PROFESOR IVO GOLDSTEIN: Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata?„Tuđman je rekao Aliji da mu je namijenjena uloga SPAHE“

Tekst uglednog zagrebačkog profesora Ive Goldsteina u tjedniku „Globus“ prenosimo u cijelosti

  • Vijesti

  • 08. Nov. 2018  08. Nov. 2018

  • 5

Piše: IVO GOLDSTEIN

Prvih dana studenoga prije točno 25 godina odvijala se ratna tragedija koju hrvatski mediji vjerojatno neće obilježiti, iako u mnogočemu sliči vukovarskoj, koja se dogodila dvije godine prije. 

Radi se o izgonu i bijegu Hrvata iz Vareša i okolice, potom i o kalvariji koju su prošli da bi došli do sigurnosti. Naposljetku, i o tome da se najveći dio njih nikad više nije vratio svojim domovima.

Zašto se u medijima o stradanju Varešana ne govori i ne piše? Na to ću pitanje pokušati odgovoriti u ovom tekstu.

Priča počinje u listopadu 1992. napadom Hrvatskog vijeća obrane na Prozor i zauzimanjem grada. Taj događaj neki smatraju početkom rata između Bošnjaka i Hrvata, iako je od tog trenutka proteklo još dosta vremena dok se nisu razvile prave ratne operacije. Prvih dana 1993. sve napetija situacija rezultira sukobima na mjestima dodira HVO-a i Armije BiH.

Za Bošnjake je počela bitka za jedinstvenu BiH, a za Hrvate bitka za što veću samostalnost ili odcjepljenje. Sredinom travnja dogodio se prvi masovni zločin: jedinice HVO-a u Ahmićima pokraj Viteza, u središnjoj Bosni, ubile su 117 Bošnjaka, spaljeno je 140 kuća i srušene su dvije džamije i škola. Akcija je bila osmišljena i organizirana izvana, kao način da se na etnički mješovitom području izazove totalni sukob. Od tog trenutka počinje intenzivan hrvatsko-bošnjački rat u središnjoj Bosni.

U tom ratu nitko nije ostao nevin: ne smije se zaboraviti da su zločini Muslimana-Bošnjaka nad hrvatskim vojnicima i civilima bili brojni i da se ne mogu ničim opravdati. I da je srpska strana (bolje rečeno – Milošević-Karadžićeva strana) bila osnovni pokretač rata i agresor u najdoslovnijem smislu riječi.

Međutim, Franjo Tuđman i njegovi suradnici, kao mozgovi čitave akcije u Zagrebu, baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni, imali su neke svoje interese u ratu. Tuđmanova je fiksna ideja bila da se “hrvatski perec mora podebljati”, pa se s balkanskim krvnikom Slobodanom Miloševićem uortačio u nakani da dijele Bosnu i Hercegovinu. 

Suočen s mogućim sukobom s Bošnjacima, hrvatski predsjednik procjenjivao je da se bošnjačka strana neće moći suprotstaviti i da će se morati pomiriti s kontrolom manjeg dijela Bosne i Hercegovine, što bi značilo da bi se plan Miloševića i Tuđmana o podjeli susjedne države naposljetku i realizirao. Kad je Stjepan Mesić u ljeto 1992. upitao Tuđmana što će na takav plan reći bošnjački vođa Alija Izetbegović, dobio je odgovor: “Stipe, ne razumiješ povijesne silnice.

Kad se srpske i hrvatske škare slože, nema tu Alija što reći.” Tuđman je Izetbegoviću u jednom razgovoru tada objašnjavao da mu je namijenjena uloga Mehmeda Spahe (1883. - 1939.), aludirajući na to da je Spaho dugo godina bio ministar u jugoslavenskoj Vladi, a sve kako bi u njoj ipak sjedio neki Musliman. A Izetbegović je Tuđmana upozorio: “Ali ja, za razliku od Spahe, ipak imam vojsku.”

Očito su Izetbegovićeve prognoze bile realnije nego Tuđmanove: naime, nakon početnih uspjeha hrvatske strane u hrvatsko-bošnjačkom sukobu, od travnja 1993. inicijativu preuzima bošnjačka strana.

