MILJENKO JERGOVIĆ O ANGELI MERKEL: Naši potomci jednog će dana priznati - bila je svjetlo za brodolomnike europske civilizacije

Njemačka kancelarka izabrala je pravi put te je 2015. učinila “ispravnu grešku”. I to je zapravo poanta velikog finala: ona je pogriješila izabravši pravi put, i ta će njezina greška spasiti Europu. Ako Europi ima spasa

  • Društvo

  • 18. Nov. 2018  18. Nov. 2018

  • 1

Roger Cohen, kolumnist New York Timesa, te jedan od nesumnjivo najvažnijih novinara i planetarnih kroničara današnjice, ovako je opisao duh epohe koja nas je zadesila: “velike laži rađaju velike strahove koji stvaraju velike žudnje za velikim moćnicima”. Formula je to koja objašnjava pojave kakve su Viktor Orbán, Donald Trump, Jair Bolsonaro… A s njima i sve one demokratske i prividno demokratske političare, građanske konzervativce, ali i tobožnje socijaldemokrate, koji su najprije iz praktičnih, ekonomskih i političkih razloga pristajali na logiku pomoću koje se uzdižu i vladaju Orbán, Trump, Bolsonaro, da bi odmah zatim i sami postali izmišljivači velike laži i promotori velikih strahova, te kandidati za velike moćnike.

Upravo to je, recimo, učinio socijalistički predsjednik Francuske François Hollande, kada je nakon serije terorističkih napada uveo vanredno stanje u zemlji, zatvorio granice i započeo vladavinu ukazima, suspendirajući nacionalne slobode u ime nacionalnog straha. Hollandeu, prethodno najnepopularnijem francuskom predsjedniku od Drugoga svjetskog rata, takvi su potezi podizali popularnost, kao što je i Zoranu Milanoviću pomagalo organiziranje veličanstvene vojne parade u centru glavnoga grada te hermetičko zatvaranje granica sa Srbijom, pri čemu je građanima te zemlje bio potpuno zabranjen ulazak u Hrvatsku - baš kao da su psi, Židovi ili su upravo Srbi - što je Milanoviću svakako podiglo popularnost, ali nije mu pomoglo jer je, kao i Hollande, bio tek drugorazredni promotor velike laži. Onima kojima se svidjela njegova paradna hunta i koji su uživali u njegovom prekomjernom ustašluku, srca je već osvojio drugi veliki vođa.

U dobu u kojem tabloidi i web-toaletoidi imaju prevlast nad razumom, u zemljama u kojim je klikabilnost ispred svake istine i svake informacije od javnoga značaja, u zemljama, dakle, neotporim na fašizam novoga doba, loše vijesti prodaju “sadržaj”. Pritom, sadržaj može biti medijski i ticati se naklade, klikabilnosti ili gledanosti, a može biti i politički i ticati se osvajanja vlasti. Da bi bile efikasne, loše vijesti moraju biti lažne. Zašto? Zato što u stvarnosti ništa više nije dovoljno loše. A ono što doista jest loše, moglo bi se upotrijebiti upravo protiv medija i politike koji žive od izmišljenih loših vijesti, jer su upravo oni, ti mediji i ta politika, izravno odgovorni za ono što je loše.

Angela Merkel je 2015, kada je europska izbjeglička kriza bila na svome vrhuncu i kada je osmišljavan kontigent laži, koje će rađati velike strahove, iz kojih će onda nastajati velike žudnje za velikim moćnicima, svjesno odabrala da se Njemačka pod njezinom vlašću zatekne na strani istine. Istog je trenutka svakome pismenom, ili svakome tko doista živi u ovome vremenu i prati logiku epohe, koju je Roger Cohen tako ingeniozno sažeo, moralo biti jasno ne samo to da će do tada neprikosnovena kancelarka gubiti na popularnosti, nego i da će na kraju svih krajeva upravo zbog nepristajanja na laž o izbjeglicama ona izgubiti vlast.

Branila suštinu države Njemačke

Te 2015, koja se po mnogo čemu danas čini vrlo davnom godinom, gorjela je velikim plamenom Sirija, prethodno napredna, bogata, multikulturna, izrazito prozapadna i sekularna personalna diktatura Asadovih, koju su potpalili Amerikanci Baracka Obame, uz piromanske usluge svojih vojno-političkih satelita Saudijske Arabije i Turske, da bi se na kraju orgijanju priključila i Putinova Rusija. Obrazovani na europskim uzorima, uživljeni u europski životni komfor, Sirijci su, bježeći sa zgarišta svoje domovine, krenuli prema Europi. Taj njihov izbor bio je prirodan i jedini mogući. Ali kako to već biva, sirijskim su se izbjeglicama na tom putu priključili i drugi: priključujući vlastite ekonomske i životne nevolje većoj i probitačnijoj nevolji. S druge, pak, strane, preko Sredozemnog mora kretali su se u orahovim ljuskama i čamcima na napuhavanje siromasi iz Afrike.

