OGLASIO SE GROBAR ALUMINIJA, MIJO BRAJKOVIĆ: "Stan sam otkupio sukladno zakonu a otpremninu sam dobio sukladno statutu"!

Bivši čelnik Aluminija, Mijo Brajković, zbog niza vijesti koje su se pojavile u medijima u posljednje vrijeme, odlučio je uputiti otvoreno pismo javnosti koje prenosimo u cijelosti:

  • Društvo

  • 20. Jul. 2019  20. Jul. 2019

  • 6

Povodom čestih natpisa medija među kojima prednjače oni iz Sarajeva, a u kojima se iznose tvrdnje na jedan tendenciozan način, bez da se po pravilima struke saslušala i druga strana, želim iznjeti pravu istinu.

Kao što je svima poznato 23/24. travnja 1992.godine u 11,30 sati pogođena je podstanica u Aluminiju, što je dovelo do gašenja postrojenja. Nadljudskim naporima radnika, koji su 48 sati bili taoci u tvornici, uspjeli smo stručno, po ranije dogovorenoj proceduri sa francuskom tvrtkom Pechiney obustaviti proces i tako osigurali mogućnost ponovne obnove.

Slična situacija se dogodila sa šibenskim TLM-om, koji nažalost nije uspio spasiti postrojenja. Odmah smo počeli sa okupljanjem radnika i inženjera , kako bi se izvršile pripreme za ponovni rad tvornice, ali osnovni preduvjet je bio osiguravanje početnih novčanih sredstava. Ta sredstva smo dobili od Republike Hrvatske, u iznosu od 9 milijuna dolara, raspoređenih u nekoliko tranši.Ukoliko bi se obnovio Aluminij njegova obveza je bila kontinuirana opskrba TLM-a Šibenik metalom.

U to vrijeme rodila se ideja o „Joint ventury“ – zajedničkoj kompaniji, te je od tih 9 milijuna dolara kupljen poslovni prostor i stan u Zagrebu, za osoblje koje bi vodilo tu kompaniju. Nažalost, ta ideja nije realizirana, a ostao je stan u Zagrebu koji je imao troškove održavanja.

U to vrijeme zakonom je omogućen otkup stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo, po točno propisanim uvjetima, tako da smo moja supruga i ja otkupili naš stan, po cijeni koja je bila određena zakonom, potpuno isto kao svi građani BiH. Obzirom da sam planirao da nakon završetka rada u Aluminiju nastavim živjeti u Zagrebu, gdje su mi živjela djeca, a stan u Zagrebu je imao troškove koje je podmirivao Aluminij, Nadzorni odbor donio je odluku o zamjeni vlasništva stanova u Mostaru i Zagrebu, koji su bili iste kvadrature. Za razliku od mnogih, uredno sam predao u posjed Aluminju stan u Mostaru.

Što se tiče nagrada koje sam primio za 22 godine uspješnog vođenja Aluminija, odluke o istima su donesene od strane Nadzornog odbora, u kojem su sjedili predstavnici vlasnika dioničara, gdje su mali dioničari bili većinski vlasnici sa 64% dionica, a odluke su bile u skladu sa statutom i pravilnicima društva.

Otpremninu sam dobio po odlasku u mirovinu, također na osnovu Pravilnika Aluminija i Ugovora o radu, kao što su ih dobili i svi koji su odlazili u mirovinu. Što se tiče poklona, oni su bili isključivo iz domena reprezentacije, a o reprezentaciji je odluku donosila Skupština dioničara u sklopu Financijskog plana za narednu poslovnu godinu, čiju je realizaciju ponovno potvrdila i usvojila Skupština dioničara na kraju poslovne godine. Vjerojatno su procijenili da shodno ugledu Aluminija i i svjetskih firmi sa kojima je radio nije primjereno donijeti „drvenu čaplju“ kao poklon. Sa tim poklonima Aluminij je imao više koristi, nego što su utrošena sredstva.

Nakon mog odlaska u mirovinu 30.travnja 2009. godine, kada je usvojeno moje izvješće iz kojeg je razvidno da je Aluminij tvrtka na zdravim nogama, pozitivnog poslovanja, bez i jednog neizmirenog dospjelog duga, dolazi do negativnog poslovanja i nakon nekoliko godina stvaranja gubitaka dolazi Federalna financijska policija, pretpostavljam, da istraži razloge negativnog poslovanja u Aluminiju.

Međutim, istraga Financijske policije je započela sa 1997. godinom, kako bi se dokazao navodni kriminal u Aluminiju od početka njegovog rada i mene kao navodnog nositelja „kriminala“ se neslućenom medijskom hajkom kroz niz godina u sarajevskim medijima, sa jasnom političkom podlogom, htjelo diskvalificirati. Imam osjećaj da se isti scenarij ponavlja, kao u poratno vrijeme, ali sada u svrhu pritiska na pravosuđe.

Koliko god se Financijska policija trudila da ispuni nalog politike i nađe nešto kompromitirajuće, kako za mene osobno, tako i za Hrvate i politiku HDZ-a,čiji sam ja bio član Predsjedništva, jedino što je uspjela naći je zamjena stana i troškovi reprezentacije. Ponosan sam što su mi to jedine “greške” u mome skoro četrdesetogodišnjem radu u Aluminiju. Možda da nije bilo tih mojih „grijeha“ na računu bih ostavio 100 milijuna i nešto sitno KM.

Na kraju molim javnost, ponajprije dioničare, čije dionice su obezvrijeđene, kao i radnike kojima je oduzeta egzistencija i pravo na rad da svoje napore usmjere na otkrivanje uzroka i pravih krivaca koji su napravili dug od 400 milijuna i potrošili 100 milijuna maraka zatečenih na računu Aluminija.

