KOSOVO, BiH, SRBIJA, HRONIKA ZABORAVLJENOG "LUDILA": Vučićevo slanje ozloglašenih obavještajaca, nasljednika Stanišića i Simatovića, u diplomatiju u BiH sve je samo nije dobrosusjedski čin!

Ima u presretnutim razgovorima koje je svojedovno snimla SDB Sarajevo (koji su među važnijim dokazima brojnim optuženim srpskim zločincima, pa bi mogli biti i Stanišiću i Simatoviću) i razgovor kojeg je današnji poslanik u Parlamentarnoj Skupštini BiH Nenad Stevandić vodio nekoliko mjeseci uoči rata sa stranačkim šefom Radovanom Karadžićem

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 28. Nov. 2018  28. Nov. 2018

  • 6

Piše: SENAD AVDIĆ

"Ovakva mera se nikada ranije nije desila, kao da ste se vekovima vratili unazad", kazao je Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije nakon što su vlasti Kosova uvele stotprocentnu taksu na robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Dačić je tu mjeru ocijenio  "izrazom ludila".

Bilo je povodom  neobjašnjive odluke Vlade  Kosova i težih riječi izgovorenih u Beogradu, ali ovu koju je bijesno izgovorio ministar teških dimplomatskih i lakih muzičkih nota, Dačić, izdvajam kako bih posjetio na njenu istorijsku ne-tačnost.

Prije tačno 29 godina, a, složit ćemo se da je to mnogo bliže i svježije vrijeme od "srednjeg veka", Srbija je zabranila uvoz svih proizvoda iz Slovenije, sa kojom je dijelila zajedničku državu, prošlost, i, vjerovali su lakovjerni,  budućnost. Dvadeset devetog novembra 1989. na Dan Republike, režim u Beogradu na taj je način sankcionirao odbijanje vlasti u Sloveniji da dozvole održavanje mitinga, odnosno "dešavanje naroda" u Ljubljani.

Iako do tada režim Slobodana Miloševića nikada nije zvanično priznao da stoji, već da ih samo podržava,  iza rušilačkih "događanja naroda" u drugoj polovini 80-ih godina, kojim su sa političke scene pometene "nenarodne vlasti", tzv. "birokrate" u Vojvodini i Crnoj Gori, ovaj  "izraz ludila" usmjeren prema Sloveniji pokazao da je to upravo tako. Povod za invaziju srpskih "antibirokrata" na Ljubljanu davnog prazničnog dana bilo je, kako je obrazloženo, nerazumijevanje slovenačkog rukovodstva (komunista) prema stradanju Srba na Kosovu.

Zabrana uvoza proizvoda  "Gorenja", "Lesnine", "Radenske"...potrajala je sve do izdvajanja iz Jugoslavije  "Bečkih konjušara" (tako je Slovence tih "godina raspleta" "opevao" Bora Đorđević, laureat Kusturicine "Andrićeve nagrade" u izboru Muharema Bazdulja- travničkog gejzira). Ozbiljni slovenački ekonomisti su kasnije tvrdili da je "taraba" koju je Srbija postavila njihovoj robi bila plodotvorna i poticajna za nacionalnu ekonomiju; prisilila ih je da se okrenu drugim, mahom zapadnim tržištima, što je podrazumijevalo rekonstrukciju i reformu  cjelokupne privrede i promjenu izvozne filozofije.

U režimu Slobodana Miloševića koji je uveo "ekonomske rasističke mere, neprimerene civilizaciji", prema slovenačkim proizvodima mladi komunista iz Peći, današnji ministar Ivica Dačić, komunista-socijalista, munjevito se probijao u karijeri koja će uskoro biti nagrađena izborom za glasnogovornika vladajuće partije.

