DRAGO PILSEL DEMOLIRAO HRVATSKU ZASTUPNICU U EU PARLAMENTU; Ruža ustaška: Kad će se Crkva distancirati od ustaša i NDH!?

Autorski tekst uglednog hrvatskog novinara prenosimo u cijelosti

  • Regija

  • 04. Jun. 2019  20. Jun. 2019

  • 0

Piše: DRAGO PILSEL

Tjednik Novosti donosi nepobitne dokaze da je Ruža Tomašić veličala NDH, ustaše i Pavelića i to nije sporno…

I ja sam to slično, možda ne baš tako radikalno i direktno, radio kao mladić u Argentini. Problem je u tome što zastupnica Europskog parlamenta, koja je to opet postala zahvaljujući i podršći dijela klera, ne vidi u tome problem i nastavlja podržavati ustaše i NDH, veličati ih. Ona se nije ispričala, nije se pokajala, a ja jesam. Stoga si moramo postavljati pitanje do kada će HBK šutjeti, dokle će pak šutjeti Kolinda Grabar-Kitarović koja je tvrdila da u Hrvatskoj nema eksplicitne podrške ustaštvu?

Volio bih se danas vratiti temi odnosa Crkve prema Stepincu i ustaštvu.

Bez svih relevantnih historijskih izvora, prije svega službenih izvora Rimokatoličke crkve (RKC) (zato se željno čeka da se otvori arhiva Pija XII., na primjer), ne može se u potpunosti znanstveno osvijetliti pitanje povijesne uloge hrvatskog metropolita nadbiskupa Alojzija Stepinca i klera ni njegovog odnosa prema vlastima Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Pri tome se djelovanje nadbiskupa Stepinca ne može razumjeti bez potpunijeg sagledavanja uloge RKC i Vatikana, posebno pape Pija XII. u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Papa Franjo je želio kazati i ovo: ne može se Stepinca proglasiti svetim dok ne završi zajedničko čitanje izvora i sagledavanje uloge zagrebačkog nadbiskupa prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, a to je pitanje od krucijalne važnosti što bi mješovita komisija imala iznjedriti: pa tako, koji će se izvori, napose vatikanski, otvoriti povjesničarima i do kojih će zaključaka doći.

Papa Franjo je želio kazati i ovo: ne može se Stepinca proglasiti svetim dok ne završi zajedničko čitanje izvora i sagledavanje uloge zagrebačkog nadbiskupa prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, a to je pitanje od krucijalne važnosti što bi mješovita komisija imala iznjedriti: pa tako, koji će se izvori, napose vatikanski, otvoriti povjesničarima i do kojih će zaključaka doći.

Rimokatolička crkva u Jugoslaviji nije bila zadovoljna svojim položajem i bila je veliki protivnik liberalnih načela na kojima je ona bila organizirana. Poslije dolaska Stepinca na mjesto zagrebačkog nadbiskupa i hrvatskog metropolita ojačala je klerikalna kritika jugoslavenske države. Na odnos Vatikana i rimokatoličke hijerarhije prema jugoslavenskoj državi izrazito negativno je djelovalo odbacivanje konkordata u Beogradu u srpnju 1937.

Najvažniji oslonac u zemlji je ustaška teroristička organizacija Ante Pavelića imala u klerikalnim krugovima, u masovnim katoličkim organizacijama, obrazovnim i kulturnim ustanovama, uz ostalo i na Zagrebačkom sveučilištu. Nadbiskup Stepinac je istupao kao zaštitnik hrvatskog naroda od zla komunizma i nemorala koji on donosi smatrajući da ne uživa podršku države. Poslije državnog udara 27. ožujka 1941. u Beogradu nadbiskup Alojzije Stepinac je smatrao da je većina Hrvata, ako ne i svi, za to da se odcijepe od Srba.

Tijekom agresije Njemačke i Italije na Kraljevinu Jugoslaviju neki su rimokatolički svećenici sudjelovali u napadima na vojsku, zarobljavanju i razoružavanju njenih pripadnika. Najviša hijerarhija RKC na čelu s nadbiskupom Stepincem je odmah podržala državu proglašenu 10. travnja 1941. Inicijativu za to i glavnu ulogu u tome imao je nadbiskup Stepinac. Odmah po imenovanju hrvatske vlade 16. travnja 1941. nadbiskup Stepinac je posjetio poglavnika Pavelića i zaželio mu ”Božji blagoslov u radu”, premda je godinu dana prije formiranja NDH znao za ustaške planove etničkog čišćenja usmjerene prema Srbima i Židovima.