Bila je to posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem  hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni. Mislilo se da će se izolirane srednjobosanske enklave pod kontrolom HVO-a međusobno spojiti, ali je to bilo posve nerealno. Naime, dogodilo se upravo obrnuto - bošnjačka strana (odnosno Armija BiH) već je na početku sukoba imala u srednjoj Bosni veliku brojčanu nadmoć u ljudstvu, a postupno se izjednačavala i premašila hrvatsku stranu i u opremi i naoružanju. Stoga je HVO u idućem razdoblju bio prisiljen s većinom hrvatskoga stanovništva povući se iz nekih srednjobosanskih gradova – u travnju iz Travnika, u srpnju iz Bugojna, Fojnice i drugih.

Situacija je na nekim mjestima bila dramatična: naprimjer, padom Fojnice kiseljačko-kreševska enklava postala je još manja. A viteška je enklava ubrzo po izbijanju sukoba samo sporednom cestom bila povezana s Busovačom, jer je glavnu cestu zauzela Armija BiH. Na čitavom srednjobosanskom području na duži rok mogao se slutiti krajnji, za hrvatsku stranu nepovoljan i tragičan, ishod.

Na prostoru srednje Bosne postojale su još dvije enklave – jedna sjevernije, s centrom u Žepču, druga na sjeveroistoku, na području Kaknja, Kraljeve Sutjeske i Vareša.

Prvih dana lipnja počela je ofenziva Armije BiH prema Kaknju i Kraljevoj Sutjesci. Snage HVO-a bile su preslabe da bi se efikasno obranile i ubrzo je rijeka izbjeglica krenula prema sjeveroistoku, u Vareš. No, u Varešu nije bilo mjesta za sve. Još gore – nije bilo ni hrane, jer su se i sami Varešani tada vrlo slabo hranili, ako nisu i gladovali. U Varešu je zavladao očaj za koji oni koji su se našli u gradu uopće nisu bili krivi. Krivce treba tražiti u bošnjačkim i srpskim jedinicama koje su ih držale u okruženju, kao i u zagrebačkim i hercegbosanskim krugovima koji su ih doveli u situaciju da budu “predziđe kršćanstva” (možda bolje rečeno - katoličanstva), za što nije bilo snage. Suprotno propagandističkim floskulama o tome kako štite interese bosanskohercegovačkih Hrvata, hercegbosansko rukovodstvo i njihovi patroni u Zagrebu pokazali su svu nemoć, pa i nezainteresiranost da bilo što učine za spas vareške enklave.

U takvoj, neizdrživoj situaciji pridošle izbjeglice u Vareš odlučuju napustiti grad. Dana 19. lipnja kreću dijelom automobilima, traktorima i zaprežnim vozilima, a većinom pješice dalje na istok, na teritorij pod kontrolom Srba. Kad su iz Vareša stigli u nedaleko srpsko selo Brgule, koje je po tadašnjoj administrativnoj podjeli i dalje bilo u vareškoj općini, srpske vojne vlasti odmah su razdvojile vojno sposobne muškarce od žena, staraca i djece. To je djelovalo šokantno te su vođe kolone, shvativši kako su teško pogriješili, odlučili da se svi vrate u Vareš.

Manji se broj izbjeglica pokušao iz Vareša vratiti kućama, na područja pod bošnjačkom kontrolom, ali je to bilo praktički nemoguće. Upravo suprotno, u Vareš se tih dana i tjedana slijevaju nove izbjeglice s kakanjskog i sutješkog područja. Potkraj kolovoza počinje evakuacija izbjeglica – žena i djece – iz Vareša. Njih oko 3200, organiziranih u dva konvoja, preko srpskih teritorija prebačeno je u Hercegovinu. Smješteni su u Stocu, Počitelju, Čapljini, Trebižatu na imanja i u kuće koje su napustili ili bili iz njih prognani Bošnjaci ili Srbi.