OLIVER TWIT

Jedan je mudar čovjek kazao kako se "laž najbolje sakriva novom laži". Režim Aleksandra Vučića (kao i onaj Miloševićev) to jako dobro zna i drži se toga  u teoriji i u praksi. Najnovije hapšenje od strane kosovske policije nekoliko Srba, osumnjičenih za ubistvo istaknutog opozicionog političara Olivera Ivanovića iz Sjeverne Mitrovice  jednoglasno je ocijenjeno "okupacijom srpskog dela Kosova", nakon čega su zasvirale ratne trube i u Beogradu i Mitrovici, te robusni diplomatski manevri da se ta "pretnja miru" maksimalno internacionalizira i zategne do pucanja. 

Oliver Ivanović, jedan od rijetkih političara na Kosovu koji se protivio rješenju kosovskog pitanja na način na koji to već pet godina (ne)pokušava učiniti jednoumni režim u Beogradu, ubijen je prije deset mjeseci u centru srpskog dijela Mitrovice. Svaki pokušaj, pa i najbenigniji i najopezniji, malobrojnih medija, nevladinih aktivista i opozicije u Srbiji da njegovo ubistvo dovedu u vezu sa političkim linčom koji  je Ivanoviću mjesecima prije zločina priuštila Vučićeva medijska i represivna agentura, nailazio je na gromove i munje iz svake poluge vlasti u Beogradu.

Prije nekoliko nedjelja na konferenciji za štampu  nakon još jednog propalog sastanka sa prištinskim rukovodstvom u Briselu, albanski novinari su pitali Aleksandra Vučića ima li vlast u Srbiji ikakvih saznanja o počiniteljima zločina nad Ivanovićem, kada već takvih saznanja nema režim na Kosovu? Predsjednik Srbije se na karakteristično ciničan i dvosmislen način zahvalio "vrlom pitcu" na postavljenom pitanju. "Hvala vam, jer je konačno neko sa albanske strane priznao da vlast na Kosovu ne radi ništa da rasvetli ubistvo Olivera Ivanovića, jer naša vlast nema zakonskih  mogućnosti da vodi ikakvu istragu". 

Nedugo nakon toga hapšenje i pritvaranja nekoliko osoba za koje prištinsko tužilaštvo tvrdi da se osnovano mogu dovesti u vezu sa ubistvom Ivanovića, u Beogradu i njegovoj sjevernomitrovičkoj enklavi je ocijenjeno kao "čin agresije", "pokušaj okupacije", "nož u leđa mirovnim naporima". Za jednog od osumnjičenih, lokalnog kabadahiju i tajkuna sa kojim se pokojni Ivanović godinama sukobio, a koji je izbjegao hapšenje bijegom u Srbiju, Vučić je  lično utvrdio da "nema nikakve veze sa onim za šta ga se optužuje".

I ovaj tragični događaj, ubistvo Olivera Ivanovića, ima svoj već viđeni pandan, arhiprimjer, ne u "srednjem veku" i "kosovskom mitu", nego također u "godinama raspleta" kada se kalio kult Slobodana Miloševića na vatrici ugroženog, ali probuđenog srpstva i to upravo na kosovskim temeljima. U ljeto 1985. godine na svom imanju na Kosovu je teško stradao izvjesni Đorđe Martinović, tada zaposlen u strukturama Jugoslovenske narodne armije.

Nesretnom Martinoviću su, kako se tvrdilo u srpskim medijima i njima bliskoj akademskoj čaršiji, albanski teroristi i iredentisti u nezapamćenom napadu sodomije nanijeli teške, po život opasne ozljeda bocom koju su mu krvnički ugurali u anus. Martinović je taj zločin nekako preživio, liječio se u Beogradu i Engleskoj, sve tadašnje republičke i savezne policijske i sigurnosne službe bacile su se na istraživanje zločina i identificiranje počinitelja, no bez uspjeha.