Novostvorena država je imala prijeku potrebu učvrstiti međunarodni položaj u okviru ”Nove Europe”, u čemu je odmah dobila podršku nadbiskupa Stepinca. On je posredovao u uspostavljanju kontakta s Vatikanom i založio se da Sveta Stolica prizna NDH. To je činio pred papom Pijom XII. čak i sredinom 1943., kada je genocid nad Srbima i Romima već bio jako uznapredovao, a uništenje Židova bilo gotovo dovršeno. Dapače, Stepinac je pred Papom, prema talijanskim i britanskim izvorima (što mostarski biskup Perić naziva lažnom konstrukcijom kako bi se naudilo Stepincu) branio NDH i nakon što je 1943. Himmler došao u Zagreb osvjedočiti se u to da je pitanje Židova riješeno.

Iako je formalno bila u utjecajnoj (političkoj i ideološkoj) sferi fašističke Italije, NDH je po svom uređenju i vanjskopolitičkom položaju bila mnogo bliža nacionalsocijalističkom Trećem Reichu. Masovni progoni, uništenje cijelih nacionalnih i/ili vjerskih grupa, organiziranje represivne mreže oličene u koncentracijskim logorima i logorima uništenja bile su neke od osnovnih sličnosti nacionalsocijalističke (nacističke) i ustaške države.

Rimokatolička hijerarhija, svećenici po župama, redovnici, među njima posebno franjevci, slijedili su poziv svog duhovnog pastira. Treba ipak priznati da je bilo biskupa koji su otvorenije od Stepinca zagovarali ustaštvo; na primjer, nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu. Kao i u cjelokupnoj ostaloj štampi, i u katoličkoj su za najveće neprijatelje hrvatskog naroda proglašeni Srbi, za njima i ostali neprijatelji ”Nove Europe”, naročito Židovi. Pozivalo se na nemilosrdan obračun s njima.

Svećenici su stvarali ustaške organizacije u pojedinim mjestima, formirali prve ustaške jedinice ili su bili povjerenici za određene oblasti, poticali zločine protiv Srba, a neki su i sudjelovali u njima.

Novostvorena država je imala prijeku potrebu učvrstiti međunarodni položaj u okviru ”Nove Europe”, u čemu je odmah dobila podršku nadbiskupa Stepinca. On je posredovao u uspostavljanju kontakta s Vatikanom i založio se da Sveta Stolica prizna NDH. To je činio pred papom Pijom XII. čak i sredinom 1943., kada je genocid nad Srbima i Romima već bio jako uznapredovao, a uništenje Židova bilo gotovo dovršeno. Dapače, Stepinac je, prema talijanskim i engleskim izvorima, pred Papom branio NDH i nakon što je 1943. Himmler došao u Zagreb osvjedočiti se u to da je pitanje Židova riješeno

Usporedo sa zakonima usmjerenima protiv Srba donesen je niz antižidovskih zakona po ugledu na slične zakone u nacističkoj Njemačkoj. Od druge polovine lipnja 1941. počelo je i masovno interniranje Židova u logore.

U svom djelovanju nadbiskup Stepinac je imao punu podršku Svete Stolice i njenog predstavnika u NDH. Premda je nije formalno priznala –  tu je imala legata opata Marconea. Nadbiskup je bio uvjeren da je velika, neovisna hrvatska država pogodan institucionalni okvir za ostvarenje tih ciljeva bez obzira na cijenu u ljudskim životima i razaranjima kojima je plaćeno njihovo ostvarivanje.

Na udaru sistematskog državnog terora našli su se prije svega Srbi i Srpska pravoslavna crkva, s njima i Židovi, Romi i politički protivnici, ponajprije komunisti i demokratski orijentirani Hrvati. Sve to odvijalo se pred očima i uz punu podršku i sudjelovanje svećenstva i organizacije RKC te samog nadbiskupa Stepinca.

Važno je istaknuti da je on sudjelovao i u iniciranju nekih važnih dalekosežnih odluka koje su se uklapale u strateške ciljeve RKC i ustaške države, a ujedno i u planove o ”etničkoj reorganizaciji” Europe koju je provodila nacistička Njemačka.

