Stravinskog, inspiriraju me i etnomuzikolozi, Allan Lomax...

 

Da ne nabrajam sve njih, to je mislim inspiracija svima, doduše zadnjih godina se jako razvila Zagrebačka lokalna scena te me jako inspirirala nova Londonska scena, kako grime, tako i metal, suvremeni jazz, eksperimentalna glazba... Ima toliko toga, i nije sve to materijal koji ima direktan utjecaj na moj rad u Mimici.

 

Napomenuo bih neke trenutno fantastične glazbenike koji mi definitivno mnogo znače, većinu ih osobno poznajem, pa je time i osobnije, a neke naravno pratim iz daljine; Porto Morto (Zg), Bitch'n'Monk (London), Dre Hočevar (Ljubljana), Damir Imamović (Sarajevo), Luka Čapeta sa svim svojim projektima (Zg), Marko Ferlan (Brežice, Beč), Nika Bauman (Zg, Beč), Nubya Garcia (London), Shabaka Hutchings sa svim svojim projektima (London), Tigran Hamasyan (Yerevan), Rob Milne (Norwich), John Macnaughton (London), Ben Hayes (London), Nikitch (Pariz), Hrvoje Klemenčić (Zagreb), Chui (Zg), Zmaj (Virovitica), Zvjezdan Ružić (Zg), Nenad Kovačić sa svime što radi (Zg), Total Refreshment Centre (London), Raimund Wong (London), Don Kipper (London)… Svi se međusobno podržavaju i inspiriraju što je apsolutno divno.

U Londonu smo prvo nastupali s programom o Marsu, koji je na engleskom i koji je bio dio razvitka upravo te nove londonske scene, tako da smo zajedno s drugim bendovima i gradili tu underground publiku i bili dio tog pokreta koji realno dolazi iz jednog malog napuštenog puba gdje se jamalo (Jack Beard's), ali razvitkom svega širila se publika kako tu tako i u Londonu. Cijela Mimika je doista jedan gotovo prog jazz alternativni ansambl pa i vjerujem da privlači takvu i zainteresiranu publiku, ali sve mi se više čini da sistemom „rekla kazala“ komunicira i puno šire. Imamo uskoro promociju u Londonu pa ćemo vidjeti nastavak priče.

 

Surađivali ste i s nekim glazbenicima iz Bosne i Hercegovine poput Damira Imamovića, imate li u planu još neku suradnju, promociju ili samostalni nastup i u našoj zemlji?

Osobno sam surađivao i surađujem s mnogim glazbenicima kao saksofonist i kao skladatelj (Septet Ad Libitum Zagrebačke Filharmonije, Jazz Orkestar HRT-a s kojima imam album „Antarctica and Other Destinations“, s bendom Antenat, Porto Morto, s gostima putem koncept sastava Živa Voda, s razim bendovima i kazalištima u Engleskoj, s ZeKaeMom u Zagrebu), ali nisam još radio u Bosni i Hercegovini.

 

S Damirom Imamovićem se znam oko godinu i pol i zapravo sam za njega čuo od kolega iz Engleske. Naravno da mi se iznimno svidio njegov rad, a putem našeg zajedničkog prijatelja i kolege, spomenutog Nenada Kovačića smo se i upoznali. Damira sam zvao da gostuje u Mimici, a on je mene prije toga zvao da gostujem njemu na koncertu. Za Mimiku mi je poslao Bosansku poemu iz neke starije zbirke pjesama koju sam uglazbio (Povedi me u zemlju Indiju), a svirali smo i njegovu poznatu Sarajevo u mojem aranžmanu, a Damir je gostovao i na skladbama Child (tambur) i Song of Sorrow. Imamo u planu i voljeli bismo pobliže upoznati i publiku i scenu u Bosni, kazao je na koncu Mak Murtić u intervjuu za „Slobodnu Bosnu“.

 

 

 

 

(SB)

 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...