BITI ANDREJ PLENKOVIĆ: Da je hrvatski premijer ikada podržao suverenitet BiH kao što je učinio sa Ukrajinom, razlozi za bošnjačko-hrvatske netrpeljivosti bili bi besmisleni...

Plenković se ne obazire, niti drži do toga da Evropska Unija ima svoju diplomatsku mrežu u BiH, da manje-više sve zemlje-članice EU imaju svoje ambasade u Sarajevu, da Ujedinjene nacije preko svog Ureda visokog predstavnika također imaju solidan uvid u zbivanja u našoj zemlji, da je Misija OSCE-a bila hiperaktivna tokom izbora i po njihovom završetku...

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 24. Okt. 2018  24. Okt. 2018

Piše: SENAD AVDIĆ

Tokom posjete Njemačkoj u proljeće ove godine i razgovora sa kancelarkom Angelom Merkel, članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, svaki ponaosob, mogli su se uvjeriti koliko njemačka kancelarka dobro i detaljno poznaje prilike u Bosni i Hercegovini, te da joj je poznata njihova uloga i odgovornost za katastrofalno stanje u zemlji na čijem su čelu.

Bakiru Izetbegoviću je, prema jednom izvoru koji je bio nazočan, Merkelova kazala (sastanak je održan dvije-tri nedjelje prije dolaska turskog predsjednika Erdogana na predizborni miting u Sarajevo) da mu ne vjeruje kad tvrdi kako nema nikakve veze sa tim događajem, i da nije pametno, ni mudro da se turski lider iz Sarajeva, uz Izetbegovićevu suglasnost i pomoć, svađa sa Evropskom Unijom.

Obraćajući se Draganu Čoviću, tvrdi isti izvor, kancelarka Merkel je pobrojala niz destruktivnih poteza njega i njegove stranke, koji nikako ne govore u prilog njegovoj deklarativnoj opredijeljenosti za "europske vrijednosti", nego, naprotiv, usporavaju svaku vrstu reformi u Bosni i Hercegovini prema EU. "Ja znam da se Vi uzdate u pomoć Andreja Plenkovića, ali, morate znati da Plenković ne može ni samom sebi pomoći, a kamoli Vama", navodno je, prema ovom izvoru, poručila Angel Merkel lideru HDZ-a i članu Predsjedništva BiH.

Nekoliko mjeseci ranije, na marginama jednog u nizu sastanka tzv. Berlinske inicijative, kojeg je Evropska Unija organizirala sa čelnim ljudima iz zapadnobalkanske regije i na kojem je, među ostalim državama, obećana pomoć Bosni i Hercegovini, predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić požalio se hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću da ministri iz HDZ-a u njegovom kabinetu opstruiraju implementaciju ugovora sa EU.

Plenković je, kaže priča, odmah reagirao i zamolio nekoga od suradnika da mu nađu broj telefona Dragana Čovića, kako bi sa njim vidio o čemu se radi i sugerirao mu da utječe na svoje ministre da ne opstruiraju dogovor Brisela i Sarajeva. Što se vrlo brzo i desilo.

Vjerodostojnost ovoj "minijaturi" djelimično oduzima to što je malo vjerovatno da Plenković ne posjeduje broj Čovićevog telefona. Istina je, međutim, da se nakon Plenkovićevog poziva promijenilo stajalište HDZ-ovih ministara u Vijeću ministara.

"HERCEG BOSNA" PRKOSNA OD SNA

Nije lako biti Andrej Plenković niti u Hrvatskoj, a pogotovo izvan nje. Nije jednostavno Plenkoviću braniti svoju politiku prema Bosni i Hercegovini, ne samo zato što je ona pogrešna, nego jer nije njegova. Plenković se od ustoličenja na funkciju premijera Hrvatske, prije tačno dvije godine, suštinski, dosljedno i iskreno bori isključivo za svoju sudbinu, za vlastiti ostanak u sedlu pobješnjele vlasti, i sve što je radio na unutarnjem i vanjskom planu bilo je podređeno tom cilju.