Ne dovodeći u pitanje cijeli niz represivnih zakona i naredbi, koje je pratila mnogo surovija praksa, nadbiskup Stepinac se zalagao samo za to da se oni provode na čovječan način. On nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone.

Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi na ”human način” i nadbiskup je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve.

Nadbiskup se pri tome nije obazirao na činjenicu da je ta država stvorena agresijom osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju (kojoj je bio obećao lojalnost), da je organizirana na principima i u okviru ”Novog europskog poretka”, odnosno na totalitarnim načelima, na vjerskoj i nacionalnoj netrpeljivosti i masovnoj represiji i uništenju diskriminiranih grupa.

Povremene intervencije u korist progonjenih Srba i Židova izloženih genocidu, prije svega onih koji su prešli na rimokatoličku vjeru, te zakašnjelo povremeno javno osporavanje ideoloških načela na kojima su vršeni progoni nikada nisu ozbiljnije dovodili u pitanje podršku nadbiskupa Stepinca i Rimokatoličke crkve ustaškoj državi do samog kraja njenog postojanja.

U svom djelovanju nadbiskup Stepinac je imao punu podršku Svete Stolice i njenog predstavnika u NDH. Premda je nije formalno priznala –  tu je imala legata opata Marconea. Nadbiskup je bio uvjeren da je velika, neovisna hrvatska država pogodan institucionalni okvir za ostvarenje tih ciljeva bez obzira na cijenu u ljudskim životima i razaranjima kojima je plaćeno njihovo ostvarivanje

Nadbiskup Stepinac je imao vrlo naglašen moralni autoritet i velik utjecaj na vlasti NDH. To je svakako bio glavni razlog da mu hrvatski vođa Ante Pavelić uoči sloma države i povlačenja iz zemlje ponudi prerogative vlasti, što je Stepinac odbio.

Tvrdi se da mi koji na te stvari upozoravamo napadamo, čak i mrzimo Crkvu. To nije točno. Crkva napada samu sebe sadržajem onoga što je izgovarala, ne samo u doba NDH, a što je jednostavno pokazati i to na temelju izjava članova episkopata koji ne poznaju niti poštuju duh Drugog vatikanskog sabora (na primjer, to čini sisački biskup Vlado Košić), katoličkih novinara koji se ne umaraju u silovanju jedne časne profesije i glasnih svećenika koji su u naše vrijeme širili zaraznu nacionalističku buku. To dokazuje da su i tada i danas na djelu oni koji prakticiraju moral fašista.

A on je, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, u sljedećem: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom”.

Što možemo očekivati od drugih članova episkopata koji nisu napravili nikakav znak otklona od sprege Stepinca i Pavelića, jednog nadbiskupa koji je podržao uvođenje rasnih zakona i jednog ratnog zločinca koji ih je temeljito provodio na divljenje nacista? Osim toga, ni 74 godina od završetka Drugog svjetskog rata hrvatski episkopat, kao ni onaj u BiH, nije jasno osudilo ustaše i NDH u cjelovitom i odgovarajućem dokumentu.

Upravo tako. HBK još nikad nije NDH proglasila zločinačkom tvorevinom, a Jasenovac magnum crimenom, podrazumijevajući da je zločinac Ante Pavelić ipak ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivahu ustaške novine iz tog tragičnog vremena. Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske, ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije.

Međutim, kada se analiziraju, na primjer, govori (nad)biskupa na Bleiburškom polju, vidi se da se veliča vojska NDH i žali zbog stradavanja ”nevinih” ustaša. Taj refleks ne bi trebao iznenaditi: Katolička crkva se dosta puta priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece!

Pa i kada osuđuju zločine NDH-zije, predstavnici Katoličke crkve stalno moraju balansirati, nivelirati, relativizirati, svoditi na rat brojem žrtava. Zašto se broj žrtava mijenja ovisno o okolnostima i potrebama političkih režima i njihove vlasti? Zašto se neke žrtve nisu smjele ni spominjati, zašto mi u naše vrijeme ne spominjemo sve žrtve, nego neke prešućujemo, zašto ne brojimo sve, nego samo žrtve na svojoj strani te zašto Jasenovac nije do danas od političke prerastao u povijesnu temu?