Angela Merkel našla se pred izborom koji će odrediti sudbinu Europe, ali i sudbinu Njemačke. Umjesto da osigura državne granice, umjesto da ih blindira i zaštiti u metaforičkom i u retoričkom smislu, braneći tako samu suštinu razloga iz kojih na svijetu postoji država koja se zove Njemačka, umjesto, dakle, da postupi onako kako su postupali gotovo svi vladari našega svijeta, uključujući i one koji su krajem tridesetih i početkom četrdesetih sa svojih prekooceanskih obala vraćali nazad u Europu brodove pune židovskih izbjeglica, Angela Merkel je granice otvorila i nevoljnike pozvala neka dođu.

To je trenutak koji će sasvim sigurno snažno odzvoniti u povijesti. S njime će se, makar možda i u vrlo dalekoj budućnosti, Merkel naći u onoj skupinici vladara, careva, kraljeva i kneževa, koji su bili bolji od svoje epohe i koji su spašavali svijet. Onoga tjedna kada je kancelarka objavila da se više neće kandidirati za predsjednicu svoje stranke, čime je najavila i kraj svoje političke karijere, zgodni je kanadski premijer Justin Trudeau uputio ispriku onim ilegalnim migrantima, Židovima, koji su prije sedamdeset i nešto godina vraćeni tamo odakle su pošli. Razlika između Merkel 2015. i Trudeaua 2018. je spiritualna. Prvo je bilo suobraćanje sa živima, drugo s mrtvima.

Znala je isto što i sultani

Nije te 2015. Merkel bila ucijenjena njemačkim povijesnim iskustvom, njemačkom dvadesetstoljetnom krivnjom i odgovornošću, nego je postupala s punom sviješću o naravi carstva kojemu se našla na čelu, i o sjećanju koje je upisano u tu narav. Po suglasju memorije i naravi zreli se ljudi razlikuju od djece i od nezrelih, a veliki imperiji od malih, jednokratnih i prolaznih državica. Naravno, ona je znala da ti ljudi, sirijski izbjeglice i svi koji su se šlepali uz njihovu sudbinu tražeći rješenja za vlastite nevolje, Njemačkoj ne mogu naškoditi. Mogu joj samo koristiti. Znala je isto što su znali turski sultani, koji su tokom šesnaestog stoljeća k sebi primali židovske migrante, prognanike iz Španjolske i Portugala, ne brinući se pritom što će ti ljudi u pokrajinama koje će naseliti poremetiti osjetljivu vjersko-etničku ravnotežu i strukturu.

Ali isto je tako znala, ili je morala znati, da će ti ljudi iz Sirije već i samom svojom pojavom na njemačkome tlu pokrenuti i neke mračne demone u domaćem čovjeku i u cijeloj zajednici te da će oživjeti ona prošlost čiji sadržaji nikad nisu iskomunicirani i izgovoreni. Njemačka je, pored svega drugog što jest, i zemlja neizgovorenih trauma. Nepredvidljiv je mrak koji iz toga može prokuljati. Merkel je odlukom o masovnom prihvatu izbjeglica uputila izazov njemačkome mraku.

Prije nekoliko je mjeseci u New York Timesu važan tekst o ovoj temi napisao Wolf Biermann, njemački kantautor te valjda i najpoznatiji politički odmetnik iz DDR-a. Čovjek s iskustvom obje diktature, nacističke, za vrijeme koje mu je otac skončao u Auschwitzu, i komunističke, u koju je grlom u jagode srljao, selivši se kao komunistički idealist sa Zapada na Istok, e da bi zatim spašavao glavu i svoja uvjerenja bježeći nazad, napisao je da se današnja Europa nalazi na povijesnom raskrižju: jedan put, možda neizvjesniji, vodi u liberalnu kosmopolitsku Europu budućnosti, dok se drugi, poznat i provjeren, kukavički vraća u Europu devetnaestostoljetnih nacionalnih država. Angela Merkel je, piše Biermann, izabrala pravi put, te je 2015. učinila “ispravnu grešku”. I to je zapravo poanta velikog finala: ona je pogriješila izabravši pravi put, i ta će njezina greška spasiti Europu. Ako Europi ima spasa.

