ISKONSKO ZLO KRENULO JE IZ ZAGREBA: Masovni pokolji, genocid, silovanja, deportacije se i danas slave, dok se pojedinci zaklinju na „EUROPSKE VRIJEDNOSTI“

„Slobodna Bosna“ nastavlja serijal iz povijesti

  • Jeste li znali

  • 10. Apr. 2019  

  • 1

Na današnji dan 1941. godine osnovana je zločinačko-fašistička tvorevina, Nezavisna Država Hrvatska.

NDH je u okviru osovinskoga poretka za vrijeme Drugog svjetskoga rata osnovana na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela Srbije; a u njoj je uspostavljen ustaški režim u kojem je politika uvelike ovisila o odlukama fašističke Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja.

NDH je putem radija proglasio vođa domovinske ustaške skupine Slavko Kvaternik, nakon što je Vlatko Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava.

Od povratka u Hrvatsku 15. IV. 1941., sve do konačnog sloma zločinačke tvorevine, na čelu NDH bio je krvnik s Bradine, poglavnik Ante Pavelić, koji je kao vođa ustaškoga pokreta već od početka 1930-ih djelovao na rušenju Jugoslavije i uspostavi neovisne hrvatske države.

NDH je obuhvaćala cijelu Bosnu i Hercegovinu, a pregovore oko granica s Italijom s hrvatske strane vodio je isključivo Ante Pavelić, koji je cijelu jadransku obala od utoka Zrmanje u Novigradsko more do Splita, Boke kotorske, te sve otoke, osim Brača i Hvara, prepustio Italiji. Bilo je predviđeno da grad Split i otok Korčula imaju i hrvatsku upravu, no to se nikada nije dogodilo.

Na teritoriji pod kontrolom NDH uvedena jednostranačka totalitarna diktatura s ustaškim pokretom kao jedinom dopuštenom političkom organizacijom. Sve ostale stranke i političke organizacije bile su zabranjene i raspuštene. Pavelić je istodobno bio poglavnik pokreta i državni poglavar. Formalno je državna vlada (prvu vladu imenovao je A. Pavelić 16. IV. 1941) bila glavna ustanova izvršne vlasti, no sve je značajne odluke donosio poglavnik. On je od travnja 1941. do rujna 1943. bio i predsjednik vlade.

U veljači 1942. bio je sazvan na zasjedanje Hrvatski državni sabor, no nije imao nikakva utjecaja na razvoj unutarnjih prilika. Od kraja 1942. sabor se u NDH više nije sastao.

NDH je u srpnju 1941. pristupila Trojnomu paktu. Priznale su ju osovinske države, a održavala je odnose i s nekim neutralnim državama. Sveta stolica nije nikada priznala NDH, jer je njezin veleposlanik bio pri izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi u Londonu.

Predstavnik Svete stolice u Hrvatskoj bio je izaslanik pri hrvatskom episkopatu, a ne kod vlasti NDH.

Oružane snage sastojale su se od redovite vojske Hrvatskoga domobranstva, koje se dijelilo na kopnenu vojsku, zračne snage i mornaricu. U sklopu domobranstva bilo je u početku i oružništvo. Domobranstvo je popunjavano novačenjem i pričuvnicima. Uz redovitu su vojsku od početka djelovale i dragovoljne ustaške vojne postrojbe, okupljene u Ustaškoj vojnici.

Ubrzo su kao posebne postrojbe osnovani Ustaški prometni zdrugovi. Tijekom 1941. i 1942. djelovala je i Poglavnikova tjelesna bojna (PTB), iz koje su se razvili Poglavnikovi tjelesni zdrugovi (sdrugovi; PTS). Poslije je PTB bila isključivo počasna postrojba, u koju su formalno bili svrstani svi bivši ustaški emigranti i vodeći dužnosnici ustaškoga pokreta.

Ustaška je ideologija željela NDH učiniti isključivom državom hrvatskoga naroda, što je dodatno potvrdilo isključenje Srba iz javnoga života, progone i masovne likvidacije srpskoga stanovništva. Po uzoru na Treći Reich vlasti NDH prihvatile su nacionalsocijalistička rasna tumačenja.