Dok je trajala policijska istraga, Martinović je u medijskoj, umjetničkoj, političkoj imaginaciji i intepretaciji nesreće koja mu se desila, usmenoj i pismenoj predaji izrastao u sveca-mučenika, simboličku žrtvu; "slučaj Martinović" bio je okidač za ono što će nakon toga uslijediti, homengeniziranje Srba, kako je rekao Milošević "ne kao berača pamuka, ili kao protestanata, nego na osnovi na kojoj su ugroženi. Službena policijsko-medicinsko-forenzična istina o stradanju seljaka Martinovića nikoga više nije zanimala, a ona je, barem prema onom što je sadržano u ogromnom izvještaju kojeg sam vidio  u kabinetu Branka Mikulića, predsjednika savezne Vlade i kasnije čuo od njega kada više nije bio savezni premijer, radikalno drugačija od srpskog nacionalističkog usmeno-epskog narativa.

Rezultati obimne istrage predočene na nekoliko hiljada stranica su nedvosmsleno dokazivali da se  "moderni srpski Isus" (kakvim ga je naslikao bard srpskog slikarstva Mića Popović)  Đorđe Martinović samoozlijedio i to "samozadovoljavanjem staklenom bocom". Ali, ovakve priče na kojima se umjesto istine i činjenica gradi mitologija obično ostaju otvorene i svako ih popunjava, učitava prema vlastitim potrebama i ciljevima koji vremenom prestaju imati vezu i doticaj sa svojim povodom...Tako će biti, nemojte u to sumnjati i sa ubistvom Olivera Ivanovića- Srbi svoju istragu ne mogu voditi, a u albansku, kakva god bila, nikad neće povjerovati.

ZAŠTO SE NAMA SVE OVO DEŠAVA

Bosna i Hercegovina, njena privreda i izvoznici već osjećaju ozbiljne ekonomske posljedice mjera koje su im kao kolateralnoj žrtvi odmazde prema srbijanskoj politici nametnule kosovske vlasti. BiH nije kažnjena zbog svoje autentične, domišljene politike prema Kosovu, jer takvu politiku ona ne vodi, ona slijepo slijedi svaki potez kojeg prema "južnoj srpskoj pokrajini" povlači  režim Aleksandra Vučića.

Da li ta činjenica, to što je BiH uvučena bez ikakvog razloga i ozbiljnog interesa u beogradski diplomatsko-ekonomski rat sa  Prištinom, a posredno i sa ozbiljnim dijelom planete, i na koji način, srpsku/Vučićevu poltiku prema BiH čini barem mrvicu  odgovornijom, manje agresivnom i posesivnom u odnosu na BiH?! Ne, naprotiv! Intenzitet destrukcije širokog spektra Vučićevog režima prema Bosni i Hercegovini i njenim institucijama i društvu dostiže onu razinu kakvu je imala Miloševićeva državna neman u predvečerje masovne agresije praćene zločinima, rušenjem, paljenjem, opsadama, blokadama, prisilnim deportacijama. 

Srbija je unazad nekoliko nedjelja promijenila, "osvježila" svoje diplomatske kapacitete u Bosni i Hercegovini i to na način da je bivše diplomate (poput višegodišnjeg ambasadora Stanislava Vukićevića, karijernog i korektnog diplomate) zamijenila respektabilnom grupom bivši i sadašnjih špijuna, obavještajaca, policijskih operativavaca, raznih uhoda i "šmekera". Novi ambasador Srbije Aleksandar Đorđević stigao je u BiH direktno za čelnog mjesta Bezbedonosno-informativne agencije (BIA) gdje ga je naslijedio Vučićev vojno-obavještajni intimus Bratislav Gašić. Za svojeg prvog savjetnika Đorđević je dobio "iskusnog i pouzdanog" diplomatu i obavještajca  Gorana Živaljevića.

Žvaljević je u široj javnost u regiji potpuno neopravdano najpoznatiji kao "slučajni prolaznik" u makedonskom "Sobranju" u noći kada je proruska rulja linčovala narodne poslanike, pokušavajući rušiti vlast tek izabranog premijera Zorana Zaeva, a njega fizički likvidirati. Posrijedi je obavještajno-sigurnosni dinosaur naslijeđen iz Miloševićevog UDBA-škog poretka, za koje su se vezale neke od najtežih zloupotreba službe (zločini nad poltičkim protivnicima , kidnapovanja protivnika i "izdajica ..." koji su bezbolno i nekažnjeno, bez lustracije ili neke druge vrste sankcije klizili iz jednog srpskog režima u drugi, obavljajući iste, zatamnjene, prljave poslove.

