U aktualnom srazu Rusije i Zapada, Rusija ima adut, izvoz prirodnog plina, piše u svojoj analizi Dimitar Bechev za Foreign Policy.

Unatoč zahlađenim odnosima, u 2018. godini isporuke plina iz Rusije u Europu i Tursku dosegle su vrhunac od 201,8 milijardi kubičnih metara. Čak i dok se EU odlučno drži sankcija Rusiji, mnogi njezini članovi sretno nastavljaju s omiljenim energetskim projektima. Njemačka, primjerice, nastavlja podržavati plinovod “Sjeverni tok 2” (Nord Stream 2), koji će donijeti prirodni plin iz Rusije na sjevernu njemačku obalu.

Rusija bi sada mogla iskoristi još jedan veliki projekt, Turski tok kako bi produbila svoj utjecaj u Europi. Cjevovod, koji prolazi kroz Crno more između Rusije i Turske, otvoren je prošle godine, a prve pošiljke plina očekuju se krajem ove godine.

urski tok je komercijalni i geopolitički uspjeh za Ruse. Komercijalno gledano, plinovod pomaže cementiranju Gazpromove pozicije u Turskoj koja je drugi najveći ruski klijent nakon Njemačke. Iz geopolitičke perspektive, plinovod zaobilazi Ukrajinu te produbljuje rusko strateško partnerstvo s Turskom u vrijeme kada se narušavaju veze Ankare s dugogodišnjim saveznicima s obje strane Atlantika.

Također, tok može ojačati utjecaj ruskog predsjednika Vladimira Putina i na Balkanu. U drugoj fazi, ako Putin dobije to što želi, plinovod će transportirati 15,75 milijardi kubnih metara plina kroz Bugarsku, a zatim u Srbiju, Mađarsku i Austriju.

Ruske diskutabilne metode utjecaja na EU, poput propagande, plasiranja dezinformacija i obavještajnih operacija, blijede u usporedbi s aktivnosti Rusije u energetskom sektoru, piše Foreign Policy. Iako je Kremlj bio neuspješan u svojim naporima da zaustavi zemlje poput Crne Gore i novoimenovane Sjeverne Makedonije u pridruživanju NATO-u, sposobnost Rusije da kooptira političare i poslovne ljude unosnim ugovorima za infrastrukturu i profitom od ugljikovodika je neusporediva.

Antimonopolska pravila EU

Europa se bori protiv toga. Budući da će Turski tok završiti u EU, Gazprom ga treba uskladiti s europskim antimonopolskim pravilima. Ta pravila, uglavnom izrađena nakon što je Rusija isključila isporuke plina Ukrajini 2009. godine, usmjerena su na diversifikaciju energetskih zaliha kako bi se izbjegla ovisnost o Rusiji. Za Moskvu poseban izazov predstavlja jedno pravilo prema kojemu energetske tvrtke ne mogu istodobno posjedovati vlastitu tranzitnu infrastrukturu i prodavati plin kroz nju.

Da nije tako Gazprom bi mogao izgraditi plinovod i potom dostavljati plin putem njega. To je razlog zašto je Putin tražio partnere za Gazprom na Balkanu. Tijekom posjeta Srbiji u siječnju, Putin je zaključio sporazum o zajedničkom ulaganju između Gazproma i Srbijagasa, kako bi položio preko 400 km cijevi.

U ožujku je ruski premijer Dmitrij Medvedev otišao u Bugarsku kako bi pregovarao o još oko 482 kilometra. Tamo je državna tvrtka Bulgartransgaz krenula u izgradnju i upravljanje Turskim tokom. Međutim, Bulgartransgaz trebao bi prikupiti oko 1,6 milijardi dolara kako bi se to ostvarilo. Rusija im neće osigurati novac, jer tvrde kako će Bugarska imati dovoljno profita od naplate transporta i prodaje plina. Iako bugarska vlada tvrdi da bi umjesto toga mogla dobiti dio novca iz Bruxellesa, to se vjerojatno neće dogoditi.

EU će možda biti voljna dopustiti Njemačkoj da prekrši antimonopolska pravila za Sjeverni tok 2, no izgleda da je spremna biti puno oštrija u provedbi svog zakona na Balkanu. Mogla bi, primjerice, primorati Srbiju da postigne sporazum kojim će Gazprom kontrolirati 51 posto Turskog toka. Iako Srbija još nije članica EU, nalazi se u pregovorima o pristupanju. Već postoje upozorenja da Turski tok planira prekršiti pravila EU-a, pa bi Srbija stoga mogla riskirati usporavanje razgovora o članstvu.

Kako bi izgladio stvari, bugarski premijer Boyko Borissov rekao je da će Turski tok biti samo jedan cjevovod koji dolazi u novo Balkansko plinsko čvorište koji će također biti opskrbljivan zalihama iz Azerbajdžana i polja u Crnom moru. Prema njemu, na taj način će Balkansko plinsko čvorište zapravo pomoći diversificirati opskrbu energijom. No, Medvedev i izvršni direktor Gazproma Aleksej Miller odbacili su njegovu ideju jer ne žele da Bugarska bude u mogućnosti miješati i preprodavati plin kroz trgovačku platformu koju podupire EU. Zbog toga će Borissovu biti teško očekivati regulatorne iznimke ili financijsku pomoć od Europske komisije.

Srbija i Mađarska trebale bi se moći priključiti Bugarskoj kako bi izvršile pritisak na Rusiju, što je lakše reći nego učiniti. Borissov nije bio sklon preuzimanju rizika u odnosima s Moskvom, a Srbija ima poseban odnos s Putinom, saveznikom u prioritetnim pitanjima kao što je Kosovo. Mađarski Viktor Orban isto tako želi njegovati svoje političke i gospodarske veze s Rusijom. Sve u svemu, Putin ima mnogo prilika za podjele i osvajanje, piše Foreign Policy.

Hoće li se Bugarska, Srbija i drugi držati, bit će lakmus test prirode i dubine njihovih veza s Rusijom. Za sada, vjeruju da mogu pronaći način surađivanja s Rusijom, a da se ne suprotstave Europskoj komisiji i pravu EU. Nije to čudno s obzirom da su vidjele kako velike zemlje EU, poput Njemačke, također igraju istu igru. No, za razliku od Njemačke, one nemaju moć da u Bruxellesu prilagođavaju pravila ili rade političke kompromise.

Nadalje, Rusija nije u raspoloženju da bi ponudila povlastice istočnoeuropskim zemljama koje vidi kao podređene. Financijski i politički rizik bit će na zemljama poput Bugarske i Mađarske. I ako ne budu dobro igrale, trošiti će oskudne resurse na velike pothvate s upitnom profitabilnošću za sve osim Rusije, piše Foreign Policy.