BIH U OBAVJEŠTAJNO-DIPLOMATSKOM OKRUŽENJU (I): Ko su bezbjedonosni kapitalci kojima su Hrvatska i Srbija posljednjih godina "zatrpali" Bosnu i Hercegovinu?

Za razliku od ambasadora Đorđevića, njegov savjetnik u ambasadi Srbije u BiH, Goran Živaljević-Guto, spada u red najozbiljnjih srpskih obavještajaca posljednjih decenija

  • Mini market

  • 02. Apr. 2019  02. Apr. 2019

  • 4

Piše: SENAD AVDIĆ

Bosna i Hercegovina je i tokom rata, pogotovo nakon njegovog okončanja imala status marokanskog grada Casablance iz Drugog svjetskog rata, stjecišta špijunsko-obavještajne zajednice iz svih dijelova svijeta, svih zaraćenih strana, svih boja i dezena, različitih namjera i ciljeva.

U novije vrijeme, kako jenjava globalni međunarodni interes za BiH, njena obavještajna pozicija slabi, a operacija sigurnosnih prilika u njoj, barem kada je riječ o najmoćnijim obavještajnim agencijama, je niskog intenziteta.

To se, međutim, nikako ne bi moglo zaključiti kada se govori o djelovanju obavještajno-diplomatskih službi iz susjednih država, Hrvatske i Srbije, o čemu svjedoči još uvijek živa i uznemirujuća afera "Selefije".

ZENIČKO-DOBOJSKI PAKET

Hrvatska obavještajna služba, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) i Bezbednosno informativna agencija Srbije (BIA) neobično su aktivne u Bosni i Hercegovini posljednjih mjeseci, što i nije neko posebno iznenađenje, ali iznenađenje može biti to da ove dvije agencije nikada ranije nisu svoju (kontra) obavještajnu aktivnost tako uskladile, sinhronizirale i nadopunjavale kao u posljednjih godinu-dvije dana.

Komplementarnost i sinergija ovih dviju službi prirodna su posljedica podudarnosti ciljeva politika dviju susjednih država prema Bosni i Hercegovini, a ti ciljevi su, najkraće rečeno, njena destabilizacija kroz različite oblike specijalnog, ili kako se to kaže modernim jezikom - hibridnog rata. Šta je (bio) cilj operativne akcije "Selefije" hrvatske  SOA-e u kojoj su njeni operativci identificirali, vrbovali i usmjeravali, koliko je za sada poznato, nekoliko desetina građana BiH, pripadnika radikalnog selfijskog pokreta?

Namjera je (bila) prikazati dijelove BiH sa bošnjačkom većinom kao radikaliziranu, ekstremističku plaformu, rigidni, divlji kalifat u srcu Evrope, suprotstavljen svim vrijednostima i standardima koje evropska ideja podrazumijeva. Taj cilj je imanentan i prioritetan u politici Srbije prema BiH, samim tim i njenoj obavještajnoj sastavnici koja je na najreprezentativnijoj razini prisustna u njenoj diplomatsko-konzularnoj mreži u BiH.

Političko vodstvo Hrvata u Bosni i Hercegovini, predvođeno Draganom Čovićem, baš kao i vladajuća struktura Milorada Dodika u Republici Srpskoj su, ili se tako ponašaju, puka  transmisija, odnosno agentura vladajućih struktura u njihovim "maticama" u Zagrebu i Beogradu.

SIGURNOSNO-DIPLOMATSKI BANDIĆIZAM

Kako to operativno izgleda na djelu, vidi se na primjeru (pokušaja) vrbovanja famoznog svjedoka H.Č. koji je, po sopstvenom priznanju, nekoliko mjeseci aktivno surađivao sa SOA-om, sve do momenta kad je od njega traženo da arsenal oružja i eksploziva kojeg će preuzeti u Doboju prebaci do jednog islamskog vjerskog objekta u okolini Zenice. SOA, dakle, ima svoju logističku vezu u Republici Srpskoj, koja je u Doboju trebala nabaviti i osigurati pošiljku oružja koje će preuzeti H. Č. Ako je glavni operativac SOA-e u BiH, kako tvrde bosanskohercegovačke službe, Ivan Bandić, konzul Hrvatske u Tuzli, onda je sa srpske strane u BiH on u ovoj operaciji imao na dispoziciji cijelu paletu najraznovrsnijih suradnika- obavještajaca od kojih mnoge osobno poznaje, iz predratnog, ratnog i poratnog perioda, jer su im se putevi i poslovi često ukrštali. 

