SENAD AVDIĆ, VRIJEME SPORTA I RAZONODE: Velikim Bogom se kunemo da nećemo biti robovi; nego robovlasnici

Najavljena "Bošnjačka reprezentacija" u Vijeću ministara BiH (Radončić, Podžić, Turković)  usporediva je sa onom (Delimustafić, Abdić, Čengić) sa kojom je SDA stala pored srspkog agresora 1992. godine 

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 13. Maj 2019  13. Maj 2019

  • 4

Piše: SENAD AVDIĆ 

Sve što je viđeno na posljednjoj utakmici regionalne košarkaške ABA lige između "Crvene zvezde" i podgoričke "Budućnosti" odigranoj 23. aprila u Beogradu, viđali smo i ranije, barem jednom, a naročito je film istog žanra - dokumentarnog horora bio popularan prije skoro trideset godina.

Nedostajao je iz tadašnjeg originalnog uratka jedino njegov glavni junak Boban. Ne, ne mislim na Bobana Marjanovića, dobroćudnog džina, bivšeg košarkaša "Zvezde" a danas centra "Philadephije 76ersa", nego Bobana Zvonimira, nogometaša "Dinama", danas važnog činovnika u svjetskoj nogometnoj aristokraciji, koji je 13. maja 1990. godine srčanim, efektno plasiranim "mae-gerijem" onesposobio policajca Refika Ahmetovića, čime je, svečano i ratno najavio krvavi raspad tadašnje zajedničke države.

Sve što se dešavalo na košarkaškoj utakmici između "Zvezde" i "Budućnosti" u beogradskoj dvorani "Aleksandar Nikolić" do u dlaku je bilo "remake" huliganskog nasilja i epske marisane navijača (i ponekog  igrača) "Dinama" i "Zvezde" na zagrebačkom "Maksimiru" od prije bezmalo trideset godina. Uz neznatnu razliku: tadašnje arhidušmane, Hrvate-Ustaše, ovoga puta zamijenili su Crnogorci-Šiptari kako su "Zvezdine" navijačke horde "Ultrasi" - reciklirane "Delije" - u kolektivnom, krvoločnom delirijumu nazivale grupu košarkaških vikend-plaćenika režima Mila Đukanovića, većinski crnaca i manjinski Hercegovaca (Jasmin Repeša iz Čapljine i Nemanja Gordić, rođen u jednom od Mostara). 

STUBOVI I KLUBOVI SRPSTVA

Fudbalska "Crvena zvezda" je ranih devedesetih kidisala najprije na vrh jugoslovenskog, kasnije evropskog, na koncu svjetskog klupskog nogometa; tridesetak godina kasnije identične ambicije imaju njeni košarkaši. Taj je sportski blitzkrieg trebao ovjeriti sportsku supremaciju Srbije, koja će sa nogometnih biti transferirana na druge bojišnice i terene. Prije tridesetak godina "Delije", predvođene Željkom Ražnatovićem Arkanom dolazak u klub "Željinog" Crnogorca Refika Šabanadžovića pozdravljale su domaćinski, gostoljubivom pjesmicom: "Pesmu peva, 'Marakana', za Šabana muslimana". Prije godinu-dvije, njihovi prirodni nasljednici, košarkaški "Ultrasi", novu akviziciju "Zvezde", Alena Omića, punokrvnog Slovenca iz okoline Tuzle toplo su prihvatili mizogenom stihoklepinom: "Šiptar, Hrvat, Balija, nisu moja bratija".  

Aleksandar Vučić je onog trinaestog maja 1990. godine bio na "Maksimiru" kao zajapureni, ratoborni jurišnik "Delija" i, prema urođenom mu samohvalisanju, dao je značajan doprinos općem navijačkom divljaštvu na "Maksimiru". Godinu dana kasnije, za Đurđevdan 1991. godine već ga vidimo okupljenog na Romaniji, kod deseteračkog hrama srpskih hajduka, Novakove pećine, gdje je njegov pretpostavljeni starješina, ovoga puta ne Ražnatović Arkan, nego Vojislav doktor Šešelj "četnike popisao" i postrojio prvi bratoubilački četnički odred na tlu socijalističke Bosne i Hercegovine.

