Nedavno mi je žurnalista Viktor Ivančić urednik nekada slavnog „Feral tribjuna“ u svom pamfletu, među svojim sociopatološkim zapažanjima, napisao pismo koje kao piše Milan Lukić, čovjek osuđen na doživotnu robiju zbog zločina počinjenih u Višegradu i njegovoj okolini. Tog Ivančića nervira pojava Andrićgrada, a to se sviđa Senadu Avdiću uredniku portala „Slobodna Bosna“. Taj Avdić predstavlja grupu poznatiju pod imenom „hor mrtvih pješaka“ u sarajevskom novinarstvu. To su oni tipovi koji kako zalaze u godine sve više liče na svoje babe nikako na majke pošto one ni suzu za njima nebi pustile. Stvar sa tim Ivančićem i Avdićem bila bi ok, ali se sve iskomplikovalo pošto je Avdićbabi doktor zabranio da pije pa je nervozan. Čim neko spomene moje ime, on se vidno uznemiri. Od 24 metka napravi arsenal oružja, napravi naslov kako sam uhapšen kao najveći terorista, brka pojmove, prenosi lažne vijesti. Ovoga puta jedva je dočekao da u svoju novinarsku kloaku pusti smrdljivi trag svog kolege koji ličnu mržnju želi da predstavi kao sociološku istinu, a i mene stavi tamo gdje mi nije mjesto. Ne samo što se ja nikome nisam svetio u ratu devedesetih, niti učestvovao u razaranjima o kojima govori Ivančić, nego su mi pootimali sve što sam u Bosni imao, a ono što nisu pokrali u ratu, to su srušili u miru. Dakle šta se radi?

Kada sam pročitao izvode iz Ivančićevog pamfleta, ne znam zašto, sjetio sam se priče psihijatra Jovana Raškovića o težini procesa iscjeljenja ljudi kojima su ustaše u Drugom svjetskom ratu pred očima ubijale porodice. Rekao je kako su vremenom ti ljudi osposobljeni za život. Jedino je bilo nemoguće izlječiti one koji su bili svjedoci tragedije u vlastitoj porodici, ali su kasnije krenuli u osvetu i ove koji su im poubijali najbliže izmasakrirali. NJima nije bilo lijeka. Pošto nema uslova da sebe smjestim niti u jednu od pomenutih grupa, a kako je meni napisano pismo u ime Milana Lukića, evo mogućeg viđenja čitave stvari. Dakle, moje pismo Viktoru Ivančiću za koje se nadam da će Avdićbaba izmasakrirati na svom portalu!

„Nedavno je objavljen FBI dokument koji opovrgava sumnje da je Adolf Hitler izvršio samoubistvo i da je u podmornici pobjegao u Argentinu, završio svoj život u luksuznoj vili negdje u Andima. Javnosti je promakao još jedan deklasifikovani dokument, tačnije pismo poglavnika Ante Pavelića izvjesnom Viktoru Ivančiću, partizanskom kapetanu prve klase, koji je bio lično delegiran od strane druga Tita da sa svojom jedinicom upadne u logor Jasenovac i zapljeni sav materijal o stradanju Srba, Jevreja i Roma i da istovremeno, sa saradnicima pomogne tajno prebacivanje ustaških oficira i njihovih pomagača u Vatikan!

Drug Tito je naime, poslije susreta sa Čerčilom u Napulju 1944. svratio do Rima da se divi Pijeti i Sikstinskoj kapeli. U srpskoj istoriografiji nije postojao dokument kojim bi se potvrdilo da je Tito sreo Papu Pija XII i da su tom prilikom dogovorili propuštanje hrvatskih ratnih zločinaca da započnu novi život na krajnjoj granici zapadne hemisfere. Sumnje su postojale najviše zbog istine da su partizani prvo oslobađali Rijeku i Trst, pa tek onda Zagreb kako bi, navodno, ustaše imale vremena da se deložiraju iz njihove prestonice. Pismo Pavelića Viktoru Ivančiću skida mrenu sa teških trenutaka istorije Jugoslavije i zato čitaoci zavrjeđuju da se pismo objavi u cjelini!

„Štovani Viktore Ivančiću!

Prije svega da ti zahvalim što si kao pravi Hrvat bio na čelu partizanske jedinice koja je upala u Jasenovac i što si pomeo sve dokumente do kojih je trebalo da dođu četničke horde partizana i još mi je draže što si od one četnikuše Dijane Budisavljević, kojoj sam lično dozvolio da u Jasenovcu obnaša humanitarni rad, pokupio papire. Svaki put kada sam nekome učinio uslugu, to mi se razbilo o glavu!

Činjenica da papiri neće završiti u srpskim rukama znači da neće moći da lažu kako ih je ubijeno milion, jer tako je i onaj Kurcio Malaparte (kakvo ime, božiju ti mater, Hrvatski bi se to reklo „NJežnik zlovoljnik“) kod mene vidio u korpi pola korpe srpskih očiju i napisao, zamisli, u „Koriere dela sera“ da je korpa bila ispunjena do vrha!

Treba da znaš, dragi Viktore, da mi Hrvati ustaše umiremo dva, a živimo tri puta. Sve ti je to izvedeno iz genijalne glave pravaša Ante Starčevića, iako je tu ostalo još mnogo posla. Uzdam se u Boga, Hrvatsku i u vas, hrvatsku mladež. Vjerujem da će budućnost biti pravedna i da će ta stvar sa trećinama i Hrvatskom čistom od Srba biti zgotovljena, a tebe molim, ako budeš živ, pomozi oko te posljednje trećine. Tada će biti dovoljno da šutiš, da ne kenjaš mnogo, jer to će biti i surovo, ali ne treba zaboraviti – mi smo čuvari Zapadne kapije. Ne brini, naći će se već neko poput mene i Maksa Luburića da se ta stvar dovede do kraja.

Stopostotno sam uvjeren da ćeš, dragi Viktore, poslije one akcije našeg prebacivanja na sigurno biti nagrađen od maršala, a nadam se i da ćeš skinut uniformu, jer ti si Viktore sušta suprotnost od nekih. Evo ga taj Miroslav Krleža, pas mu majku jeb’o, Maček mu nudio da se seli u Austriju, a ovaj nazovi pisac, lakirana bundeva sa šeširom, naučio da zove Starčevića „Stari“ i kad je vidio Broza, pitao ga da li može njega zvati Stari, a ovaj mu odobrio i pizdun se preselio u komunistički tabor! Ti si, Viktore, osvjetlao naš obraz!“