Neka se netko zapita kako bivši predsjednik Nadzornog odbora Aluminij Hamdija Jahić ima 10 puta više dionica od mene, koji sam proveo skoro od 40 godina u Aluminiju – naveo je u otvorenom pismu javnosti Mijo Brajković.

ŠTA BRAJKOVIĆ NIJE OBJASNIO

Prema izvještajima Finansijske policije, o čemu je svojevremeno iscrpno pisala i "Slobodna Bosna, kao i brojni drugi mmediji,  sunovrat Aluminija počeo je u posljednjoj godini mandata i neposredno nakon odlaska u penziju Mije Brajkovića. Naime, prema zvanično dostupnim podacima, prva godina u kojoj je Aluminij poslovao sa gubitnkom bila je 2009., kada je zabilježen minus od oko četiri miliona maraka, te neizmirene obaveze u iznosu od oko 20 miliona maraka.

U ovom gubitku se, djelimično nalazi i otpremnina koja je odobrena Miji Brajkoviću, u iznosu od oko 310 hiljada maraka, koja je zajedno sa uplatom svih poreza dostiglaa iznos od blizu pola miliona KM. Nakon toga donesena je odluka o pružanju konsultantskih usluga sa firmom Luna iz Austrije, po cijeni od 10.000 KM mjesečno. Vlasnik ove firme je bio – Mijo Brajković.

No ovo nije i jedina nagrada koju je Brajković dobio od Aluminija. Još 2005. godine uprava ove kompanije donosi odluku o isplati otpremnine Brajkoviću zbog odlaska u penziju, u iznosu od 100.000 eura, odnosno blizu 200.000 KM. Nakon penzionisanja Brajković je zadržan kao savjetnik u Aluminiju po osnovu ugovora o djelu uz mjesečnu naknadu od 15.000 KM. Osim toga, 2007. godine uprava Aluminija donosi odluku o dodjeli nagrade Brajkoviću od 100.000 eura, odnosno blizi 200.000 KM.

To znači da je Brajković od Aluminija u periodu od pet godina dobio oko 700.000 maraka, ne računajući naknade za ugovore o djelu i o pružanju konsultantskih usluga. Sve ovo su otkrili inspektori Finansijske policije FBiH koji su početkom 2014. godine "prečešljali" poslovanje Aluminija u posljednjih 20 godina, odnosno od 1994., kada je ponovo pokrenut rad ove kompanije.

Finansisjk policija svojevremeno je utvrdila i mahinacije Mije Brajkovića sa stanom u Mostaru i Zagrebu. Naime, Brajković je 17. februata 1999. za svega 12.644 DEM (njemačkih maraka) otkupio stan od 100 metara kvadratnih u ulici Kralja Zvonimira 15a 11/VI, koji je bio u vlasništvu Aluminija, a tri mjeseca kasnije, odnosno 20. maja 1999., Brajković je s Aluminijem zaključio Ugovor o zamjeni stanova kojim je taj “svoj” stan u Mostaru zamijenio za Aluminijev trosobni stan u Zagrebu. U ugovoru je navedeno da su stanovi “jednake vrijednosti” pa potpisnici nemaju međusobnih potraživanja po osnovi eventualne naknade razlike u cijeni.

Prethodno je u januaru 1997. Upravni odbor Aluminija na čelu s predsjednikom Franjom Ljubićem donio odluku o kupovini tog stana na zagrebačkoj Lašćini, a riječ je o trosobnom stanu na drugom katu zgrade s garažom i spremištem, veličine 115,20 kvadratnih metara. Prodajna cijena po kvadratnom metru na dan sklapanja ugovora iznosila je 3.650 DEM/m2, odnosno ukupno 420.480,00 DEM, što bi danas odgovaralo protuvrijednosti od 210 hiljada eura 

Drugim riječima, Uprava Aluminija dozvolila je da njihov direktor dobije 21 hiljada vrijedan stan u Zagrebu a da uopće nije izvršena procjena vrijednosti stana u Mostaru koji je on prethodno otkupio za svega 12.644 njemačkih maraka. Zamjena je izvršena kao da je cijena stana u Mostaru jednaka cijeni stana u Zagrebu, i to u jednom od elitnijih kvartova!

Da stvar bude apsurdnija, budući da se Aluminij na taj stan očito nije mogao upisati temeljem Ugovora o zamjeni, Brajković i njegova supruga Dubravka, koja je bila vlasnica polovice stana, morali su potpisati darovni ugovor. U darovnom ugovoru stoji da je cijena te nekretnine 100 hiljada njemačkih maraka. Drugim riječima, za svoj stan u Mostaru vrijedan svega 100 hiljada njemačkih maraka Mijo Brajković i njegova supruga dobili su stan u Zagrebu vrijedan 420 hiljada maraka, odnosno dobili su čak četiri puta veću vrijednost. S tim da supružnici Brajković stan u Mostaru nisu platili sto hiljada njemačkih maraka nego svega 12.644 DEM. No tu nije kraj. Stan koji su bivši direktor i njegova supruga “darovali” Aluminiju Mostar bio je u takvom stanju da je Aluminij u njegovu adaptaciju morao uložiti dodatnih 110 hiljada njemačkih maraka. Takav preuređeni stan Aluminij je odmah potom preprodao kupcu Marku Grbešiću i to za svega 180 hiljada konvertibilnih maraka, iako su samo za adaptaciju dali 110 hiljada DEM, a ostao je bez stana u Zagrebu vrijednog 420 hiljada maraka, koji je pripao Brajkoviću. Brajković je taj stan na Lašćini poslije također prodao i na njemu dodatno zaradio, a i danas živi u Zagrebu.

(S.B./Agencije)

loading...

Komentari - Ukupno 6

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...