Aleksandar Vučić, za razliku od svog crnogorskog kolege Mila Đukanovića, ne begeniše previše košarku, osim kada mu na megdan izađe kakav kurčeviti delija predškolskog uzrasta kojeg će Predsjednik u mismatchu brutalnom "bananom" sastaviti sa zemljicom crnom. Vučića nije bilo u dvorani tokom finalnih utakmica protiv tamnoputih crnogorskih "Šiptara", ali je on mnogo ranije mislio na sve, pa ovlastio za podizanje "Zvezde" do nebeskih visina, opskrbiviši ga javnim novcem, svog povjerenika za košarku i eksperta za Šiptare, Nebojšu Čovića, vjerovatno najodvratniju osobu srpskog političkog, sportskog i poslovnog polusvijeta posljednjih decenija. "Crvena zvezda" se ne prepušta ofrlje svakome u ruke, ona je uz Srpsku akademiju nauka i umetnosti, "Politiku" i Srpsku pravoslavnu crkvu jedan od "stubova srpstva", putem nje se vodi ozbiljna državna i nacionalna politika, uz njeno posredovanje se najavljuju i vode ratovi "koji nisu oružani, ali nije isključeno da budu i oružani", kako je to lepršavo nagovijestio Slobodan Milošević u mitskom govoru na Gazimestanu 1990. godine.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je tri dana prije utakmice "Zvezda" - "Budućnost" i osljepljivanja drugog-crnogoskog-oka u glavi, održao najveći miting ne samo u svojoj plodnoj populističkoj karijeri, nego je to, kako je po starom srpskom običaju slagao "najveći miting u poslednjih pedeset godina u Beogradu". Neće da bude. Trideset i jednu godinu ranije, 19. novembra 1988. godine Slobodan Milošević je na vrhuncu srpske antibirokratske histerije održao na beogradskom Ušću miting za kojeg je na početku obraćanja kazao da je "najveći skup još od 1944., kada su partizani oslobodili Beograd“.

"Miting bratstva i jedinstva", bio je službeni naziv tog grandioznog velikosrpskog teferiča kojem je prema režimskim mjerenjima prisustvovalo 1,3 miliona ljudi, a neke realnije, odokativne procjene baratale su sa dvostruko manje Miloševićevih tifoza pristiglih iz svih dijelova tadašnje zemlje. I ta druga, realnija cifra bila je monumenalna ratna prijetnja svima koji su bili oprezni glede Miloševićevog koncepta varvarstva i jedinstva. Stanovao sam tada u Novom Beogradu, kilometar-dva od uzavrelog mitingaškog poprišta i sa balkona mogao razgovjetno čuti nadahnute bratoljubilačke govore i poruke brojnih govornika, poput pisca Milovana Vitezovića, ili Katarine Gojković, studentice glume i kćerke nacionalističkog teškaša, pjevača lakih nota Predraga Gojkovića Cuneta.

Slušao sam kako sa mitinga koji se održavao na teškom i klizavom terenu, gdje Dunav i Sava ljube nebo, govornik-gromovnik "sa suncem u kosi" (tako je jedan srpski pjesnički bard prehodno literarizirao Miloševića) poručuje da: ... "Jugoslavija neće izdahnuti za konferencijskim stolom kako se njeni neprijatelji nadaju. Jugoslavija je stečena velikom borbom i velikom borbom će se braniti".

Svoj mobilizatorski govor Milošević je poentirao riječima: "Neka živi socijalistička Jugoslavija, naša domovina!"

"Želje i pozdrave sa mitinga "Bratstva i jedinstva" na Ušću Milošević će (poput Gorana Bregovića koji to neumorno čini sa svojim pjesmama) reciklirati u svim važnim kasnijim govorima i javnim i tajnim govorancijama poslije okupljenim u knjizi "Godine raspleta". Na Gazimestanu je u ljeto 1990. zaželio da "živi Jugoslavija"! (dakle ne više ni "socijalistička, a kamoli "federativna"), a u pregovorima o jugoslovenskoj krizi koji su počeli pred raspad zemlje mantrao je kako "je Jugoslavija nastala u ratu i ne može se bez rata raspasti".

