BIO JE NAJMOĆNIJI NACISTIČKI RATNIK, STRAH I TREPET U ZRAKU I NA PIJESKU: Zvali su ga „pustinjska lisica“, a onda su ga njegovi natjerali na SAMOUBOJSTVO

„Slobodna Bosna“ nastavlja serijal iz povijesti

  • Jeste li znali

  • 19. Maj 2019  

  • 0

Erwin Rommel, njemački feldmaršal iz Drugog svjetskog rata, rodio se u gradu Heidenheimu u južnoj Njemačkoj.

Rommelov otac također se zvao Erwin, a bio je učitelj i školski direktor. Zbog podrijetla iz Švapske, Rommel je navodno za života zadržao izraženi švapski naglasak u govoru. Od djece je Rommel imao sina Manfreda i kćer Gertrudu. Manfred je postao visokopozicioniranim političar stranke CDU u poslijeratnoj Njemačkoj. Kći Gertruda navodno je svom ocu feldmaršalu napravila šal kojeg je on nosio tokom rata u sjevernoj Africi (taj se šal može vidjeti na mnogim njegovim fotografijama).

Inače, zbog te kampanje u sjevernoj Africi dobio je Erwin Rommel nadimak Pustinjska lisica (Wüstenfuchs).

Porijeklom iz dobrostojeće učiteljske obitelji, mladi Rommel obrazovao se za topničkog oficira. U Prvom svjetskom ratu borio se u Francuskoj, Italiji i Rumunjskoj. Pokazao se vrlo uspješnim taktičarom. Za razliku od mnogih zapovjednika tog rata, svoje je planove temeljio na malim jedinicama koje bi uz odgovarajuću vatrenu potporu probile neprijateljsku liniju i brzo napredovale te ga napadale s boka ili s leđa. Posebno se istaknuo tokom Bitke kod Kobarida 1917. godine, kad su austro-ugarske i njemačke snage nanijele velik poraz Talijanima.

Tom je prilikom njegova jedinica s manje od 200 ljudi zarobila nevjerovatnih 9.000 talijanskih vojnika, pritom pretrpjevši gubitke od samo 6 mrtvih i 30 ranjenih. U međuratnom je razdoblju nastavio karijeru te radio kao vojni instruktor. Hitler ga je osobito cijenio. U Drugom svjetskom ratu prvo je službovao kao zapovjednik u jedinici koja je štitila Hitlera. Promaknut u generala, vrlo je uspješno sudjelovao u invaziji na Francusku i Belgiju na čelu tenkovske jedinice. Zatim se proslavio u borbi protiv nadmoćnih britanskih snaga u sjevernoj Africi, stekavši nadimak Pustinjska lisica i čin feldmaršala.

Rommel je volio predvoditi vojnike sprijeda. To mu je omogućavalo brzu reakciju na događaje tokom bitke te podizalo borbeni moral vojnika, ali je otežavalo koordinaciju jedinica te ga izlagalo velikoj opasnosti. Prema oficirima bio nepopustljiv i bez dlake na jeziku.

Bitka kod Tobruka označila je Rommelov početak kraja.

Nacisti su imali plan zauzeti Aleksandriju, a 1. srpnja 1942. počeli su napadi na Alamein liniju. No Rommelova je armija bila iscrpljena i teško da je mogla učiniti mnogo. Vojnici su bili na rubu kolabiranja, vozila su pretrpjela veliku štetu, a zalihe goriva i municije bili su na najnižoj mogućoj granici.

Rommelovim trupama bila je potrebna opskrba gorivom i municijom. Što je Rommel više napredovao prema istoku, to su njegovi opskrbni putovi bili duži, a za njegove protivnike, koji su bili pritiskani sve bliže svojim izvornim bazama, je vrijedilo obrnuto. Nakon tri dana uzastopnih pokušaja probijanja Alamein linije, Rommel je odlučio napraviti pauzu, ali samo za kratko.

No, 10. srpnja u zoru počeo je britanski napad na talijanske divizije Trieste i Sabratha. To je bio početak Auchinleckovog napada na neprijateljske položaje. Inicijativa je lagano prelazila na Auchinleckovu stranu, koji je planirao slomiti borilački duh talijanskih formacija u Rommelovoj armiji.

