FILMSKA PRIČA O SARAJEVSKOM ĐAKU IZ TREBINJSKOG GARNIZONA: Spašavao je Dubrovčane, a onda su ga Srbi ubili jer je radio za hrvatsku stranu

Bio je zastavnik I. klase u garnizonu u Trebinju, u 472. motoriziranoj brigadi “Sava Kovačević”, a ubijen je 24. ožujka 1992. jer je radio za hrvatsku stranu

  • Regija

  • 26. Mar. 2019  26. Mar. 2019

  • 1

Među sudbinama branitelja – pripadnika nacionalnih manjina, neobičnošću i tragičnošću ističe se zapis o sudbini Jovana Sredojevića, zastavnika JNA koji je živio i umro kao “tajni” hrvatski branitelj u redovima JNA.

Jovan Sredojević rodio se 14. ožujka 1948. godine u Zadru u obitelji Stevana i Stojanke (r. Karadžin) Sredojević. Školovao se u Zrakoplovno­tehničkoj vojnoj školi u Rajlovcu pokraj Sarajeva. Nakon toga je kao pripadnik JNA službovao u Mostaru gdje se oženio za Katicu Šaše te s njom zasnovao obitelj dobivši dva sina – Predraga i Nenada.

Životni ga je put 1967. godine doveo u Dubrovnik gdje je živio do 1991. Po zanimanju je bio profesionalni vojnik, po rodu vezist. Do početka rata je u činu zastavnika I. klase radio u garnizonu JNA u Trebinju, u sastavu 472. motorizirane brigade “Sava Kovačević”. Zastavnik Sredojević bio je pripadnik pozadinskog bataljona ove brigade, i tu obnašao dužnost zapovjednika Stanice za održavanje ratne tehnike. Velikosrpska oružana agresija zauvijek je promijenila njegov život.

Po nacionalnosti Srbin, osjećao je da je dužan raditi za slobodu svoje domovine Hrvatske. Stoga je već 1991. godine, i prije početka agresije na dubrovački kraj, vršio aktivnosti u korist Hrvatske. Sve do rujna 1991. Jovin nadređeni, zapovjednik pozadinskog bataljuna, bio je kapetan I. klase Ahmet Ališani, Albanac iz Bujanovca. Zajedno su pomagali ročnicima u bijegu iz Trebinja i Mljeta.

Poslije rata jedan od njih, Zagrepčanin prezimena Kralj, posjetio je obitelj Sredojević, nudeći im pomoć u znak zahvale za spas iz JNA koji mu je omogućio zastavnik Sredojević. Uz spašavanje vojnika iz Trebinja Sredojević je tijekom ljeta 1991. vršio i druge aktivnosti u hrvatsku korist, poput sabotiranja radara na Šipanu.

Polovicom rujna 1991. zastavnik Sredojević prebačen je s Mljeta u Trebinje te se u tamošnjoj vojarni našao u kadrovskoj i organizacijskoj turbulenciji, koju je, u jeku priprema za oružanu agresiju na Dubrovnik, izvršilo vrhovno zapovjedništvo JNA.

Usporedo s pripremama za agresiju na dubrovački kraj, došlo je do značajnih izmjena zapovjednog kadra kako u 472. brigadi tako i u 9. vojno­pomorskom sektoru „Boka” pod koji je ova brigada spadala. Dotadašnje zapovjedništvo sektora i brigade bilo je po etničkom sastavu šaroliko. Zapovjednik VPS „Boka“ bio je Crnogorac Krsto Đurović, zapovjednik kopnenih snaga sektora – 472. brigade potpukovnik Nojko Marinović, Hrvat itd. Svi su oni na razne načine uklonjeni, uhićeni ili su sami otišli, a na njihova je mjesta postavljen “provjereni kadar.”

Umjesto Đurovića, koji je poginuo pod čudnim okolnostima, imenovan je admiral Miodrag Jokić, a na mjesto potpukovnika Marinovića dolazi Srbin – pukovnik Obrad Vičić. Potpukovnik Marinović napustio je JNA, te se 20. rujna, po ranijem dogovoru s dubrovačkim vlastima, s obitelji prebacio u Dubrovnik, gdje je imenovan zapovjednikom obrane. Smijenjen je i Jovin nadređeni, kapetan Ališani, a na njegovo je mjesto imenovan major Drago Šućur, dok mu je zamjenikom postao smijenjeni Ališani, koji je kao Albanac posve razvlašten. Niži oficiri, među koje je spadao i Sredojević, uglavnom nisu mijenjani osim onih koji su napustili JNA.

