ANTE TOMIĆ DEMASKIRAO „ZEMLJU DUŠEVNIH BOLESNIKA“: „Od kad se otkrilo da tu ima para, ustaše neobično često pobolijevaju od duševnih boli…“

Kolumnu uglednog splitskog novinara i književnika prenosimo u cijelosti

  • Regija

  • 24. Feb. 2019  24. Feb. 2019

  • 0

Piše: ANTE TOMIĆ

S vremena na vrijeme netko me tuži da sam mu pisanjem nanio duševne boli i ja se svaki put uzrujam zbog toga. Pričao sam mnogo puta o tome, a ovo što slijedi dijelom sam kazao na splitskom Pričiginu prije dvije godine. Stanje je i tada bilo loše, a sada je upravo užasno. Svakodnevno čitamo potresna svjedočanstva rastrojenih Hrvatica i Hrvata. Tužbi je za duševnu bol tako mnogo da se uplašite da će ovo postati zemlja duševnih bolesnika. Morate se uzrujati kad to shvatite, a ja se uzrujam već i stoga što ne znam o čemu se radi, što je zakonodavac točno mislio kad je napisao duševna bol?

Što je njemu duša? Ta stvar, da je tako nazovemo iako nije stvar, različito se tumači. Na primjer, judeokršćanska tradicija je ekskluzivna, tu jedino čovjek ima dušu. Katolički teolozi jednom su se u prošlosti čak prepirali može li je i žena imati, ili duša pripada samo muškarcu. Na glasanju je samo s jednim glasom pobijedio stav da je, ajde, i žena ima.

Budisti su, s druge strane, velikodušniji i vjeruju da duša nastanjuje sva bića, seli se od jednoga do drugog, ide od moljca do štakora, od štakora do kokoši, od kokoši do majmuna, od majmuna do konja, od konja duša ide do savjetnika u Hrvatskim šumama i onda opet natrag u moljca, štakora, kokoš, majmuna... Duša se reciklira, prepravlja kao stari kaput za mlađe dijete. Sve se iskoristi. Budisti ništa ne bacaju.

Koja bi od ova dva koncepta duše, judeokršćanski ili budistički, uzelo naše zakonodavstvo? Ili možda ima nekakav treći, vjerski neopredijeljen, možda i ateistički pogled na dušu?

Zatim, kako zakon zamišlja da izgleda duša? Stoljećima je prevladavalo vjerovanje, zajedničko svim religijama, kako je duša nešto nematerijalno, nešto nevidljivo što stoji pored materije. Dok materija, naše tijelo, meso, kosti, crijeva, koža, čak i silikonske sise i čelični umjetni kuk, propada, trune i nestaje, duša je besmrtna i vječna. Duša je vjetar nad prerijom. Dakle, ako ja nekome pisanjem zadam duševnu bol, to je praktično zauvijek. Nikad ne prolazi, njega će to sve do Sudnjeg dana boljeti.

Srećom, znanost je u ovome puno trezvenija. Ono što religija tradicionalno naziva dušom, a znanost je razvrstala na intelekt, emocije, nagone, volju, svjesno, podsvjesno, nesvjesno i štatijaznam šta sve drugo, po modernom je shvaćanju nastalo u evoluciji, razvilo se iz materije. To je nekakva kemija u mozgu, elektricitet među neuronima, komplicirano je za objasniti, većim dijelom još nije ni objašnjeno, ali svakako, jednom kad tijelo umre, i duša je gotova. Nema je više nigdje, ni u raju ni u paklu, nestala je zajedno s tijelom.

Hrvatski zakon je, vjerujem, skloniji prihvatiti ovo drugo. Jer, ako nekome zadate duševnu bol, a duša je besmrtna, onda je i bol, rekli smo već, beskrajna. Ali ako je duša materijalna, i bol je materijalna, ograničena, dade se izmjeriti. Duševna bol mjeri se obično u novčanim jedinicama Republike Hrvatske.