Zbog toga su već potkraj travnja te svibnja i lipnja 1941. donijele niz rasnih zakonskih odredaba usmjerenih protiv Židova i Roma (najznačajnije su bile: Zakonska odredba o državljanstvu, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, donesene 30. IV. 1941., te Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda).

Potom su počele deportacije i likvidacije Židova i Roma, koji su zatvarani u logore. U logore su zatvarani i Srbi, ali i Hrvati koji se nisu slagali s ustaškom politikom (komunisti, HSS-ovci i drugi). Najveći logor u NDH bio je Jasenovac (osnovan u kolovozu 1941.

Već 1941. bio je interniran, a potom i zatvoren u logoru Jasenovac, i sam predsjednik HSS-a Vlatko Maček.

Ustaški zločini nad Srbima i drugima doveli su već u ljeto 1941. do rasplamsavanja ustanka, osobito na Kordunu i Banovini, u Lici i u Dalmatinskoj zagori.

Pavelić je tijekom 1942. pod pritiskom fašističke Njemačke Srbe proglasio Hrvatima pravoslavne vjere, obećao obustavu progona i osnovao Hrvatsku pravoslavnu crkvu za područje NDH.

U prve dvije godine NDH u Srbiju je protjerano 175.000 etničkih Srba, a bilježi se i mnogo ubojstava, pljački i paleži koje su osobito provodili tzv. divlje ustaše, naoružani pobornici ustaškog poretka. Nezadovoljstvo Srba, kojima se s vremenom pridružuje sve veći dio Hrvata - antifašista, doveo je do partizanskih ustanaka i stvaranja teritorija pod njihovom kontrolom; također i do četničkih ustanaka i stvaranja teritorija pod kontrolom četnika.

Na području NDH ustaški pokret je provodio holokaust nad Židovima i Romima, dok su nad Srbima počinjeni brojni zločini te su postali građani drugog reda. Procjenjuje se da je ubijeno oko 30.000 Židova - što u Hrvatskoj, što u njemačkim koncentracijskim logorima, te otprilike jednaki broj Roma, dok je broj stradalih civila Srba - računa se - oko 217.000. Žestoko su progonjeni svi protivnici režima, pogotovo komunisti. Kao reakcija na politiku terora ustaškog režima i okupaciju proklamiranih saveznika, Njemačke i Italije, na području NDH se ubrzo razvio Narodnooslobodilački pokret pod vodstvom KPJ.

Slomom fašističke Italije i njezinim prelaskom na stranu Saveznika tijekom 1943. javljaju se pokušaji da tako postupi i NDH. U njima isprva sudjeluje i Pavelić, no kada postaje jasno da se zapadni saveznici ne namjeravaju iskrcati na Jadranu, odustaje - te NDH ostaje saveznik Trećeg Reicha do zadnjeg dana.

Glavne sudionike tog pokušaja (urota Lorković-Vokić) zatvara; u travnju 1945. Pavelić daje urotnike i smaknuti.

„Slobodna Bosna“ podsjeća da u Mostaru nekoliko ulica nose nazive po ustaškim dužnosnicima i zločincima, a jednu od njih HDZ-ova vlast početkom 90-ih nazvala je upravo po Vokiću i Lorkoviću.

Najsramnije razdoblje u povijesti hrvatskoga naroda u kojem je izvršen genocid, osnivani koncentracijski logori, vršena masovna silovanja, okrutna ubojstva, deportacije i posebno svirepi zločini, okončan je padom fašističke Njemačke i slomom NDH u svibnju 1945 godine.

Sramotno je i porazno da se i danas, 78 godina od osnutka zločinačke tvorevine, čelnici hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i BiH nikada nisu odlučno ogradili od ustaških zločinaca, po kojima se u Hercegovini nazivaju ulice i podižu im se spomen groblja, a u isto vrijeme na sva zvona govori o „europskim vrijednostima“ i antifašizmu na kojima počiva moderna Europa.

(SB)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...