NOVI AUTORSKI TEKST IVE KOMŠIĆA: "Može li Dejtonski sporazum spriječiti rušenje BiH?"

Što nam znači Dejtonski sporazum danas kada se vodi žestoka kampanja protiv opstanka Bosne i Hercegovine, kada se želi pokazati i dokazati domaćoj i svjetskoj javnosti nemogućnost opstanka države i potpuna urušenost društva?

  • Politika

  • 10. Nov. 2018  10. Nov. 2018

  • 1

Piše: Ivo Komšić

Protagonisti te kampanje koriste se već isprobanom strategijom: prvo se proizvede poželjno stanje pa se onda proglasi nepoželjnim i nepodnošljivim; zatim se predlažu mjere za njegovo prevladavanje. I to sve rade isti politički subjekti i isti ljudi. Tako smo od Daytona do danas promatrali kako se smišljeno destabiliziraju institucije države, a onda se zaključuje o nemogućnosti njenog funkcioniranja i opstanka.

Cilj te strategije je jasan: pokazati da država BiH ne može osigurati stabilnost građanskog društva i zaštitu prava konstitutivnih naroda, te da složena država, kakva je BiH, ne može biti funkcionalna i demokratska.

Ova strategija se ne primjenjuje kod nas prvi put. Treba se prisjetiti Miloševićeve politike rušenja Jugoslavije, da bi se onda tražila zaštita srpskog naroda koji je živio širom te države. Osnovna politička ideja je bila zaštita naroda i njome se pravdala vojna intervencija na tadašnje republike – Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Redoslijed taktičkih poteza u toj strategiji bio je precizan: politička propaganda („kako bi svaka baba znala dokle seže srpska država“), medijska kampanja, događanje naroda, formiranje dobrovoljačkih narodnih paravojnih odreda, vojna intervencija regularnom vojskom.

Otvoreni sporazum

Na tu strategiju iz Srbije naslonila se tadašnja hrvatska politika. Da nije bilo otvorenog sporazuma Miloševića i Tuđmana (o kojem su već napisane knjige), hrvatska zvanična politika se mogla razumjeti kao spontana reakcija. Međutim, Milošević je po dogovoru s Tuđmanom vukao prve poteze, te se činilo kako je hrvatski odgovor samo iznuđen. Pod izlikom zaštite hrvatskog naroda u BiH od „jugokomunističke“ agresije, Tuđman vojne formacije HVO-a, formirane spontano za obranu BiH, okreće protiv Bosne i Hercegovine, formira „Herceg-Bosnu“ kao prelazno rješenje do konačnog ostvarenja „povijesnog interesa hrvatskog naroda“. To je bila samo ponovljena i zaostala teza Miloševića i Karadžića o narodu u jednoj državi. Cilj te političke strategije nije bio ostvariv bez uništenja BiH, države koja je već dobila međunarodno priznanje i koju je navodno priznala i RH.

U takvim koncepcijama, Bošnjaci (tada Muslimani) kao relativna ali nadmoćna većina u BiH, postali su „remetilački faktor“. Samo njihovo postojanje nije se uklapalo u politiku „konačnog rješenja srpsko-hrvatskog pitanja“. (Konačni rezultat uklanjanja te „smetnje“ dobio je svoj ishod na Međunarodnom sudu u Hagu i na domaćim sudovima).

U okolnostima tih strategija proveli smo Referendum, po nalogu međunarodne zajednice, dobili međunarodno priznanje države u tadašnjim republičkim granicama, s državnim suverenitetom i garancijom ravnopravnosti naroda i građana. Ovo priznanje bilo je garant opstanka države, bez obzira na licemjerje nekih zemalja međunarodne zajednice. U međunarodnim pregovorima o miru,  BiH je nastupala s državnim subjektivitetom i suverenitetom. To je bilo neizbježno bez obzira na prisustvo vojnih snaga iz susjednih zemalja koje su komadale našu zemlju.

Danas se nalazimo u identičnoj političkoj situaciji, samo je vojnu silu zamijenila medijska. Otvoreno se zagovara nestanak BiH, država i društvo se destabiliziraju, a onda proizvedeno stanje proglašava nepodnošljivim i nude rješenja zaštite naroda. Pri tome, potpuno se prikriva vlastita uloga i prstom se upire u druge kao krivce. U takvom stanju se proizvodi strah od drugih s kojima se inače živi, strah vodi u nepovjerenje, nepovjerenje u neprijateljstvo, neprijateljstvo u otvoreni sukob.  Identičan scenarij onome iz devedesetih godina.

Danas imamo Dejtonski sporazum, sa svim njegovim slabostima. Ali, on je ipak jedina pravna zaštita države. Svi napadi na državu, destabilizacija njenih institucija, ne mogu uništiti državnu strukturu koja je tim sporazumom  utemeljena i garantirana. Kako god se ta struktura procjenjivala s demokratskih stanovišta, ona je čvrsta i ima međunarodnu garanciju.