Istog dana kada je na Ušću Milošević homogenizirao stotine hiljada zaljubljenika u "bratstvo i jedinstvo" i nefederativnu Jugoslaviju, na stadionu Jugoslovenske Narodne Armije u Beogradu je nogometna reprezentacija (Socijalističke Federativne Republike) Jugoslavije dočekala Francusku u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo: nakon višesatnog proboja kroz nepreglednu mitingašku masu koja se u prijetećim, rušilačkim talasima valjala po ulicama glavnog grada, uspio sam nekako dobaciti do stadiona "Partizana". Bio sam, kasnije će to izračunati blagajnici, jedan od 7489 (sedam hiljada četiristotine i osamdesetdevet) navijača Jugoslavije pravljene po ćeifu i kriterijima Ivice Osima, što je u poređenju sa ljubiteljima Miloševićeve "socijalističke Jugoslavije" na Ušću bila „jedna slamka među vihorove", zanemariva i ponižavajuća.

Mnogo godina kasnije, u relaksirajućem ljetnom ambijentu Kraljeve Sutjeske sa Švabom Osimom sam hladnim pivama i blagim gemištima osvježavao sjećanje na taj birvaktilski subotnji novembarski dan. Pričao mi je kako su Francuzi (koje je vodio Michael Platini) imali težak problem da shvate zašto beogradska publika bojkotira svoju nacionalnu reprezentaciju; bili su sigurni da je ona nepegledna masa ljudi koje su vidjeli u gradu dok su se vozili na stadion hametice krenula na utakmicu nacionalnog tima, a ne da sluša goropadnog, nacionalističkog srpskog diktatora. "Te večeri mi je bilo jasno da Jugoslavija kakvu brani Milošević nije bila moja Jugoslavija ", kazat će Osim.

Umalo da zaboravim: bila je to jedna od najboljih utakmica koje je jugoslovenska reprezentacija ikada odigrala, SFRJ je pobijedila 3:2, Francuze smo dotukli golovima Predraga Spasića, Safeta Sušića i Piksija Stojkovića.

Ni o Saveznoj Republici Jugoslaviji, priručnoj Miloševićevoj protezi za veliku Državu kao ni kasnijoj lohotnoj zajednici Srbije i Crna Gore Srbi i Crnogorci nisu imali usklađeno mišljenje, i u njima se federalizam izgubio naušrtb ultimativnog, majorizirajućeg "bratstva i  jedinstva". Navijačka mržnja i linč na košarkaškoj utakmici u Beogradu, predstavljali su poruku autokratskog režima Aleksandra Vučića šta misle o susjednoj državi i njenim građanima: ako ne žele biti Srbi, onda mora da su Šiptari.

"Ostali smo bez Crne Gore i Makedonije...", kazao je nebrojeno puta Vučić, nakon čega se Milorad Dodik odmah i redovno laćao plajvaza i škrabao granice Velike Srbije. Zbog čega je NATO savez ovih dana organizirao vojnu vježbu sa dvije hiljade vojnika koja će se odvijati u Makedoniji i trajati nekoliko mjeseci. Zato je postignut "svesrspski konsenzus" u zajedničkom protivljenju ulasku Bosne i Hercegovine u NATO familiju; zbog toga se proglašava vojna neutralnost, dok se istovremeno proširuje, naoružava i radikalizira vlastita oružana sila, parapolicija i pravojska.

Aktuelna sraslost srpske državne politike sa fenomenima kakvo je navijačko nasilje, isprepletenost navijačkog huliganizma sa državnim agresivnim populizmom, instrumentaliziranje "Crvene zvezde" kao stupa srpstva i sportskog hegemona, nisu niti mogu biti nikakva slučajna analogija sa identičnim pojavama i događajima od prije trideset i više godina. 

GODINE KOJE SU POJELI RASPLETI

Putujući mitigaški cirkus "Budućnost Srbije" u kojeg je Vučić upregao sve raspoložive ljudske i financijske resurse, nije slučajni, efemerni, nostalgični refleks davnih Miloševićevih mitingaških orgijanja sa ciljem prekrajanja političke (federalističke) fizionomije tadašnje države. Ni svi drugi kapitalni nacionalni resursi, poput medija, nisu se odmakli od stilskih i saržajnih obrazaca izoštrenih u Miloševićevo vrijeme.