Zastavnik Sredojević nije napustio JNA. Razlog tome bio je dogovor s potpukovnikom Marinovićem. Sredojević je bio spreman prijeći na hrvatsku stranu, posebice zato što mu je i obitelj bila u Dubrovniku. No Marinović je ocijenio da je za hrvatsku stvar bolje da Sredojević ostane u 472. brigadi te, održavajući kontakt, obavlja zadatke po njegovim uputama.

Tako je Sredojević, kao skriveni čovjek dubrovačke obrane, u postrojbama JNA dočekao početak agresije na područje Dubrovnika 1. listopada 1991. Do druge polovice studenoga 1991. vojnici pozadinskog bataljuna 472. brigade nisu sudjelovali u operacijama na dubrovačkom području. Tada je bataljon dobio zapovijed za prebacivanje u Slansko primorje i organiziranje opskrbe 472. brigade hranom i oružjem. Pripadnici su pozadinskog bataljona po dolasku u Slano 26. studenoga 1991. gradić našli posve razoren. Oko 80% zgrada bilo je spaljeno. Po ruševinama su nailazili na karbonizirane, ili od podivljalih pasa polupojedene, leševe civila i branitelja koje prvi okupatori, Crnogorci, nisu htjeli pokopati.

U cijelom Slanskom primorju ostalo je samo 111 mještana, uglavnom starih ljudi. Svi su ostali ili izbjegli ili deportirani u logore Bileća i Morinj ili ubijeni. Nakon dolaska pozadinskog bataljona u Slanome je privremeno prestao progon preostalih stanovnika, premda ne i paljenje kuća i pljačka. Za “komandanta mesta“ Slano imenovan je potpukovnik Mile Radenkov, pomoćnik zapovjednika brigade za pozadinu. Kao zapovjednik odreda za održavanje ratne tehnike zastavnik je Sredojević u Slanom dobio zaduženje održavati akumulatorsku stanicu, a pod njegovim tehničkim odjelom bila je i radionica i skladište strjeljiva. Sredojević je odmah uspostavio dobre odnose s preostalim stanovnicima Slanog i okolnih sela te im počeo pomagati u prebrođivanju tegoba. Mještani ga i danas pamte kao stasitog muškarca u plavoj mornaričkoj odori, izraženog prijateljskog stava, spremnog pomoći. Spominju i njegovu odrješitost u ponašanju prema vojnicima JNA.

U svojoj pratnji Jovo je često imao tri redovna vojnika kojima je bio nadređen, a koji su mu bili vrlo odani – Safet iz Bosne, Krsto iz Trebinja i Hrvat Željko iz Velikih Zdenaca. Svima koji su trebali, a trebali su skoro svi, jer se radilo uglavnom o starim, bolesnim ljudima, Jovo je donosio lijekove i hranu. Jovo je ponudio suradnju Crvenom križu u Novoj Mokošici. Ponuda je prihvaćena pa je Jovo mjesecima otpremao veliki broj paketa s hranom za mještane Slanog i okupiranih sela koje im je slala rodbina iz Dubrovnika.

Po riječima Mirka Prlende, ratnog dozapovjednika Civilne zaštite u Mokošici, zastavnik je Sredojević krajem 1991. postao glavna veza i ove organizacije za isporuku humanitarne pomoći preostalom stanovništvu primorja i održavanje kontakta s njima. U Novoj Mokošici Jovo je preuzimao, te prenosio u okupirana mjesta, vrlo veliki broj poruka zabrinute rodbine iz Dubrovniku, kao i iz okupiranih mjesta u Dubrovnik. Za bolesnike i ranjenike kojima lijekovi nisu bili dostatni organizirao je prebacivanje vojnim vozilima na pregled i liječenje u bolnice u Trebinju i Risnu, kao i dobivanje lijekova. Kada bi mještani umrli Jovo bi organizirao dostojan pogreb s lijesom i križem.

Osim navedenog Jovo je mještane, koliko god je mogao, štitio od nasilja ostalih, posebice crnogorskih, vojnika JNA.

Dok je Jovo negdje boravio nitko nije smio mučiti mještane. U svojim aktivnostima Sredojević je imao podršku kapetana Ališanija koji je također pomagao mještane, posebice obitelji Tomašević i Knežević iz Slanoga. Nastojao je, u granicama mogućnosti, zaštititi preostalo kulturno blago u okupiranim mjestima. Vojnici su skoro sve crkve u Dubrovačkom primorju.