Tih je tjedana na vareškoj fronti privremeno zavladalo primirje. No, hrane je bilo sve manje, zalihe su se postupno iscrpile. Dva konvoja s humanitarnom pomoći što su ih uputile hercegbosanske organizacije prema vareškoj općini bila su opljačkana. I onda je 18. listopada počeo opći napad jedinica Armije BiH na varešku općinu koja je ionako već bila u poluokruženju. Jedinice Armije BiH napreduju, zauzimaju hrvatsko selo Kopijare, potpuno ga pljačkaju i spaljuju te ubijaju šestero civila. Put prema samom Varešu bio je praktički otvoren. Jedinice Armije BiH koncentriraju se u selu Stupni Do (pet kilometara južno od Vareša). U međuvremenu je oko 5700 prognanika iz Vareša krenulo u novom konvoju prema Hercegovini.

Tada je načelnik Glavnog stožera HVO-a Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću, zapovjedniku Druge operativne grupe HVO-a u Kiseljaku, da ”preuzme kontrolu u Varešu”. Rajić je 21. listopada napustio Kiseljak s dvjestotinjak vojnika HVO-a, među njima su bile i postrojbe Maturice i Apostoli, te je, prošavši preko teritorija pod kontrolom bosanskih Srba, sutradan stigao u Vareš. Predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Herceg-Bosni Slobodan Praljak Rajiću je naredio da “sredi situaciju u Varešu” te da “ne pokaže milosti prema nikome”.

Posljedično je ubijeno 37 Bošnjaka, od kojih su samo šestorica bili vojnici. Zbog tog je zločina Ivica Rajić, nakon priznanja krivnje i iskazanog kajanja, na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu osuđen na 12 godina zatvora. Osim što je Stupni Do imao stratešku važnost bio je i središte za krijumčarenje robe između triju zaraćenih strana, pa su iza pokolja stajali i imovinski interesi krijumčara.

Pokolj u Stupnom Dolu definitivno je situaciju doveo do usijanja. Ujutro 30. listopada jake snage Armije BiH kreću u završni napad na Vareš. Hrvatska sela u okolici Vareša teško stradaju (opljačkana su i spaljena, bilo je i ubojstava), civili bježe u panici u sam grad, jer izlaza iz srpskog i bošnjačkog okruženja nije bilo.

Kako su jedinice Armije BiH bile kudikamo brojnije i bolje naoružane od jedinica HVO-a, bilo je jasno da Varešu nema spasa i da je njegov konačni pad samo pitanje dana.

Vratimo se godinu dana unatrag – u lipnju 1992. (rat u BiH je počeo!) predsjednik Franjo Tuđman u razgovoru s Miloševićem i Izetbegovićem zalagao se za mirno rješavanje sukoba. Isticao je kako smatra da je probleme bolje riješiti “razgraničenjima”, pa i “dobrovoljnim preseljenjima”, nego “istrebljenjima i barbarskim uništavanjima”. A onda je tri mjeseca poslije, u rujnu, na inicijativu međunarodnih diplomatskih krugova potpisao s jugoslavenskim predsjednikom Dobricom Ćosićem “zajedničku deklaraciju” kojom se potiče normalizacija odnosa između dviju država.

U sporazumu se spominjalo načelo nepovredivosti granica, što je Hrvatskoj bilo tada od životne važnosti. Međutim, Jugoslavija nije odustala od podrške krajinskim Srbima i njihovoj separatističkoj politici, pa je u tom dijelu sporazum ostao mrtvo slovo na papiru. No, sporazum je poticao i “humano preseljenje”. Bilo je to posve u skladu s tvrdnjama predsjednika Tuđmana da je “etničko čišćenje i etnička homogenizacija užas”, ali je, također, smatrao da “u tom zlu koje se događa ima nešto dobro u sebi jer stvara uvjete za dugotrajniju normalizaciju”.

Franjo Tuđman je još kao dokoni umirovljenik u osamdesetima u svom kabinetu u Nazorovoj ulici u Zagrebu zaključio kako u “etničkom čišćenju i etničkoj homogenizaciji” ima i “nešto dobrog”. Tom je logikom koju godinu poslije, kad je postao hrvatski predsjednik, uzeo sebi za pravo da odredi čija je kuća na teritoriju koji će Hrvati zadržati, a čija na teritoriju koji Hrvati neće zadržati, pa slijedom toga da se dotični mora s tog područja iseliti. Takva anticivilizacijska logika, kojom je praktički abolirana zločinačka praksa Miloševićeva režima prokušana već u ratu u Hrvatskoj 1991., dovela je vareške Hrvate, ni krive ni dužne, u situaciju da moraju napuštati vlastite kuće.