Iz nedjelje u nedjelju, iz afere u aferu, od zakona do zakona, Plenkovićeva glava i sudbina vise o tankom koncu jedva vidljive, varljive i koruptivne parlamentarne većine. To što je Plenković izdržao (čak) dvije godine na vlasti, uprkos udarima sa svih strana, od ekonomsko-socijalnih u grandioznom slučaju "Agrokor", ili nešto blažeg u brodograditeljskoj industriji, do svjetonazorsko-političkih, kakav je bio nedavni braniteljsko-desničarski skup u Vukovaru, govori da je on ipak vještitiji diplomata, nego što je postojan državnik.

Doda li se impozantnom skupu scila i haribdi kroz koje svakodnevno ekvilibrira Andrej Plenković latentno zahladnjeli odnosi sa predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, time proširujemo dijapazon vjerodstojnih prijetnji njegovoj političkoj karijeri. Time dodatno podupiremo opasku njemačke kancelarke Merkel da Plenković ni samome sebi pomoći ne može, a kamoli Draganu Čoviću.

Da, nema dvojbi, hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću, nimalo nije lako, niti jednostavno. On i njegova Vlada permanentna su žrtva saborskog političkog reketa, politički reketaši iz saborskih klupa im za glasove traže sve krupnije i radikalnije protuusluge, od zahtjeva za obustavu sudskih procesa, preko protuprirodnih političkih brakova iz interesa, do financijskih milodara.

Reketiraju i ucjenjuje llidera HDZ-a i Hrvatsku Vladu i desničarski mangupi u vlasititim redovima ustaškim spomen-pločama, masovnim uličnim braniteljsko-stradalničkim demonstracijama sile, ali i zakulisnim frakcijskim spletkama kojima upravlja Milijan Brkić, najvažniji operativac HDZ-a, zagrebački gubernator onoga što se nekada zvalo "Herceg Bosnom" i što ni u geografskom i političkom smislu nikada nije izgubilo svoje temeljne konture i sadržaj.

Kada je nedjelju-dvije pred izbore u Bosni i Hercegovini u Hrvatskoj otvorena još jedna afera u koju je umočen njegov stranački dopredsjednik Brkić, Plenković je novinarima kazao da je o tom želio razgovarati sa njim, ali mu se Brkić nije javljao na telefonske pozive. "Imam ja i drugih poslova", odgovorio mu je narednog dana Brkić, bahato i nezainteresirano. Drugi poslovi su se, naravno, odnosili na predizbornu kampanju u BiH i vođenje operacije nezakonitog uvođenja preko 20.000 Hrvata u biračke spiskove.

Prva reakcija Andreja Plenkovića na rezultate izbora u Bosni i Hercegovini, dan nakon njihovog okončanja, kada je bilo izvjesno da je Dragan Čović ostao bez mjesta u Predsjedništvu BiH, bila je srdita, ali odmjerena, kritična, ali ne prijeteća. Božo Petrov, lider klerikalističko-desničarskog "Mosta", prvotnu je Plenekovićevu reakciju iščitao kao znak njegove popustljive slabosti ("anemičnosti") i stavio se na čelo notorne desničarske rekonkviste sačinjenje od manje-više poznatih političkih, medijskih, akademskih, ratnozločinačkih centara formalne i neformalne moći u Hrvatskoj, koji su orkestrirano, bučno nahrupili u javni prostor za radikalističkim zahtjevima od kojih je najartikuliraniji bio onaj oko političke i diplomatske izlolacije i međunarodne kompromitacije Željka Komšića.

POLUISTINA JE VODA DUBOKA

Odranije diskvalificiran i proskribiran u desničarskim krugovima kao "stvarni lider hrvatske ljevice" (termin kojim ga redovno, gdje god stigne, a stigne svugdje, časti Nino Raspudić), Plenković preuzima histeričnu retoriku i destruktivni narativ od svojih protivnika i već ga dvije nedjelje uporno i agresivno, papagajski ponavlja na govornicama i "marginama" briselskih okupljanja .