Ako samo jedno jutro daljinskim upravljačem pročešljate programe srbijanskih televizija sa nacionalnom frekvencijom (dakle, lojalnih režimu) zapanjit će vas ne toliko njihova uniformnost, koliko dosljednost i upornost u svaranju političke i nacionalističke klime, koja je nesnošljivija, netolerantnija, jednosmjernija  i borbenija od one predratne. Oko navijačkog divljanja na košarkaškoj utakmici uspostavljen je bespogovoran medijski i nacionalni konsenzus da je sve počelo tako što je neki "Đetić" nasrunuo na pitomog "Zvezdinog" navijača i umalo ga ubio, na njega nasrnuo sa takvom mržnjom kao da je taj navijač, nedajbože, srpski svat na Baščaršiji.

Ako se kao paradigma propagandnog rata s početka 90-ih godina, koji po pravilu prethodi svakom "pravom" ratnom pičvajzu uzimao famozni film o Marinu Špegelju, ministru odbrane Hrvatske i njegovim verbalnim ustašlucima, onda je on propagandna kamilica u poređenju sa svakodnevnim mobilizirajućim emisijama, prilozima, istorijskim igranim serijama i dokumentarcima, "na gotovs" pripravnim analitičarima koji kao na traci osvještavaju srpsku javnost o opasnostima koje vrebaju i prijete Srbima sa svih strana.

Prije nekoliko godina italijansko pravosuđe kaznilo je nekolicinu tamošnjih seizmologa zato što nisu predvidjeli katastrofalan zemljotres u toj zemlji koji je odnio ogroman broj ljudskih života, objekata infsrastrukture. Naši patrioski, "probosanski" "seizmolozi", politički, medijski, policijski nisu previše uznemireni signalima, ne više išaretima, nego konkretnim neskrivenima  prijetnjama koji svakodnevno  tutnje ne više u podzemlju, nego na površini zemljine kore u istočnom susjedstvu.

Bakir Izetbegović u državnu vladu planira uvesti opskurne likove, ratne profitere, osobe sumnjive prošlosti, sadašnjosti, ali svijetle budućnosti. Opet će, bude li kakve nove ratne kataklizme i humanitarne krize, Bisera Turković, koju Izebegović najavljuje kao buduću ministricu vanjskih poslova, muljati sa pasošima i širiti istinu o BiH u inozemstvu, a Fahrudin Radončić, kaparisani  ministar sigurnosti u " bošnjačkoj državnoj reperezentaciji"  će se usredotočiti na dostavu svježe piletine iz Kiseljaka i razmrežavanju dvorskih spletki.

Takvi likovi grčevito se do posljednje kapi tuđe krvi  bore da budu na vlasti, ili oko vlasti, jer kako napisao Tolstoj, "držanje za dvor ih sprečava da padnu u polusvijet". Samo, valjda, Željko Komšić vjeruje da je penzionirani general Sifet Podžić njegov izbor za ministra odbrane , a ne onog istog kadrovskog centra iz predratne kasarne JNA "Vikor Bubanj" kojeg je do dana današnjeg neokrznutim očuvao neprikosnoveni autoritet tog zmijskog legla i porodični bezbjednosni čuvar familije Izebegović i iranske bratske mreže - KOS-ovski emeritus Fikret Muslimović. "Stranka nam stari", kazao je nedavno lider Sranke demokratske akcije i potpredsjednik Parlamentarne Skupštine BiH Izetbegović, pa brže-bolje podmladio kadrovsku strukturu novim, poletnim savjetnikom, Zijadom efendijom Ljevakovićem, davno umirovljenim direktorom sarajevske Medrese!

Valjda računa mlađi Izetbegović, da će iznova još jednom proći kao njegova familija i ahbabi koji nikakvu odgovornost, političku i pravosudnu, nisu snosili zbog toga što su 1992. pred najveću zamislivu agresiju, zemljotres kojeg nisu predvidjeli, i najbrutalnijeg viđenog krvnika, izašli sa dobro poznatom  "bošnjačkom reprezentacijom": Alijom Delimustafićem, Fikretom Abdićem, Muhamedom Čengićem i drugim Čengićima, Šajama i Memićima i vjersko-prosvjetnim opsjenarima koji su se kleli i ispunili obećanje dato "velikom Bogu" da neće biti robovi. Nego će, kao što vidimo danas, na svakom koraku u Sarajevu, osobito u najvažnijoj općini na čijem je čelu, također, štićenik istog kadrovskog Centra ( Vojna bezbjednost JNA, kasarna "Viktor Bubanj) biti robovlasnici!   

("Start BiH, 27. april 2019) 

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 4

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...