Ivan Bandić je, kako stoji i u denuncijantskom pismu kojeg je prije 20-ak godina Franji Tuđmani pisao general Ljubo Ćesić Rojs, dio predratne strukture hercegovačke Službe državne bezbjednosti, koja se na početku rata glatko svrstala uz politiku "Herceg Bosne", Mate Bobana, odnosno Tuđmana. Iz jednog dokumenta koji ima datum 19. august 1990. godine otprilike se može iščitati kakve je poslove obavljao Bandić unutar hercegovačkog ogranka republičke Državne bezbjednosti BiH.

Nakon što mu je iz Sarajeva stigla depeša sa potpisom republičkog dužnosnika DB-a Tomislava Kokorada uskoro će na slobodu biti pušten zatvorenik Ludvig Pavlović, jedini preživjeli iz "Bugojanske grupe" terorista koji upali na teritorij BiH 1971. godine, neko od nadređenih ručno na istom dokumentu piše Bandiću upute šta mu je činiti "po tom pitanju". 

"Treba se dobro pripremiti za olazak i prihvat Pavlovića na terenu. Dobro bi bilo otići kod majke mu u Vitinu". Ludvig Pavlović je nekoliko mjeseci nakon izlaska na slobodu i dolaska u Vitinu, u septembru 1991. godine pronađen mrtav na cesti pored Posušja. Postoje mnoge verzije i scenariji oko njegove smrti, od kojih je najmanje vjerovatna ona službena, prema kojoj je ubijen u razmjeni vatre sa pripadnicima JNA (kod Posušja?!). One nešto maštovitije i neslužbenije verzije pominju uključenost hrvatskog obavještajno-sigurnosnog faktora, između ostalog i onih koji su pripremali "dolazak i prihvat Pavlovića" .    

Najozbiljniji igrači na početku rata u sigurnosno-obavještajnom sektoru "Herceg Bosne" bili su Branko Kvesić, šef republičkog DB-a, Buno Stojić, pomoćnik ministra RMUP-a i Ivo Lučić, čelnik predratnog CSB-a Mostar, kasnije šef SIS-a. U ratnim godinama konzul Bandić će vrtoglavo napredovati u sigurnosnoj hijerarhiji, obavljao je najpovjerljvije zadatke koje mu je davao nadređeni Ivo Lučić, poput zataškavanja užasnog zločina nad Bošnjacima u Stupnom Dolu, o čemu smo nedavno opširno pisali na osnovu svjedočenja eksperta UN-a iz Holandije koji je ispitvao taj masakr.

Lučić, Ivan Bandić i Miroslav Musić će u poratnim godinama, sve do danas biti ugaoni kamen hrvatskog obavještajnog podzemlja i nadzemlja, u BiH i Hrvatskoj, bez obizira na kojoj se dužnosti nalazili. Bandić se od prije dvadesetak godina obavještajnim poslovima bavio kroz diplomatsku službu, tokom koje je boravio u misijama u Haagu, Moskvi, Tirani i Beogradu.

Nije poznato da li je tokom diplomatske službe u Beogradu Bandić imao priliku upoznati Aleksandra Đorđevića, današnjeg ambasadora Srbije u Bosni i Hercegovini, koji je prehodno bio direktor Bezbednosno-informativne agencije Srbije (BIA-a). O profesionalnim kvalitetima Đorđevića u bezbjednosnoj struci niko u Srbiji nema visoko mišljenje, na kraju krajeva takvo mišljenje nije imao ni njegov fakultetski kolega Aleksandar Vučić, koji ga je u BIA-u doveo iz advokature kojom se bavio u Kragujevcu. Umjesto Đorđevića za prvog obavještajca Srbije Vučić je postavio svog intimusa, Bratislava Gašića, koji je iza sebe dok je obavljao dužnost "ministra vojnog" imao nekoliko teških skandala, poput seksističkog  vrijeđanja novinarke, nakon kojeg je bio prsiljen podnijeti ostavku na mjesto ministra odbrane. (Bakir Izetbegović bi da mu je bio šef , za razliku od Vučića koji ga je prisilio na ostavku, rekao da nije vrijeđao novinarku nego njezin mikrofon).