Otkad je duša postala materijalna, otkad je duša, da tako kažem, izašla na tržište, napokon su je počeli cijeniti i ozbiljni ljudi. Duševne boli nekad su, vidite, osjećali samo pjesnici. Od duševnih boli su patili propalice i besposličari kao što su Francesco Petrarca, Dobriša Cesarić i Leonard Cohen, ali otkad se otkrilo da tu ima para, da se lijepo zarađuje, duševne boli napadaju i vrijedne članove zajednice, ugledne i časne poput Tomislava Merčepa i Andrije Hebranga. Koji put se ugodno iznenadite, duševne boli imaju i neki za koje nikad ne biste rekli da imaju dušu.

Zapanjili biste se tko je sve zbog mene obolio na duši. Ne bih o imenima, moja mi odvjetnica nipošto ne preporučuje da ikoga imenujem, ali jednom mi je, na primjer, došao muškarac kojemu sam se rugao jer nije priznao svoje dijete. On ga je napravio, ali ga, eto, ne želi. I sad, zamislite, šupak koji je slomio srce jednoj maloj dvogodišnjoj djevojčici, mene je našao proganjati zbog duševne boli.

Donio i potvrdu nekakvog podmićenog neuropsihijatra da sam ga totalno uništio. Otkad sam ja napisao onaj članak, on više nije ista osoba. Krene ručati i iz čista se mira rasplače, suze mu padaju u bistru pileću juhu i presole je.

To je meni također jedna zanimljiva stvar, kako ustanoviti da netko trpi duševne boli, ako je duša, kao što smo rekli, nevidljiva? Gdje pacijent doktoru pokaže da ga boli? Dijagnoza nije pouzdana jer se temelji na tjelesnim manifestacijama. Mi pretpostavljamo da nekoga boli duša zato što mu se tresu ruke, jer je izgubio san i apetit, ima duboke modre podočnjake i mokri u postelju, ali bi lako moglo biti i da njemu, šta ja znam, nedostaje vitamina C ili omega 3 masnih kiselina.

Drugi put tužio me osvjedočeni ustaša. Jedan koji Republiku Hrvatsku uredno zove Nezavisna Država Hrvatska jadao se da sam ga duševno ozlijedio jer sam napisao kako se on uzbuđuje hapšenjima i smaknućima političkih neprijatelja. Došao sam na sud objasniti kako ne razumijem što je gospodina točno uznemirilo budući da su hapšenja i smaknuća političkih neprijatelja bila dosta svakodnevna u njegovoj obožavanoj NDH. Dapače, režim se hvalio svojom okrutnošću za neistomišljenike. Ako on voli NDH, rekao sam, pretpostavljam da bi mu se svidjelo i streljanje komunista. Časna sutkinja moj argument ipak nije uvažila, već je tuženiku, za boli koje sam nanio njegovoj izmučenoj ustaškoj duši, velikodušno odmjerila petnaest tisuća odštete.

Vidite kako se od duševnih boli danas zarađuje. Nitko više zbog duševnih boli ne piše sonetne vijence. Samo pare, prijatelji moji!

Ustaše i inače neobično često pobolijevaju na duši. Ne biste vjerovali kako su oni duševni ljudi. Ustaše su vam kao male curice. Nemaju problema ako je tkogod poklao Srbe ili Židove, ali se strahovito nasekiraju ako im uputiš koju grubu riječ. Baš nekidan slušao sam svjedočenje supruge jednog našeg viđenijeg ustaše i lijepo se zaprepastio kako je on senzibilan. Majke mi, čak mi je u jednom momentu bilo drago kako sam ga razjebo, došlo mi je milo kako je on od jednog jedinog mog teksta propao. Žena je pričala kako je njezin voljeni bio blijed kao kreda, kako su mu ruke drhtale, kako mu je srce lupalo i noćima nije spavao, a ja sam se zavalio u stolici sve čekajući da čujem da je idiot na kraju umro.

Ali, šipak! Još je živ. Pati se siroče strahovito i patit će zacijelo sve dok njegova duša ne napusti ovo obličje i ponovno se uključi u vječni ciklus života. Spasit će se kad ponovno postane moljac, ili štakor, ili kokoš, ili majmun, ili konj... Ako mene pitate, sve mu je bolje nego biti ustaša.

(JL)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...