PRIČA ZA VIKEND / DARIO DŽAMONJA: "Šta si vidio u mojim očima?"; Podigao je čašu i nasmijao se: "Mamurluk, najčešće…“; ovo je „San trgovačkog putnika“

S devetog sprata bolnice se vidi cijelo Sarajevo, sve četiri strane svijeta; ruševine rata i novosagrađene kuće, stari i novi krovovi koji se razlikuju po boji crijepa, neke terase koje su tu odvajkada, ali za čije postojanje nisam znao, adaptirana potkrovlja...

  • Kultura

  • 21. Okt. 2018  21. Okt. 2018

  • 0

Kad bih ja bio pisac i kad bi ovo bila priča, bez imalo stida bih ukucao kako razmišljam o raznolikim sudbinama i životima ljudi koji žive pod tim krovovima, ali razmišljam taman toliko koliko oni razmišljaju o meni.


Prepoznajem Koketa koji silazi niz Gorušu noseći svoj san pod pazuhom.

Upoznao sam ga poslije rata, mada je on rekao da se znamo "sto godina", ali on nije bio od onih ljudi koji, kad pomenu nekoga za koga prvi put čuješ, to ne prihvataju kao odgovor, nego do u beskraj insistiraju: "Ma, moraš ga znati, "Znaš s kim je on išao u školu", "Zabavljao se s onom dobrom kokom - kako joj bješe ime". Sjedio si s njim hiljadu puta", sve dok ne priznaš da ti je pomenuti rod-rođeni, ili, iznerviran, vikneš: "Jebo te on i ti njega!"

Na riječima je bio škrt, pa zato i pamtim naš prvi "razgovor". (Ne računam one uobičajene primjedbe o vremenu i Želji i Sarajevu.)

Iznebuha me je upitao: "Znaš li pjesmu Huni Miodraga Žalice?"

"Znam", rekao sam, a on je samo klimnuo glavom: "I mislio sam da znaš."

To je bilo sve. Nikakvo objašnjenje nije slijedilo i na tome je ostalo. Sjećam se i toga dana kada je Karo s vrata kafane počeo peglati raju kako je zijanio tristo maraka na "poker aparatima". Mi, koji smo se na nesreću zatekli u kafani, morali smo istu priču opet slušati sa svakom pridošlicom.

Onda ga je Koke prekinuo: "Slušaj, Karo. Nisi izgubio, nego nisi dobio."

"To ti dođe na isto", zbunjeno je odgovorio Karo.

Koke je prijekorno zatresao glavom: "Karo, Karo... Jesi li išao da dobiješ?"

"Bezbeli da sam."

"I?"

"Nema tu ništa i - izgubio sam."

Koke je nastavio da mu objašnjava: "Išao si da dobiješ i nisi dobio. To ti je cijela priča."

Koke se krvnički češao po glavi kao da pere kosu, onda kao da mu je nešto sinulo i zvao je piće kafani. Sretan što nije izgubio. "Trebalo bi da se baviš trgovinom, Koke", rekao sam, a on me pogledao: "Otkud znaš? Bio sam trgovački putnik. Iliti, akviziter za knjige. Otuda ja tebe znam, a ti se mene ne možeš sjetiti. Znaš, ljudi rijetko gledaju u oči trgovačke putnike. Što je greška. U očima sve možeš vidjeti: je li mušterija ozbiljna, je li neki zajebant od kojeg nema haira, nego samo da mu je ubiti vrijeme ili su pristojni toliko da ne mogu a da ne kupe nešto..."

Prekinuo sam ga: "Šta si vidio u mojim očima?"

Podigao je čašu i nasmijao se: "Mamurluk, najčešće."

"Sad, bez zajebavanja: što sad to ne radiš?"

"Daj, ne budali, Daco. Jesi li vidio koliko knjige koštaju? Ko ima para da ih kupi, gade mu se, ne bi ih ni u ruku uzeo. Oni koji bi ih kupili, ni za hljeba nemaju."

Nismo se vidjeli nekoliko dana. Valjda smo se mimoilazili, šta li? Najviše mrzim ljude koji poslije smrti (naročito samoubistva nekoga) seru: "Primijetio sam da nešto nije u redu...", ali ne mogu da ne kažem da je Koke bio... bio drukčiji. Ne, nije. Bio je isti, ali drukčiji - ako znate šta mislim?

Žalio sam se kako teško zaspim ili kako nikako ne mogu da spavam, a on mi je rekao: "Znaš, hiljade puta sam zaspao, a da to nisam znao. Ali, da sam zaspao i da to znam - to nikada. Sve do prije par noći."

Postavio sam glupo pitanje (htio sam, ustvari, pitati kako zna kad je zaspao): "Kako znaš da si zaspao?"

Ne gledajući me u oči, odgovorio je: "Zato što se više nisam probudio."

Neku jezu i tjeskobu koju je u meni dotakao, ne njegov odgovor, nego glas kojim je to rekao, pokušao sam sakriti, otjerati jeftinom zajebancijom: "Pa, sanjaš li da si dobio na lotu? Šta sanjaš?"

"Užas! Sanjam ovu kafanu, sanjam tebe, sebe, konobara koji nas služi, onog prodavca novina, prazne čaše i pune pepeljare, policaj­ca koji će sad naići, slijedećeg gosta u kafani... I tako iz noći u noć. Nema gore stvari od sanjanja stvarnosti. Da bi san imao nekakvog smisla, da bi ga mogao sagledati, krijepiti se njime, tumačiti ga kao uslov bez kojeg se ne može, potrebno je - buđenje."

Kao i svaku noć, dugo sam se vrtio u krevetu, čekajući da mi se Morfej najzad smiluje i, ne dotakne me, nego opali šakom, ali sam stalno razmišljao o Koketu. Ne o besmislenom smislu njegovih riječi, nego se, jednostavno, nisam mogao sjetiti kako se na latin­skom kaže "uslov bez kojeg se ne može."

A, onda se i meni desilo.

Tačno sam znao kad sam zaspao. Kad sam vidio: CONDITIO SINE QUA NON kao urezano u kamenu.

Jesi li se probudio?

To ne znam, jer u snu je to teško odrediti.

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...