Vrlo je neobično kako se zapravo nitko nije pozabavio tim što bi se dogodilo da je ta žena 2015. drukčije postupila. More ljudske nesreće, sačinjeno od milijuna pojedinačnih sudbina, imena i prezimena, već je bilo zapljusnulo Grčku i grčke otoke, ali je nezaustavljiva glavnina tek trebala naići. Grčka, kao ni druge zemlje na koje su na tom svom putu nailazili, nisu imale načina da ih zaustave i ne bi ga, bit će, ni mogle imati sve dok ti ljudi ne bi stigli do pod Beč. Nakon Grčke, njihov bi očaj preplavio Makedoniju, Srbiju, Madžarsku, Hrvatsku. U tim bi zemljama silom prilika i mimo volje njihovih vlasti nastali golemi izbjeglički logori, nalik onima kakvi su prije pedesetak godina postojali u Bangladešu, koji bi u najvećoj mjeri blokirali funkcioniranje normalnoga života i predodredili ne samo sudbinu ljudi u logorima, nego i onih izvan logora.

Pritom, nijedna od tih zemalja nema ni kapacitete kojim bi se nosile s takvim morem ljudske nesreće, ni minimalne mogućnosti za socijalizaciju pridošlih ljudi. Izbjeglice bi se našle u logorima, a ti bi logori od zemalja u kojima su izniknuli stvorili nove logore. I tako bi to bili logori u logorima, gdje bi se umiralo od gladi i po tko zna koji put uzaludno vježbalo i treniralo humanitarne talente međunarodne zajednice. Iako to oni ne znaju, ili samo neće da priznaju, ili o tome ne umiju i ne žele da misle, tek njemačka je kancelarka spasila rubne europske zemlje i njihove narode takve sudbine.

Treće mogućnosti, zapravo, nije bilo. Njemačka je na sebe primila izbjeglice, te je time ostala da živi vizija liberalne i kosmopolitske Europe, u koju su upravo te izbjeglice uložile najveću vjeru.

Angela Merkel se, legenda kaže, po dolasku na čelo CDU odrekla svoga prethodnog velikog pokrovitelja Helmuta Kohla. Kada je 1999. izbio skandal oko financiranja stranke, i kada je do tada neprikosnoveni stranački patrijarh odbio da otkrije imena tajnih donatora, ona je hladno ta imena objavila i još je pozvala stranku da se ogradi od njega. Iako joj on nije uzvratio, nego je na nogama podnio to ne samo kolegijalno, nego i privatno izdajstvo, njezino će se odricanje nastaviti do groba i preko groba.

U istoj je aferi grdno postradao i Kohlov nasljednik na čelu CDU Wolfgang Schäuble, kojeg su mjesecima razvlačili po novinama, sve dok nije objelodanjeno i da je na svoje ime uzeo donaciju od sto tisuća eura, što ga je onda koštalo položaja, na koji će odmah zatim biti izabrana Merkel. Tako je 10. travnja 2000. započela njezina era. Tada se činilo da je hladna, bešćutna i beskrupulozna žena, i da je u politici spremna da gazi preko mrtvih. Takav je bio njezin dolazak na čelo stranke i Njemačke.

Hladna prema grčkim dugovima

Jednaku hladnoću - premda, možda i s razlogom - pokazala je u vrijeme grčke dužničke krize. Nepopustljiva i savršeno nezainteresirana za prizore siromašenja zajednice, koje su Grci odašiljali u svijet, e ne bi li ganuli svoje vjerovnike. Njemačka se, navodno, bogatila na kamatama grčkih kredita, ili je to bila Sirizina propaganda, ali u to se vrijeme nije moglo naslutiti ništa od onog što će se s Angelom Merkel zbiti 2015. Ili smo, za razliku od nje, bili impresionirani nečim što će se u Sirizinom slučaju uskoro razotkriti kao kvaziljevičarska, a odmah zatim i nacionalistička demagogija. U međuvremenu Grčka se podčinila svojim vjerovnicima i u Makedoniji ponovo našla idealan objekt za simbolično namirivanje narušenog samopoštovanja.