Strategija devedesetih

Strategija rušenja naše države, koja dolazi izvana, danas otvoreno i snažno iz Hrvatske, ista je ona iz devedesetih godina. Prvi ešalon u tome čine najviši državni zvaničnici, predsjednica i premijer. Drugi ešalon su sabornici, odnosno parlamentarci u Evropskom parlamentu iz Hrvatske. Treći ešalon su mediji i nevladine organizacije (koje uglavnom kontrolira Vlada) i druge organizacije značajne za narod – kulturne, znanstvene, vjerske i sl. (Posljednji primjer je okrugli stol, od petog ovog mjeseca, u organizaciji Matice Hrvatske i Hrvatske televizije, na temu: Kakva je budućnost ovakve BiH?). Četvrti ešalon su sami građani, indoktrinirani i raspamećeni već rastućim neonacizmom, koji će vjerovatno uskoro „samoorganizirano“ izaći na ulice i trgove i tražiti zaštitu naroda u drugoj, ne u svojoj, državi (već viđeno „događanje naroda“, ali opet zaostalo od Miloševića).

Konačno, sve će se to prebaciti preko plota u dvorište susjedne države, pravo mjesto gdje hrvatska politika treba ostvariti svoj „povijesni interes“.

U srazu s ovakvom političkom strategijom jedini oslonac je Dejtonski sporazum, koji garantira opstanak države u međunarodno priznatim granicama, njen međunarodni politički subjektivitet i suverenitet. Također, Dejtonski sporazum primorava na primjenu demokratskih principa pri formiranju vlasti, zaštitu ljudskih prava po međunarodnim standardima i ravnopravnost naroda u institucijama države.

Međutim, Dejtonski Ustav BiH je propisao i zaštitio državnu strukturu, ali nije BH društvo. Ono se formira u neposrednom životu, razvija kroz mnogostruke društvene odnose, kroz djelatnosti nevladinog sektora i funkcioniranje vaspitno-obrazovnih, znanstvenih, kulturnih, vjerskih, gospodarskih i drugih društvenih institucija od općeg značaja. Rušitelji naše zemlje to dobro znaju, i oni unutarnji, i oni vanjski. Radi toga su svoje aktivnosti prebacili na destabilizaciju društva, na kidanje životnih veza među građanima. Računaju s tim, kada se društvo potpuno etnički polarizira i proizvede neprijateljsko stanje, ni država neće moći opstati. Tada teza o ugroženosti naroda i njegovoj zaštiti dobiva svoj zbiljski, objektivni smisao. Uzorak za to već postoji, to je Mostar.

Preko 25 godina, mostarsko društvo se drži podijeljenim među etničkim skupinama. Inače, Mostar je bio, uz Vukovar i Sarajevo, najmultietničkiji grad u Jugoslaviji. Razdijeljeni su životi običnih ljudi, vaspitno-obrazovne i kulturne institucije, znanstvene institucije, nacionalne i nevladine udruge, gospodarska društva, čak mjesta društvenog života i okupljanja mladih, humanitarne organizacije itd. Strategijom dugog trajanja, ova razdijeljenost postaje običajna. Na takvoj razdijeljenosti nije moguća ni jedinstvena administracija grada jer je vremenom prestala životna potreba za njom, nisu potrebni izbori, demokratske institucije, ništa zajedničko. Tako proizvedeno stanje se koristi kao argument nemogućnosti postojanja jedinstvenog grada.

BH država i društvo neće se zaštititi samo verbalnim odbijanjem napada, iako se i to čini rijetko i mlako. Trebamo kod nas, u našoj zemlji, proizvoditi analogne događaje onima izvana. Trebaju se uputiti oštri i odlučni zahtjevi predstavnicima međunarodne zajednice u našoj državi da se drže svoga mandata, da se drže obaveza koje su preuzeli kao garanti čuvanja i provođenja Dejtonskog sporazuma.

Drugo, naši parlamentarci trebaju poduzeti iste akcije prema evropskim odgovarajućim institucijama, posebno prema onima u kojima sudjeluju, a diplomacija prema zvaničnicima EU, uključujući i parlamentarce iz drugih država u Evropskom parlamentu.

Treće, naše nevladine organizacije, nacionalne, kulturne, pa i vjerske, trebaju krenuti otvoreno u obranu vrijednosti našega društvenog života, u obranu temeljnog ljudskog i demokratskog prava da se živi s drugima i da se s drugima njeguje i čuva svoj narodni identitet. Treba razvijati svijest da svaki separatizam vodi u nestanak. Oni koji to napadaju već su u prednosti, već su nekoliko koraka ispred. Ako izostane ovaj unutarnji angažman, koji je hitan, bit će kasno kada se događaji iz susjedstva prebace u naše dvorište.

(Vijesti.ba/Analiziraj.ba)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...