PRIČA ZA VIKEND / DARIO DŽAMONJA: „Moje saučešće…, znaš, tvoj otac mi je ostao dužan neke pare...“; zbog ovoga Daco nikad nije zaboravio „Ugursuza“

Hladno je bilo tog 6. decembra 1971. godine, što, s obzirom na mjesec, nije nimalo čudno. Petak je bio, a ja sam, po običaju, ujutro bacio ture-jazije: ako padne tura - idem u Bosnaplod na Skenderiji, ako padne jazija - idem u Istru, a ako ostane u zraku - u školu...

  • Kultura

  • 27. Jan. 2019  27. Jan. 2019

  • 0

Pala je jazija. 


Osam sati je ujutro, u Istri sam i pijem prvo pivo, a Ugursuz, sinoćnji, toliko je pijan da se ne može držati za šank.

Ugursuz je moj idol: ja bih sve da budem kao on - star (trideset godina), da sam pisac sa velikim "P", da sam zgodan i da imam dubok glas i crni maksi kaput, da me slušaju kad pričam, da prstom pokazuju na mene "ono je..."

Teglim Ugursuza na taksi, vučem ga uz stepenice u Kranjčevićevoj br. 9., na četvrti sprat i, sa svojih petnaest godina, osjećam se neobično i čudno ponosan, baš kao da sam uradio neko strašno i važno djelo, a ne samo strpao jednog p'janca u postelju.

M., moja djevojka, ide u poslijepodnevnu smjenu, pa mi valja čekati kraj petog časa, u 6:15, poljubiti je pod ljubomornim pogledima njene raje iz škole, uzeti par piva i otići kod babe i djede u svoju sobu (jer Ugursuz mi je u stanu), pustiti Beatlese i raditi one stvari o kojima se ne priča, a kamoli piše...

"Kraljica peći" tutnji i žari kad na vrata kuca Smrt, u vidu poštara, koji nosi telegram da nisam uspio izvaditi svog oca iz bolnice, da je on uspio pobjeći kroz jedan definitivni izlaz...

Žurno se oblačim i izlazim pod direk s lampom, pada gusti snijeg, duboko, duboko dišem i jedino mjesto što mi pada napamet, jedino stvorenje koje će me, možda, razumjeti je Sada Tahmiščić, koja radi u biblioteci, mom drugom domu.

"Sado, treba mi para."

Tražio sam ja i prije para od Sade i vazda mi je davala, ali, valjda, po mojoj unezvjerenoj faci vidi da se nešto strašno dogodilo, prilazi mi i miluje po čelu: "Šta se desilo, Dario?"

Još sam nemoćan da plačem (to dolazi tek kasnije), pa, skoro u veselom tonu, pričam šta je bilo.

Sada preuzima moje suze, trkelja novčanik i daje mi sve što ima, a meni pade napamet da je Ugursuz u mom stanu...

On hrče i to je jedini znak života koji pokazuje, ja ga tresem za rame:

"Nedžade, probudi se. Valja ti ići."

"Ma, bježi, jebi se - kakva je frka?"

"Ništa - samo mi je umro otac, pa će kuća sutra biti puna."

Iste sekunde se Ugursuz uhaviza, zagladi kosu, obuče kaput i, dok silazimo niz stepenice, grli me svojom snažnom rukom i kaže: "Sad si ostao sam." (Ja ću značenje te riječi, te kratke riječi "sam", upoznati tek kasnije i ostati uvijek vezan za nju.)

* * *

Sjedimo Ugursuz i ja u Istri s bokalićem loše rakije, a meni tek tada naviru suze - po stolnjaku šaram "Jebem ja sve", a konobar Duško, na svom makedonsko-srpskom, prijeti da će zvati miliciju...

Ugursuz se diže i, najozbiljnijim tonom koji sam ikad čuo, kaže: "Ne seri! Dario ima sva prava večeras!"

Kovitlaju se neke face pred mojim zbunjenim očima: Gavro, Rajko, Stevo, Enver... tura slijedi turu, a Ugursuz me podsjeća da mi tek predstoji "posao" da oca spustim u grob.

Zato idem kući ranije, budim se iz kome ujutro, mahinalnim pokretom palim radio - jutarnje su vijesti, osam je sati, zvono na vratima: najbolji prijatelj mog oca...

...demonstrativno gasi radio, preko gustih obrva me prijekorno gleda, pa onda kaže rečenicu, za koju se nadam da će ga pratiti u pakao:

"Moje saučešće, Daco. Znaš, tvoj otac mi je ostao dužan neke pare..."

Drugi najbolji prijatelj mog oca će pred samu sahranu zatražiti da "obećam" ili da se "zakunem" da neću više nikad piti?!

Moj djed, koji sahranjuje svog četvrtog sina, čovjek koji nikad ne psuje, kaže mu: "Odjebi."

* * *

Sahrana je bila "divna": stotine ljudi, dva hora, puno vijenaca i cvijeća, puno slika koje i dan-danas mrzim...

Sutradan me (popodne?) budi moj djed:

"Izvini što te budim, ali tvoja komšinica mi je rekla da kod tebe neko stanuje, pa..."

Treba mi malo vremena da se sjetim da je Ugursuz bio u stanu, a onda objašnjavam:

"Ma, znaš dedo, to je Nedžad, pisac, moj prijatelj, dobitnik Šestoaprilske nagrade...", ne znam ni sam što se pravdam.

"A, to je - znam ja njega iz kafane", a onda moj djed opsova drugi put u životu: "Jebi ti mene, sine, ako je ONO ikad išta napisalo."

* * *

Ne slažem se u svemu sa svojim djedom. Star je i, za razliku od mene, nikad ogorčen čovjek. ("Sine, normalno je da djeca sahra njuju svoje roditelje, a sve ostalo je...")

U mnogim stvarima se ne slažem sa Ugursuzom, ali nikad neću zaboraviti njegov zagrljaj i riječi: "Sad si ostao sam."

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...