I onda se dogodio neočekivani dramatski preokret: žena koja nije imala srca za Kohla i Schäublea, koji su, eto, petljali s novcima, te za Grke, koji su također petljali s novcima, imala je srca za sirijske izbjeglice. Ili, možda, ni to nije bilo pitanje srca nego pameti, kao i neke tek malo složenije računice od one kojom su vođeni europski i američki nacional-populisti.

Ti strateški lažljivci, koji čaraju i čarobiraju nad Europom, sve u nastojanju da uplaše najšire narodne mase svojim slatkim lažima i fantastičnim prijetnjama, teorijama zavjera u tisuću nastavaka, kojim su nadomjestili modu latinoameričkih i turskih telenovela, računaju na kratkoročnu dobit, na pozitivne učinke koje bi njihov način vladanja mogao imati po njih same i njihovu ideologiju u sljedećih deset-petnaest godina, ako već u tom vremenu ne nastupi opća propast, koja nužno predstoji u velikom finalu, koji, možda, i ne mora izgledati kao onaj iz 1945, ali će svakako dovesti do jednako revolucionarne promjene civilizacijskih paradigmi.

U svakom slučaju, onaj tko danas nije spreman da bude dio ekipe koja će problem azijskih i afričkih migranata - dakle, već danas ilegalnih ljudi! - rješavati pomoću koncentracijskih logora, plinskih komora i krematorija, taj se ne bi trebao dalje igrati rasističkim i nacionalističkim stereotipima o tim ljudima, sa ciljem njihova obezljuđivanja. Migrantska kriza, svejedno je li izazvana ratno-političkim ili ekonomskim razlozima, može se riješiti na dva načina: solidarnošću ili konclogorom. I jedno i drugo provjereni je europski izum.

Način na koji je Angela Merkel reagirala na izbjeglice, te njezina ustrajnost i tvrdoglavost i nakon što se pokazalo da politika “ispravne greške” i njoj i njezinoj koaliciji donosi štetu, osim što karakterizira nekog tko se orijentira unutar povijesnih, a ne unutar dnevnih i tabloidnih okvira, te je spreman i da gubi, onako kako je, recimo, gubio general De Gaulle, možda se može objašnjavati i preko njezine biografije te preko načina na koji se ona našla u Kršćansko demokratskoj uniji i na strani tradicionalne njemačke desnice, one koja je svoj početni moralni kapital baštinila na suštinskoj ispravnosti i antifašizmu jednoga čovjeka - Konrada Adenauera.

Doktorica fizike iz DDR-a, kćerka luteranskog svećenika i nastavnice engleskog jezika, političkim se aktivizmom počela baviti pred kraj Honeckerove vladavine, u vrijeme jednopartijskog komunističkog režima, kada je društvo bilo pod strogom kontrolom tajne policije i kada je praktično svatko svakoga uhodio i kontrolirao. Otac je bio pozitivno raspoložen prema komunističkom režimu, ali se, ipak, priključio Građanskom pokretu, autentičnoj istočnonjemačkoj opozicionoj snazi, koja je junački na sebe primala udarce raspadajućeg sistema, ali je onda na prvim i jedinim višestranačkim izborima u povijesti DDR-a katastrofalno loše prošla. Majka se okrenula nastajućem SPD-u, a kći je krenula za CDU-om. Ovako je Angelina mati objasnila kćerin izbor, parafrazirajući njezine riječi: “U SPD-u su pjevali komične pjesme o suncu i slobodi, u CDU je bio kaos, idem tamo.”

Ljevičarska desna politika

Ovo vrijedi spomenuti upravo zbog tih komičnih pjesama o suncu i slobodi. Naime, za dugih godina istočnonjemačkog komunizma i realnog socijalizma sloboda i sunce bile su također omiljene teme svečanih pjesama, što su se pjevale pred velike događaje. Metaforični i simbolični sklop iz vremena socijalizma nije se previše razlikovao od onog koji je najavljivala nova, demokratska i zapadnonjemačka ljevica.

I koliko god nije uputno ozbiljne zaključke izvlačiti iz šala i anegdota, kao ni iz onog čime će nas naši roditelji hvaliti pred nepoznatim ljudima, koliko god bilo budalasto vjerovati da je Angela Merkel završila među kršćanskim demokratima zato što su joj bile smiješne socijaldemokratske pjesmice, ima i neke estetske logike i pravilnosti u takvom izboru. Od ljevice, koja je u to vrijeme još uvijek i bila nekakva ljevica, ljude je u istočnoj Europi odbijala nejasna crta razlikovanja između onoga u čemu su prethodno živjeli i onoga u čemu su upravo trebali sudjelovati. Tako se ni u Poljskoj, osim kilavo reformiranih komunista, krajem osamdesetih nije pojavila nijedna ozbiljna, deklarativno lijeva politička snaga. Svi su, opet deklarativno, bili desni, ali njihova je desna često bivala odistinska lijeva.

