PRIČA ZA VIKEND / DARIO DŽAMONJA: Dacin „Sladoled“, kada se "vanilija" u glavi lagano topi...

Okrenuo se i vidio oblajhanu plavušu i njenog preplanulog muža, sretno su se kesili, uljepšali su sebi dan napujdavši psa na dijete, pa im je to vjerovatno ispunilo njihov besmisleni život 

  • Kultura

  • 14. Okt. 2018  14. Okt. 2018

  • 0

On gleda u željezne ulične branike falusoidnog oblika čiju svrhu ne zna, jer se svako parkira gdje hoće u ovom gradu. Primjećuje da su "osunećeni", pa mu to izaziva osmijeh: "Kako li će ovo biti pro­tumačeno kad napišem?" 


Ona, njegova prijateljica, primjećuje taj osmijeh i pita ga: "Kako se osjećaš sada kada si se vratio u svoj stan?" (U protekle dvije godine u nekoliko navrata je spavao i kod nje.) 

 

"Dušo, gluplje pitanje nisam čuo odonda kad je Smiljko Šagolj izvještavao sa mjesta rudarske nesreće u Kaknju, kad su iznosili tijela poginulih rudara iz okna, a on turao mikrofon sluđenoj rodbi­ni pod nos i sa svojim karakterističnim bedastim izrazom lica pitao: Kako se osjećate?" 

Ona kao i da se ljutnula (s pravom), pa je on uhvatio za ruku i poljubio. "Ne znam", rekao je. I to je bila istina. 

Jutros je gologuz hodao po svom stanu i uživao u tome, ali ga je boljela kičma od spavanja na golom podu. S prozora je mahnuo komšiji Bobanu preko puta, ali nije imao na čemu i u čemu da skuha kafu i da ga pozove. U nekom šturcu je našao i nekoliko svo­jih ploča, ali nije bilo gramofona da ih navije. Jutro je počeo s mlakim pivom, jer ni u kadi ni u lavabou nije bilo čepova da bi ga ohladio u vodi... 

"Ne znam", ponovio je. Sjetio se one stare latinske izreke kako su poslije koitusa sve životinje tužne, pa se i on osjećao tako nekako, jer ove dvije godine i nisu bile ništa drugo nego jebavanje. Doduše, u zdrav mozak, ali, ipak, jebavanje. 

Za sto je prišla djevojčica od nekih pet-šest godina i gledala ga krupnim crnim očima. U prvi mah nije shvatio da prosi, jer niti je ispružila ruku, niti je išta rekla onim cmizdravim glasom profe­sionalnih prosjaka - samo je stajala i gledala ih. 

Dali su joj po marku, a ona je otišla do drugog stola. Čuo je lavež psa, a onda je djevojčica dotrčala do njegovog stola i promucala: 

"Čiko, ostala mi je sandala..." 

"Pa, idi, uzmi je, ništa se ne boj..." 

"Ne smijem." 

 

Okrenuo se i vidio oblajhanu plavušu i njenog preplanulog muža. Sretno su se kesili: uljepšali su sebi dan napujdavši psa (neku "fificu" koja je bila ispod stola) na dijete, pa im je to vjerovatno ispunilo njihov besmisleni život. 

Uzeo je dijete za ruku i prišao njihovom stolu. Osjetio je da još drhti od straha. 

"Izvinjavam se", rekao je i dohvatio prljavu, plastičnu sandalu. 

Preplanulom šupku nije bilo dovoljno to što je uradio, pa je otvorio svoja žvalava usta: 

"Zašto ne radiš, a ne da prosiš?" 

("Fifica" je svojim životinjskim instinktom osjetila u kakvom je raspoloženju i prokontala da bi mogla dobiti nogu u glavu ako se opet oglasi, pa se šćućurila ispod stola.) 

Pogledao ga je ravno u bezbojne oči i rekao: 

"Kako vas nije stid?!" 

Karenjak je zamucao: 

"Ne možete tako razgovarati sa mnom..." 

"Mogu, itekako mogu, pička li ti materina", rekao je i sagnuo se i pljunuo mu u kafu. 

Osjećao se mnogo bolje. 

Vratio se za sto, a prijateljica ga je pitala: 

"Šta je to bilo?" 

"Ništa. Uljepšao sam si dan." 

Poručio je piće i opet buljio u one branike, ali ga sad nisu pod­sjećali na kurčeve, nego na sladolede u kornetu, a događaj s djevojčicom ga je vratio nekih četrdeset godina u prošlost... 

... Boban, Dragan, Mimo, Radeta, Špiro, Milenko i on su cijeli dan proveli na bazenu u Pionirskoj dolini; kad su se vraćali na njega je, kod groblja Lav, naletio biciklista i on i sada ima ožiljak na sljepoočnici od tog sudara; prolazili su pored "kampa za strance" na Koševu; bio je ograđen, ali se džukela provukla ispod ograde i ugrizla ga za guzicu, a gazda se smijao i palio lulu Ronson upaljačem, milovao kera i vjerovatno mu govorio: "Good dog, good dog", a na atletskoj stazi je trenirala Emina Pilav (?) i odvela ga u svlačionicu i namazala ugriz alkoholom i jodom; bio je pre­strašen da bi plakao, ali je zaplakao kad ga je, obučena u sprinterice s klincima, nagazila na nogu; u Vrazovoj su mu dali tetanus, a morao se javiti u Higijenski zavod da bi primio Pasterov serum pro­tiv bjesnila; injekcija se davala u trbuh i bila je bolna, ali najgore je bilo to što za vrijeme primanja injekcija (tri - svake nedjelje) nije smio jesti sladoled... 

... od tada ga više nije ni liznuo. Laže. Sjetio se kad je s Nevenom šetao Miskinovom, a njoj ispao sladoled iz Egipta i ona počela plakati; nije mu se dalo vraćati, pa je pokupio sladoled sa zemlje, oblizao ga i rekao: "Evo, sad je u redu"; sjetio se i toga kad je Vesni pravio ručak i rekao joj da ako ne pojede karfiol nema ništa od sladoleda; ona je gunđala, ali je ipak pojela ručak, a kad se kasno naveče, poslije posla, kao prebijeno pseto svalio u fotelju i rekao kćerci: "Zeko, donesi tati Daci pivo iz frižidera", ona mu je odgo­vorila: "Prvo karfiol - onda pivo"... 

Zasuzile su mu oči, a prijateljica ga je poljubila: 

"Šta je sad bilo?" 

"Ništa. To je zbog sladoleda", rekao je i osjećao kako mu se ona "vanilija" u glavi lagano topi...   

 

 

 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...