 

Do 14. srpnja Rommelove su snage svedene na minimum koji teško da je mogao održati trenutnu poziciju. Bez goriva, na rubu fizičkog i psihičkog sloma, Afrička oklopna armija bila je u smrtnoj opasnosti. Rommel je tada znao da se njegove ambicije u Sjevernoj Africi nikada neće ostvariti iako su i njegovi suparnici bili iscrpljeni.

Iako ranjen, Afrički korpus nije izgubio svoje borbene vještine. Njemačke su snage odbacivale britanske napade, te su otkrili da je i 8. armija također iscrpljena. Auchinleckove jedinice jednostavno nisu mogle skupiti dovoljnu energiju za odlučujući udarac. S druge strane Rommelove teško oštećene snage bile su ojačane talijanskim i njemačkim trupama, a ta injekcija svježe krvi učinila je mnogo za dizanje morala.

Dana 26. srpnja borba je na kratko prekinuta. Rommel je tada analizirao događaje iz proteklih mjeseci. Bio je uvjeren da je ispravno postupio proganjanjem 8. armije do Egipta, a s druge strane jako je kritizirao talijanske saveznike. Smatrao je da su talijanski oficiri nekompetentni.

Dosta mu je bilo talijanskih prinova, tražio je da mu se pošalju samo njemački vojnici i njemačka oprema.

U kolovozu 1942. stanje u vrhovnom stožeru osme armije se promijenilo. Na mjesto zapovjednika armije postavljen je general-pukovnik Bernard Montgomery. U njegovom štabu visjela je Rommelova slika ispod koje je bio Shakespeareov citat iz Henrika V.: "Oh, Bogovi bitaka! Ukradite srca mojih vojnika." Slika je služila kao podsjetnik na Rommela, čovjeka kojeg je Montgomery odlučio poraziti.

Period od kasnog ljeta do konca 1942. imao je mnogo uspjeha i padova. Od uspješnih ljetnih pothvata kod Bir Hacheima i Tobruka do jesenjih propalih ambicioznih planova za Egipat. Sunce Afričkog korpusa počelo je polako zalaziti, zajedno s njemačkim nadama u pobjedu u Sjevernoj Africi.

Rommelovo se zdravlje pogoršalo u ljeto 1942. kada je planirao ofenzivu, no, moral njegovih trupa bio je visok, a uspjesi na istočnom bojištu išli su tome u prilog. Rommel je i dalje krivio talijanske saveznike da ne čine najbolje što mogu kako bi zalihe iz Europe došle konvojima u Afriku. No Talijani su slali štogod su mogli, ali Britanci su dekodirajući Enigmu znali točnu poziciju svakoga konvoja koji je krenuo iz Europe. Opskrba trupa je definitivno bio feldmaršalov najveći problem. Plan napada je bio sličan onome u Gazali – brz prodor kroz neprijateljske obrambene linije konstantnim mobilnim ratovanjem.

S druge strane Montgomery se dobro pripremao za gotovo siguran Rommelov novi napad. Svakoj pojedinoj jedinici dao je precizne instrukcije što treba napraviti, a način na koji su britanske trupe bile raspoređene maksimalno je koristio sav njihov potencijal. Montgomery je očekivao da će Rommel napasti na jugu, te je tamo ukopao najveći dio oklopnih jedinica oko Ruweisat i Alam Halfa grebena. Savezničkim oklopnim snagama je naređeno da se ne upuštaju u mobilno ratovanje, nego da se bore obrambeno, ne napuštajući svoj ukopan položaj.

Rommel, sa svojim instinktom za bojište, shvatio je što mu se događa gotovo odmah.

U noći 30. kolovoza 1942. Rommel je započeo svoj napad. Problemi su počeli gotovo od početka, kada je razminiranje terena potrajalo duže od očekivanog. Tada su otpočeli teški zračni napadi sa strane RAF-a, a kada su njemački tenkovi stigli do savezničkih pozicija silina obrambene vatre spriječila je ikakav napredak. Rommel je odlučio prekinuti ofenzivu u jutro 2. rujna 1942.