Nešto slično će se, možda, kada njezina karijera zbilja mine, reći i o Angeli Merkel. Tokom svoje duge vladavine, duže nego što je bila Adenauerova, Merkel je vladala, i još će neko vrijeme vladati, s pozicija i uz inicijative koje su, barem u značajnome dijelu, bile bliže nekim zamišljenim lijevim pozicijama od pozicija s kojih je vladao Gerhard Schröder. Primjerice, u ljeto 2011, jedva tri mjeseca nakon havarije u Fukušimi, gotovo napoprijeko donijela je odluku o zatvaranju osam atomskih centrala u Njemačkoj te o postepenom napuštanju nuklearnih izvora energije do 2022. godine.

Ta odluka, na kakvu se ne bi odvažio nijedan lijevi vođa novoga kova, izrazito je protivna interesima krupnog kapitala i nitko je, ali baš nitko, tako odlučnu i definitivnu nije očekivao. A nije je koštala popularnosti. Strah od tamnoputih ljudi ipak je veći nego strah da će zatvaranjem atomskih centrala nestati struje u njemačkim domovima. Veći je taj strah i od straha od atomske eksplozije.

Donositelji loših vijesti

A postoji i jedan rijetko spominjani razlog zašto je tako. Još je Bertolt Brechtizbjeglice nazvao “donositeljima loših vijesti”. To je razlog zašto ih nitko ne voli vidjeti, zašto ih ne žele prihvaćati u svojim često slabo naseljenim zemljama (Kao što ni pusta i prazna Kanada nije željela europske Židove…). Izbjeglice su, piše Zygmunt Bauman u za ovu temu kapitalnoj knjizi “Stranci pred našim vratima”, “oličenje propasti poretka”. Oni pred naša vrata donose posljednju, ali i konačnu istinu o svijetu, oni su navjestitelji kraja svijeta.

Ali za razliku od propovjednika i čudaka, čije smiješne riječi nikoga razumnog neće uznemiriti, izbjeglice ništa ne govore, pače oni niti nemaju pravo na slobodu govora. Umjesto riječima, oni svjedoče vlastitom sudbinom. I zato je njihova vijest o kraju svijeta na takav način nepodnošljiva i neprihvatljiva da se na jednak način dočekuje 2018, kao što se dočekivala 1939. Angela Merkel tome se suprotstavila. Njemačka, koja je 1939. bila izvorište sveg zla svijeta, 2015. je, uz punu svijest o prethodnom povijesnom iskustvu, stala na put zlu, prihvatila izbjeglice, učinila ih vidljivim, preusmjerila njihovu sudbinu, a s njom i sudbinu svijeta.

Nije lako predvidjeti način na koji će Angela Merkel na kraju otići. Ideja da se skloni s čela partije, a da do kraja mandata ostane na čelu vlade u stvarnosti nije lako izvediva. Uostalom, nije li sama Merkel osporavala to isto svom prethodniku Gerhardu Schröderu, koji je nakon ostavke na mjestu predsjednika SPD-a imao ambiciju da i dalje bude kancelar. Ali kako god taj odlazak izgledao, ode li i ona uz sramoćenje kojim se ispraćaju vladari koji su projektirali vlastiti poraz, povijest će na kraju biti na njezinoj strani.

Nemoguće je, naime, povjerovati da će na kraju svih krajeva pobijediti oni koji su osmišljavali laž o izbjeglicama, te su od te laži gradili strah kojim će vladati Europom i Amerikom, da će pobijediti oni koji su iluziju o kršćanskim ili - još ciničnije - o judeokršćanskim korijenima europske civilizacije spremni braniti koncentracijskim logorima i krematorijima, kao što su prethodnu svoju iluziju o ujedinjenoj Europi bez Židova također branili koncentracijskim logorima, pa bi sad, nakon što su pomorili Židove, željeli judeokršćansku civilizaciju, koju će usmjeriti protiv muslimana. Mogli bismo se, mi ili naši daleki potomci, vraćati Angeli Merkel kao svijetloj ličnosti u mraku novoga srednjeg vijeka, onoj prema kojoj su se orijentirali brodolomnici europske civilizacije.

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...