GDJE SI BIA TI KAD JE BILO NAJTEŽE?

Za razliku od ambasadora Đorđevića, njegov savjetnik u ambasadi Srbije u BiH,  Goran Živaljević-Guto, spada u red najozbiljnjih srpskih obavještajaca posljednjih decenija. Živaljević je široj javnosti izvan Srbije postao poznat nakon što se našao u središtu afere u Makedoniji prilikom upada antivladinih demonstranata u aprilu 2017. u Sobranje i vandalskog obračuna sa premijerom Zoranom Zaevom i njegovim suradnicima. Svoju nazočnost u Sobranju usred, kako je ocijenjeno i ovih dana presuđeno, neuspjelog pokušaja državnog udara Živaljević, uposlenik ambasade Srbije u Skoplju će kasnije opravdavati "profesionalnom znatiželjom".

Nešto kasnije, nakon što je Srbija zbog odnosa makedonskih vlasti prema Živaljeviću nakratko, bez obrazloženja, povukla svoje diplomate iz te države, pa ih, također u tišini vratila, otkrilo se još niz zanimljiviih obavještajnih aktivnosti, ovog iskusnog bezbjednjaka i diplomate. Pored ostalog su objavljeni transkripti njegovih razgovora sa Miroslavom Lazanskim, srpskim novinarom za "krizne situacije" i "specijalne zadatke", u kojima ga brifira šta i kako da piše u listu "Politika" i koja pitanja da postavlja bivšem makedonskom premijeru, rusko-srpskom favoritu Nikoli Gruevskom (koji trenutno boravi u Mađarskoj gdje je pobjegao od  makedonskog pravosuđa).

Goran Živaljević je, kako je kazao u  jednom televizijskom intervjuu datom nakon progona iz Makedonije "potpuni profesionalac" koji je bespogovorno služio svim režimima u Srbiji u posljednjih nekoliko decenija. U Miloševićevo vrijeme bio je dio srbijanskog bezbjedonosnog aparata kojeg su utemeljili Jovica Stanišić i Frenki Simatović, posljednji haški optuženici kojima još nije okončano suđenje.

 Iz tog vremena ostala je upamćena teška afera sa hapšenjem njegovog kolege Vladimira Nikolića, današnjeg konzula Srbije u Banja Luci. Živaljević je prema optužbama koje je protiv njega na sudu iznio Nikolić, zajedno sa pripadnicima Jedinice za specijalne operacije (zloglasni JSO, odnosno Crvene beretke, predvođene Miloradom Ulemekom Legijom) oteo i na tajnoj ga lokaciji fizički zlostavljao. Nikolića je Miloševićev režim sumnjičio kao simpatizera opozicije i njenog lidera Vuka Draškovića. "Vlado, ja ima ovlaštenja i da te ubijem", govorio je Živaljević-Guto svom nekadašnjem i današnjem radnom kolegi dok ga je držao u zatočeništvu. 

Kao karijerni i profesionalni bezbjednjak,  Življević je ostao u vrhu Službe i nakon pada režima Slobodana Miloševića. Upućeni u zbivanja u policijsku akciju "Sablja" koja je uslijedila nakon ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića  u martu 2003. slažu se da je Živaljević imao krupnu ulogu u okrivanju i hapšenju političko-kriminalnog podzemlja koje je ubilo Đinđića.

Guta Živaljević je tada bio zamjenik direktora BIA-a Miše Milićevića, koji će 2004.godine biti upućen na funkciju oficira za vezu  u ambasadi Srbije u Bosni i Hercegovini, funkciju koju danas obavlja njegov nekadašnji zamjenik u BIA-e Živaljević. Ovaj je, pak, u isto vrijeme, sredinom 2000-ih radio u ambasadi Srbije u Hrvatskoj, ali je iz nikada razjašnjenih razloga vrlo brzo povučen u Srbiju.     

(Nastavlja se)

(U sutrašnjem nastavku: Je li notorni KGB-ovac Nikolaj Petrušev, Putinov "Kremaljski soko", šef svih špijuna u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini; Veliki povratak Stanka Čolaka, ujedno Patijarha i Pape jugoslovenskih tajnih službi, Arkanovog kuma i pokrovitelja Tute Naletilića...)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 4

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...