Nema opozicije u Republici Srpskoj. Umrla je. Kratko i jasno. Zapravo, opozicija se prvo šizofreno pocijepala, na desetak dijelova, a onda je svaki taj dio sebi ugradio u kod nekakvu reprezentativnost međ' narodom. I nije više pitanje ima li je ili nema, nego, gdje se nalaze svi njeni razmrvljeni fragmenti.

Od Cavtata, do Sokoca

Kad kažeš opozicija, misliš li na Cavtat gdje se odmara Nebojša Vukanović budući SDS-ov poslanik? Ili možda misliš na Doboj, Bijeljinu ili Sokolac, gdje stoluju Obren Petrović, Mićo Mićić i Cicko Bjelica? Ili misliš na Trg Krajine gdje se sakupljaju Borenović, Stanivuković, Vukota - sa zakašnjenjem - Govedarica? Ili pretpostavljaš, opet, da je to u nekoj kancelariji iz koje Mladen Ivanić šalje intervju NINU u kojem čestita pobjedu strankama koje su već na vlasti???

Od ovog lokacijskog pitanja, teže je samo ono koje možeš uputiti Vukoti Govedarici pitajući ga, da li je još predsjednik SDS-a i da li je još u SDS-u. Jer, to ni on ne zna.

Vidite, u našem narodu neopravdano je zapostavljena izreka, koja kaže, kad nemaš ništa pametno reći, a ti ćuti. Valjda zato što svi misle da imaju šta i to pametno kazati. Pa tako čujemo kakofoniju opozicionu u kojoj se čestitke sudaraju sa nepriznavanjem izbora. U kojoj se nagovještaji buduće SNSD koalicije sa SDS-om ništave sa izlaskom ove partije iz Skupštine. Čujemo kako zvoni Borenović, koji „nikuda neće sa Trga“ i zvonjava mu se miješa sa onom Ivanićevom čestitkom u kojoj vrijeđa ljude sa sela i hvali se da je za njega glasala urbana raja, gdje god to bilo.

I tako bi mogli do Nove godine. Samo pitanje je hoće li izdržati kljakava nevidljiva opozicija do Nove godine? Valja preuzeti mandate, sve su prilike očistiti redove od neposlušnika na čelu sa Vukotom, pa u nove preletačke kombinatorike.

Jer.

Plan opozicije zvani Davor

Jer je opozicija prije nestanka pokazala sve simptome vrste koja je u izumiranju u Republici Srpskoj. Katatonični nerad i lijenost, mimikrija koja je služila isključivo za preživljavanje, lične interese i sastojala se u preizumanju zasluga jednog čovjeka i njegove nadljudske borbe, za samopromociju stranačku. U prevodu, plan opozicije zvao se Davor Dragičević. A poligon opozicije, bio je Trg Krajine u Banjaluci. I Davor je uspio odbiti vlastima barem 10% glasova u Banjaluci i okolini. To niti jedan pojedinac van politike nikada nije uspio u BiH.

Ali Davor ne može sve i ne može sam. A Davor je pored ovakve opozicije bio sam. To što su Govedarica i Ivanić sa svojim satelitima procijenili da im je guzičavo tihovanje potrebnije od rada na terenu, e pa zajebali su se. A bogme su debelo zajebali i narod koji je vjerovao da će Mile i komp. otići sami od sebe.

U političkoj areni, vode se političke bitke. Ova kampanja je jasno pokazala da je Dodiku i poslušnicima jedno deset puta više stalo da zadrže vlast, nego što je bezmuda opozicija imala volje da promjeni istu. I to je sva istina. Nema preko toga neke mjere. Ovo sada, ovaj potpuni haos, tek je finalni rezultat sistematskog nerada profesionalnih opozcionara, koji nisu iskoristili svježe mlade ljude dovoljno i koji nisu uopšte iskoristili barem mikornski potencijal Ivanića da lobira sa svoje pozicije.

Paradoksalno, platiće u ovoj igrici najpotentniji, jezgro PDP-a sa mladim Stanivukovićem i njegovim potencijalom od 15 hiljada glasova.

A taj potencijal će izgoriti u međusobnom nadjebavanju opozicionih frakcija sa vlastima. Jer, budimo do kraja iskreni, kako vjerovati Borenoviću, dok mu počasni predsjednik Ivanić čestita Dodiku? Kako vjerovati Vukoti, a to je još tužnije, za koga nismo sigurni hoće li uopšte osvanuti ne na mjestu predsjednika, nego i u članstvu SDS-a? Pa je onda najparadoksalnije, ako pretpostavimo da ovi ljudi više nemaju formalno-političku moć, nego da istu grade iz pokreta Pravda za Davida, najparadoksalinije je što se ovaj pokret nije prometnuo u političku partiju namjesto Fondacije.

Između fondacije i partije

Jer da jeste, svi govori ljudi na trgu, koji su punili skupštinske klupe, imao bi smisla. Ovako, to je tek grupa loše uštimanih pojedinaca, koji ne znaju niti u ime koga govore.

Pa kad Davor kaže, ti si Vukota naš predsjednik, sa žalošću konstatujemo, da je u pravu i da je Vukota predsjednik nekoliko stotina ljudi na trgu. One ostale, zaboli donji dio leđa za Vukotom i njegovim porazom. On je samo problem SDS-a. I to za kratko.

Ali, sva ta tako dobro poznata muka sa kilavom opozicijom u nestajanju u Republici Srpskoj, mogla bi polučiti, ako već i nije jedan drugi problem. Potpuna politizacija pokreta Pravda za Davida, namjesto njegove profilacije u Fondaciju, urušiće dignitet pokreta. Pretvoriće ga naprvo, od BiH fenomena u opetovani mikrolokalni problem. Od ljudi koji su diljem BiH hodočastili na Trg, neće ostati niko ukoliko se prihvati nekakva neokaradžićevska ideologija oličena u Vukoti Govedarici.

Već sada se ljudi u Federaciji čudom čude kako i zašto lik koji kaže da će vladati jednako kao njegovi idol Karadžić, elem kako je moguće da taj lik stoluje na Trgu.

Davor iznad njih

I Davor Dragičević je jedino, ali jedino potcijenio sebe. Dobroćudni konobar iz Banjaluke, koji ne želi da se bavi politikom i koji se bori u svetoj misiji da se otkrije ubice i nalogodavce koji su mu likvidirali dijete, e taj Davor nikako da shvati da je veći, jači i bolji poltičar i od Borenovića i od Govedarice i od pratećih im ljudi.

A ne samo da je bolji i veći, nego mu je stranačka baza jača, brojnija i očevidno organizovanija od kompletne opozicione baze.

Pa će zazivanjem nesposobnih ozbiljno urušiti potencijal svoje borbe i svog otpora. A mora znati da mu to od srca žele, ne samo vlastodršci, nego i predstavnici nekada postojeće opozicije, koji sa papirom i olovkom u ruci počinju veliki tal sa vlastima.

I za kraj, neko će pitati, nije li narod izvaran od tzv. opozicije? E, to je pravo pitanje i možete ga postaviti opozicionom vođama, pod uslovom da znate ko su. Potpisnik ovih redova ne zna ko su ti ljudi.

(Buka)