Premda je pomagao cjelokupnom stanovništvu Slanog, posebnu brigu Jovo je pokazao za slanski zaseok Banje, mjestašce na krajnjem istoku slanske vale. U Banjama je ostalo 16 ljudi koji su od strane Crnogoraca bili mučeni. Prebijanja, ponižavanja, pokušaji silovanja te svakovrsna druga iživljavanja vojnika bili su im dio svakodnevice.

Samo je mjesto u listopadu 1991. temeljito opljačkano od crnogorskih rezervista koji su tu zapalili četiri kuće. Nakon njihova odlaska stanje se smirilo, da bi prilika postala podnošljiva kada je Sredojević počeo skrbiti. Sa svojim je vojnicima nastojao spriječiti nasilje nad mještanima i spasiti imovinu. U više navrata gasili su podmetnute požare po kućama. Posebne mjere zaštite poduzeo je u prosincu 1991. kada su u Slano došli pripadnici četničke organizacije „Beli orlovi“, poznati po zlodjelima. Kako bi zaštitio Banje zabranio je svim pripadnicima JNA da uopće ulaze u Banje. Posvuda oko zaseoka postavio je natpise „minirano”, a na cestu ispod mjesta, pored mora, stavio rampu s natpisom „Ulazite na vlastitu odgovornost – minirano”, koju je čuvao jedan od triju najvjernijih vojnika iz Jovina voda.

Kasnije je putem veze u Mokošici u Dubrovnik poslao informaciju da oko Banja nema ni jedne mine već samo ovi lažni natpisi.

Nikada se neće saznati koliko je ljudi Jovo spasio. U suradnji s hrvatskom vojnom obavještajnom službom Jovo je spašavao ljude kojima je iz raznih razloga na okupiranom području zaprijetila smrt ili deportacija u logore. Uz njegovu pomoć i dojavu dolazili bi u Rijeku dubrovačku odakle bi ih se kroz vodovodni tunel kroz brdo Srđ prebacivalo u Dubrovnik.

Osim ovih humanitarnih aktivnosti Sredojević je obavljao i određene zadatke u korist Hrvatske vojske. Sredojević je bio glavna hrvatska veza za Slansko primorje. Preko njega su dobivani podatci o zapovjednim položajima JNA, crte napada, brojnost postrojbi JNA i sl. Preko nekoliko aktivista Civilne zaštite i Crvenog križa u Mokošici ovi su podatci dostavljani u Dubrovnik. JNA ih je naknadno otkrila te zabranila boravak u Mokošici načelniku Civilne zaštite Antunu Boniću, Mirku Prlendi, predsjedniku Crvenog križa Branimiru Mulleru i aktivistici Ani Dalmatin. Kasnije su ga radi toga četnici i ubili.

Jovo se našao pod prismotrom sigurnosnih organa JNA. Počeli su ga pratili, ispitivati i prijetiti mu. O tome svjedoči Ivo Sibiljan:

– Uskoro je vojna policija Vojske Jugoslavije počela prijetiti Jovu Sredojeviću. Često su ga zvali na ispitivanje. Dobro se sjećam da mi je više puta rekao kako bi ga oni mogli pokušati i ubiti. No onda bi naglasio da ima ‘široka leđa’, i da se to vjerojatno neće dogoditi. Kako bi bio što sigurniji, pružio je telefonsku liniju do moje kuće. Bio je još odredio dvoje­troje vojnika da ga stalno čuvaju. Kako mu je vojna policija sve više prijetila, to je on sve više boravio u Banju.

Bio je na velikom oprezu. Dakle, Jovo je bio svjestan da se nalazi u opasnosti, no vjerovao je da se može oduprijeti jer je imao “dobru vezu“ s generalom Radomirom Damjanovićem – zapovjednikom Podgoričkog korpusa JNA, koji ga je štitio, ili je bar tako Jovo vjerovao.

U Zapovjedništvu obrane Dubrovnika bili su svjesni da je Sredojević vjerojatno razotkriven te su mu zapovjednik Marinović i vodeći obavještajci u Dubrovniku, Simo Bečić i Vlado Matulović, u više navrata poručivali da prijeđe dok još može. No on je odbijao govoreći da „može više napraviti za Dubrovnik ako ostane, nego ako pređe u grad“. No već je bilo prekasno. JNA je 23. ožujka blokirala Dubrovačko primorje, a u Mokošici prekinuto prometovanje brodova k Dubrovniku. Sutradan, kada su vojnici JNA strijeljali Sredojevića, postalo je jasno da je to urađeno kako se ne bi izvukao u Dubrovnik.

(Tekst je objavljen u Večernjem listu)

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...