Elem. Govorio sam o samooptuživanju. Evo što je objavljeno u Stepinčevom Katoličkom listu: ”NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…” (Glavni urednik u članku ”S nadom u bolju budućnost”, KL, Broj 32/1941.).

Povremene intervencije u korist progonjenih Srba i Židova izloženih genocidu, prije svega onih koji su prešli na rimokatoličku vjeru, te zakašnjelo povremeno javno osporavanje ideoloških načela na kojima su vršeni progoni nikada nisu ozbiljnije dovodili u pitanje podršku nadbiskupa Stepinca i Rimokatoličke crkve ustaškoj državi do samog kraja njenog postojanja

I zašto se onda čuditi kada čitamo, prema mišljenju povjesničara i publicista Ive i Slavka Goldsteina (”Holokaust u Zagrebu”, Zagreb, Novi Liber-ŽOZ, 2001, poglavlje 37: ”Katolička Crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi”, str. 559-578), da se sam Stepinac načelno nije protivio donošenju rasnih zakona koje naziva ”protužidovskima”, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznoj provedbi. Štoviše, da ih je često opravdavao?

Osoba koja je vjerovala i javno širila misao da je NDH ”Božje djelo” bila je sposobna zastupati ovakve antiekumenske i antikršćanske misli: ”Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta … koji se nikada ne će približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje) je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja.” To je napisao u svom dnevniku (str. 176) nakon što su 27. ožujka 1941. izbile u Beogradu i drugim gradovima masovne demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, a probritanski oficiri izvršili državni udar. Nadbiskup Stepinac bio je ogorčen i očigledno vjerske razlike držao podlogom svih ostalih razlika, pa tako i glavnim izvorom nevolja u Jugoslaviji.

Njegovo ushićenje uspostavom NDH je sasvim logično. Da nije bilo simpatije za NDH, vjerojatno nadbiskup Stepinac ne bi požurio već 12. travnja 1941. pohoditi Slavka Kvaternika. U međuvremenu je blagoslovio i osnutak te tzv. države. Samo četiri dana kasnije, 16. travnja, prvog dana po Pavelićevu dolasku u Zagreb, nadbiskup Stepinac posjećuje Poglavnika da bi izrazio odanost novom režimu.

Svojim je biskupima 28. travnja 1941. pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države u kojoj ocjenjuje da se radi o ”najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda…, o davno sanjanom i željkovanom idealu”, te zaključuje: ”Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može … jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!”

A već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju.

Svakome je moglo biti jasno da su vlasti novouspostavljene NDH krenule bitno drugačijim putem od onih kojima se ostvaruju etičke zasade kršćanstva i pravednog društva.

Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja.

Za kraj, dopustite mi da kažem nekoliko riječi kao teolog. Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku.

HBK još nikad nije NDH proglasila zločinačkom tvorevinom, a Jasenovac magnum crimenom, podrazumijevajući da je zločinac Ante Pavelić ipak ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivahu ustaške novine iz tog tragičnog vremena. Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske, ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije

I kad smo već kod tog pojma, želim ovu kolumnu dovršiti konstatacijom da naša stvarnost, naša ne odveć vesela svakodnevica, svjedoči da su grijesi u ”nacionalnoj stvarnosti” neosporne činjenice.

Zato citiram dio pisma kancelara Konrada Adenauera iz veljače 1946. jednom katoličkom svećeniku u Bonnu: ”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije, jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički.”

Zato, dame i gospodo, ljudi dobre volje, zaista je došlo vrijeme da okajemo grijehe naše i naših otaca te da prestanemo koketirati s fašizmom koji vjeri iskazuje komplimente zbog nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva.

Bilo bi krajnje vrijeme da svaka strana (desnica i ljevica) prizna svoje grijehe, da se jasno distancira od zločina i da te zločine osudi – kako ustaša, tako i partizana.

Doista, ta gromoglasna šutnja Katoličke crkve i vodstva RH o sve jačoj rehabilitaciji ustaštva veliki je teret, ogromna sramota i šamarčina na licu svakog poštenog čovjeka, od pape Franje nadalje.

Dosta je više, gospodo, te vaše šutnje!

(Prenosimo s portala Autograf.hr)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...