Nakon neuspjeha, Rommel je bio prisiljen otići u Njemačku zbog zdravstvenih problema. Bilo je očito da će Saveznici nakon uspješne obrane krenuti u napad, pa je Rommel prije odlaska u Njemačku napisao procjenu stanja i relativan omjer snaga kod Alameina, te započeo gradnju obrambenih položaja shvaćajući da je mobilno ratovanje teško izvedivo zbog velike savezničke materijalne superiornosti. Također je upozorio podređene da budu spremni suprotstaviti se pomorskom desantu. Naravno da nije znao da će se ključno savezničko iskrcavanje dogoditi u studenom pod kodnim imenom operacija Torch (Baklja). Nakon posljednjih instrukcija svom zamjeniku, generalu Stummeu, Rommel je napustio Afriku.

U njemačkoj je njegov povratak bio prilika za organiziranje nekih javnih proslava, a i sam je Rommel održao govor u kojem je govorio o stanju u Egiptu. Bilo je nejasno da li će se on uopće vratiti u Afriku. Pričalo se o tome da bi ga Hitler mogao postaviti na jednu od najviših zapovjednih pozicija u Rusiji. No 24. listopada stigla je vijest o početku savezničkog napada, te ga je Hitler poslao natrag na frontt.

Rommel je stigao u Afriku. Situacija koju je zatekao bila je daleko od dobroga. Montgomeryjeve trupe su uspjele probiti obrambene linije u sjevernom sektoru, no čim je stigao, Rommel je uspio zakrpati te rupe za neko vrijeme. Problem je bio u tome što mu je britanski pritisak smanjio broj rezervi, i tako ga natjerao da u bitku ubaci više snaga nego li je on to želio. Situacija se još

KONAČNI PORAZ

Nakon par ne potpuno bezuspješnih pokušaja slamanja Osovinskih uporišta, 2. studenog 1942. Britanci su započeli operaciju Supercharge (superjuriš), s ciljem da Osovinske sile natjeraju na povlačenje. Rommel je shvatio da je bitka izgubljena. Obavijestio je Rim da će početi s povlačenjem i da ne može garantirati spas nemotoriziranih talijanskih jedinica, te je obavijestio njemački vrhovni štab da se obrambeni položaji više ne mogu zadržati. Druga bitka kod El Alameina je bila izgubljena.

SMRT

Dana 10. lipnja 1943. godine Rommel je dobio zapovjedništvo nad Grupom Armija B u Sjevernoj Italiji. Koncem iste godine premješten je u Francusku pod zapovjedništvo feldmaršala von Rundstedta, a 31. prosinca postaje vojni inspektor zadužen za Atlantski zid. Došao je u sukob s von Rundstedtom zbog zahtjeva da se oklopne divizije premjeste u blizinu obale te tako spriječe moguću invaziju. Rommel je rekao: "Imamo 24 sata da zaustavimo Saveznike ako prijeđu obalu.

Nakon toga nitko ih više neće zaustaviti... Rat će biti odlučen na obali..." Imao je pravo. Kad je iskrcavanje 6. lipnja 1944. godine uspjelo, Rommel je shvatio da je rat izgubljen te se okrenuo protiv Hitlera. Zbog ozljede u zračnom napadu 17. srpnja, nije mogao osobno sudjelovati u pokušaju da se Hitler svrgne s vlasti 20. srpnja 1944. godine.

Prema Steveu Pressfieldu Rommel se zakleo na službu Njemačkoj ako Urota uspije, i da će pregovarati s anglo-američkim saveznicima o predaji, jer je on najpoštovaniji njemački general od savezničke strane. Urota nije uspjela, a u početku se nije znalo da je Rommel bio upleten u urotu, no jedan od sudionika urote otkrio je i ime Erwina Rommela, pa je Rommel prebačen iz bolnice u Francuskoj do Herrligena , gdje je bio pod kućnim pritvorom. Rommel je odvezen s generalima Burgdorfom i Maiselom u automobilu u obližnju šumu, te mu je prenesen Hitlerov ultimatum - ili da počini samoubojstvo ili da ide na Narodni sud gdje će mu se suditi za veleizdaju.

Rommel je izabrao prvu mogućnost te je okončao svoj život otrovom nedaleko od Ulma. Nakon Rommelova samoubojstva Hitler je proglasio dan nacionalne žalosti, a Rommel je pokopan sa svim vojnim počastima.

(SB)

loading...

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...