Dakle, u takvoj situaciji, suočeni s nadirućim jedinicama Armije BiH, oko 9000 vareških Hrvata kreće u noći 3. studenoga na svoj ”križni put”, kako su ga sami nazvali. Bili su to trenuci potpune dezorganizacije, strave i užasa. Otprilike polovica ljudi išla je raznim prijevoznim sredstvima (autima, traktorima, autobusima), polovica pješice. Iako snimljenog materijala o toj tragediji nema, logično se nameće usporedba s kalvarijom Vukovara dvije godine prije. Sjetite se slika vukovarskih žena, djece i staraca kako pješače. Dio Varešana pješačit će petnaestak dana i sve to vrijeme noćit će djelomično pod vedrim nebom, djelomično pod šatorima.

Izbjeglička kolona išla je jedinim putem kojim je mogla proći – preko srpskog teritorija. Već u selu Brgule proživljavaju prve užase, jer neki srpski vojnici kupe novac i sve vrijednosti. Doduše, mnogima se i nije imalo što uzeti, jer su bili bez novca – u Varešu su ionako prethodnih mjeseci gladovali.

Dio kolone već je prvi dan stigao do Sokolca, ali onima koji su ostali u Brgulama, i iz njih nisu mogli, srpski su vojnici davali nešto za jelo. Pomagali su im i srpski liječnici. Pomagale su i međunarodne organizacije, ali iz Herceg-Bosne nije stizala nikakva pomoć.

U Brgulama su Varešani ostali 3-4 dana, a onda su krenuli dalje. Kolona je išla prema jugu, mnogi su bili gladni i žedni. A i dani, a pogotovo noći, u bosanskim planinama već su bili vrlo hladni. Izbjeglička je kolona zaobišla Sarajevo s istoka te se zaustavila 70-ak kilometara južno od Vareša, u Trnovu. Među izbjeglicama je vladao osjećaj jada, prevarenosti i prepuštenosti samima sebi. Dugo se nije ništa znalo o vojnicima i civilima koji su ostali u Varešu, u nekim su slučajevima bili potrebni mjeseci da se uopće sazna je li netko živ ili nije. Usprkos svim nedaćama, u koloni je vladao red koji su održavali same izbjeglice, uz pomoć međunarodnih organizacija.

Netko je proširio vijest da je krajnji cilj selidbe Baška Voda (kod Makarske), ali nitko od Varešana donde nije stigao. Uostalom, bila je to dezinformacija, jer u Baškoj Vodi i okolnim naseljima nije bilo mjesta ni za mnogo manji broj izbjeglica. 

Kako jedinice Armije BiH nisu dopustile da izbjeglice prijeđu na teritorij pod kontrolom HVO-a, izbjeglička je kolona čekala da srpske jedinice probiju koridor od Tarčina do Kiseljaka.

I tada su, do kraja studenoga, vareški Hrvati postup­no prevezeni u Kiseljak, Kreševo i Gromiljak. U samom Varešu ostalo je tek oko 600 Hrvata, a još oko stotinu u okolnim selima.

U ratnom sukobu s Armijom BiH potkraj listopada i početkom studenoga poginulo je oko 80 vojnika HVO-a. Još je više bilo civilnih žrtava.

U proteklih 25 godina u Vareš se vratio neznatan dio izbjeglica. I tako je u samo nekoliko dana od Hrvata praktički očišćen Vareš i okolica.

U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta” itd.

Na pamet mi ne pada s njima poimence polemizirati. Iznio sam priču o tragediji Varešana kako bih pokazao koliko je šuplja i, zapravo, nakazna ta njihova argumentacija o tome da je “Herceg-Bosna najbolje štitila prava Hrvata u ratu”.

No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene. Njihova šutnja ovih dana, kad bi trebalo komemorirati varešku tragediju, najbolji je dokaz za to.

(Globus.hr)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 5

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...