Koliko je on važan i potreban Vučičevoj "spoljnoj politici" svjedoči  to što je nakon što je Žvaljevićeva uloga u pokušaju nasilne promjene vlasti u Makedoniji "provaljena", Vučić demonstrativno povukao osoblje iz ambasade u Skoplju. Žvaljevićevoj diplomatsko-obavješajnoj karijeri nije nimalo zasmetalo ni to što je svojedobno suđen zbog kidnapovanja jednog suradnika: žrtva je bio Vladimir Nikolić, današnji konzul Srbije u Banja Luci. Nikolića je Služba sumnjičila da šuruje sa opozicijom i Amerikancima, a na suđenju za taj incident Žvaljević je oslobođen krivice.

DIPLOMATSKI GVOZDENI ZAGRLJAJ

Hroničari i analitičari sigurnosnih službi  u Srbiji tvrde da je odnos ambasadora Aleksandra Đođevića i njegovog savjetnika Gorana Žvaljevića sličan onom koji su jedan prema drugom njegovali njihove mnogo "slavnije" kolege Jovica Stanišić i Franko Simatović.

Ovoj dvojici bivših šefova SDB Srbije još uvijek se sudi u Haagu i to je posljednje suđenje za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Iako je ostalo da se sasluša još dvadesetak svjedok Tužiteljstva, iz dosadašnjeg toka suđenja, koje se stidljivo, površno prati u našim medijima, realnom i osnovanom čini mogućnost da se njihovom presudom, po prvi puta na nekom suđenju, utvrdi neposredno učešće Srbije u zločinima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Navodno se među svjedocima čijem se saslušanju odbrana optuženih energično suprotstavlja nalaze krupni, kapitalni insajderi iz Stanišićevog i Simatovićevog okruženja tokom njihovih ratnih operacija.

Slanjem u diplomatsku misiju u Bosni i Hercegovine (najmanje) trojice paradiplomata, a u osnovi obavještajnih operativaca, nasljednika i saučesnika dvojca Stanišić-Simatović vlast u Srbiji (Vučić, koji nad njima ima istovjetnu komandnu nadležnost i odgovornost kakvu je imao Milošević nad tvorcima "Crvenih Beretki", "Knindži")...ne šalje nimalo dobrosusjedsku poruku, iskrenu i poštenu. Ta poruka više podsjeća na olovne osamdesete i devedesete godine prošlog vijeka, baš kao i sve ono na što smo ukazali analizirajući akteuelnu krizu na Kosovu.

Ima u presretnutim razgovorima koje je svojedovno snimla SDB Sarajevo (koji su među važnijim dokazima brojnim optuženim srpskim  zločincima, pa bi mogli biti i Stanišiću i Simatoviću) i razgovor kojeg je današnji poslanik u Parlamentarnoj Skupštini BiH Nenad Stevandić vodio nekoliko mjeseci uoči rata sa stranačkim šefom Radovanom Karadžićem. 

Stevandić, rezervni radnik SDB-a Srbije iz Kotor Varoši, se hvali kako je neke nepoćudne krajiške političare "vodio na ribanje kod Jovice", a Karadžić ga za to pohvaljuje.. Danas ni Stevandić, a ni njegov koalicioni šef Dodik ( koji je također postao predsjednik Vlade RS tek nakon što je prošao provjeru kod Jovice Stanišića i Miloševića) ne moraju tako daleko putovati da bi nekog vodili, ili sami odlazili  na "ribanje", eno im Vučićevih obavještajaca na pasja preskakala po cijeloj BiH, pa volja im ići na ribanje u Banja Luku kod konzula Nikolića, volja im se iz Predsjendištva ili Skupštine javiti na raport ambasadoru Đorđeviću i njegovom savjetniku Žvaljeviću!

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 6

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...