Plenković se ne obazire, niti drži do toga da Evropska Unija ima svoju diplomatsku mrežu u BiH, da manje-više sve zemlje-članice EU imaju svoje ambasade u Sarajevu, da Ujedinjene nacije preko svog Ureda visokog predstavnika također imaju solidan uvid u zbivanja u našoj zemlji, da je Misija OSCE-a bila hiperaktivna tokom izbora i po njihovom završetku... Plenković, što ga čini diplomatskim nasilnikom, međunarodnoj zajednici, koja to od njega ne traži, nameće unilateralnu, svoju (dakle, Čovićevu) interpretaciju procesa u BiH. Tim iznuđenim neangažmanom u osnovi praznim, tendencioznim koji nikomu ne može pomoći, niti to namjerava, Plenković suštinski želi ublažiti i izdržati udare na sebe, političku i medijsku "Oluju" svoje pomahnitale, antibosanske desnice u Saboru, na ulicama, komemorativnim svetištima, medijima.

Već pomenuti Nino Raspudić, "filozof i vodeći intelektualac desne provenijencije u Hrvatskoj" (tako ga je titulirao urednik RT Srbije u nedavnom razgovoru) svoju averziju, ili barem nesklonost prema Andreju Plenković prije više od godinu dana ispoljio je komparirajući ga se njegovim prethodnikom, SDP-ovcem Zoranom Milanovićem. Za razliku od neodlučnog mekušca Plenkovića, uvjeren je Raspudić, "Milanović bi na napad na Hrvate u Bosni i Hercegovini odgovorio slanjem vojske i tenkova u susjednu zemlju".

Nedavna vojna vježba Hrvatske vojske, najveća i najopsežnija u povijesti susjedne zemlje, sa preko 5,5 hiljada vojnika, izvedena na svega nekoliko kilometara od granične linije sa Bosnom i Hercegovinom, čak i u mnogo relaksiranijim, miroljubivijim odnosima dvije države mogla bi se smatrati činom neprijateljstva i aktom prijetnje suverenosti i miru u Bosni i Hercegovini!

Andrej Plenković je prije dvije godine, odmah nakon preuzimanja premijerske funkcije, tokom posjete Ukrajini kazao nešto što nije samo naljutilo Rusiju, nego je bilo sporno i njegovim oponentima u Hrvatskoj.

"Hrvatska i Ukrajina imaju puno toga zajedničkoga i povijest njihova prijateljstva ima duboke korijene", kazao je Plenković. Potom je izjavio i ovo: "Obje zemlje su bile žrtve brutalne vojne agresije, njihov teritorijalni integritet je narušen silom, te stoga hrvatska iskustva mogu biti korisna Ukrajini. Hrvatska podržava teritorijalni integritet, suverenitet i neovisnost Ukrajine te provedbu politike nepriznavanja ilegalne aneksije Krima."

Samo jednom ovako sročenom izjavom, nedvosmislenom i vjerodostojnom upućenoj prema Bosni i Hercegovini, iskrenom podrškom njenom teritorijalnom integritetu ("narušenog silom") i njenoj koheziji ("mirnoj reintegraciji") Andrej bi Plenković dokinuo svaki razlog i osnov za postojanje "fenomena Komšić" i sličnih manifestacija navodne ugroženosti Hrvata.

Držanjem leđa onim političkim strukturama u BiH kojim u znatnoj mjeri upravljaju upravo vojni agresori na Ukrajinu i otimači Krima, dakle ruski šaptači Miloradu Dodiku i njegovom manjinskom partneru Draganu Čoviću, hrvatski premijer odmažući Bosni i Hercegovini, vjerojatno samo kratkoročno pomaže jedino sebi osobno u ostanku na vlasti...

Vezane vijesti

trenutak ...