MILJENKO JERGOVIĆ, OTVORENO: „Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao HANUMICE…“

Šezdeset i pet godina je od izlaska “Proklete avlije”, posljednjega dovršenog romana Ive Andrića. Legenda kaže da je knjiga započeta između dva rata, dugo je i s mukom pisana, uz mnoga odbacivanja i kraćenja, da bi svoje konačno ostvarenje dočekala u godini nakon Staljinove smrti i u vrijeme kad je jugoslavenska literatura već bila izašla iz čvrsto skovanih okvira socijalističkog realizma

  • Kultura

  • 01. Avg. 2019  

  • 0

Piše: MILJENKO JERGOVIĆ

Iste godine pokrenuta je i Ninova nagrada, najvažnije književno priznanje u povijesti zemlje, koju će, međutim, ispred Andrića dobiti podobni mladi pisac Dobrica Ćosić, za roman “Koreni”

Kasnije će se to pravdati tvrdnjom da “Prokleta avlija” tobož nije roman, nego je duga pripovijetka, ali u takvo objašnjenje teško da će vjerovati i oni koji ga budu javno zastupali.

“Prokleta avlija” najkompleksnije je strukturirana Andrićeva proza. Kako je riječ o osobnoj ispovijesti, priča je trebala biti ispripovijedana u prvome licu, glasom živog pripovjedača. Prvi problem bio je u tome što je glavni lik – mrtav. Njegovu su priču trebali pripovijedati oni koji su je prethodno slušali ili su na neki drugi način za nju znali. To nije mogao biti jedan čovjek – fratar koji se o fra Petru brinuo dok je bolovao i umirao – jer je priča takva da traži različite perspektive pripovijedanja i pripovjedače koji bi se priči našli bliže od onoga tko ju, stjecajem hospicijskih okolnosti, posljednji sluša, i koji bi priču uvjetovali i obojili vlastitim za nju vezanim sudbinama. Andrić je nastojao izbjeći unutrašnju perspektivu glavnoga lika knjige, nesretnog Ćamila, koji je došao pod sumnju jer se bavio biografijom Džem sultana. Njegov unutarnji svijet je tajna, o kojoj se zna samo ono što se izvana vidi i do čega uspijevaju doći oni koji se za Džema i njegovu priču vezuju…

Andrić je “Prokletu avliju” ispripovijedao upričavajući priče jednu u drugu. Provodeći dane u avliji, Ćamil fra Petru priča o Džem sultanu, i onda mu pričajući o njemu počinje pričati o sebi; Jevrejin iz Smirne Haim, uplašen i paranoičan čovjek, fratru priča o Ćamilu, nakon što ovaj nestane iz avlije; sve to fra Petar sa samrtničke postelje priča mladome fra Rastislavu, preko kojega priča stiže do pripovjedača “Proklete avlije”. Sam roman, cijela njegova priča, odvije se u jednom unutarnjem treptaju, u magnovenju, “mladiću pored prozora, kod su za trenutak zanela sećanja na priču i osenila misao o smrti”.

Struktura “Proklete avlije” nevidljiva je onom tko je ne želi vidjeti ili kome nije potrebno da ju gleda, a istovremeno je u svakom retku i odlomku prisutna, tako da se preko nje čitatelj kreće niz tekst romana. Međutim, da bi priča bila ispripovijedana ovako kako je ispripovijedana, čitatelj treba pristati na još jedno pravilo velike i komplicirane Andrićeve konvencije: priča je starija od onoga tko će priču ispričati. Ali ne zato što bi prethodno već bila ispričana, ili što je arhetip, mit i legenda, nego zato što priča vlada svojim pričačem, a ne obrnuto, i zato što priča postoji prije i mimo njega, te je samo pitanje hoće li njega biti tu, da ona bude ispričana. Ali i neispričana, priča postoji. Ovu teologiju priče, na kojoj je zasnovana i ne samo struktura “Proklete avlije”, moglo bi se uzdići u Andrićevu književnu i životnu vjeru, premda je ostale svoje romane, a onda i većinu pripovijetki, ispripovijedao na način sigurniji i pouzdaniji. (Sam način pripovijedanja u “Prokletoj avliji” pokazuje koliko je on bio moderan, nov, budućnosni i budućnonosni pisac…)

Četiri godine prije “Proklete avlije” Vladan Desnica objavio je “Zimsko ljetovanje”, začudan kratki roman, jednu od najboljih i najživijih proza naših jezika, koja je, međutim, dočekana vrlo hladno, s prezirom i odbacivanjem. “Zimsko ljetovanje” donijelo je prekid sa socijalističkim realizmom i konvencijama revolucionarnog romana. “Prokleta avlija” bila je na drugi način subverzivna. Iako ju je napisao tada najuvaženiji naš prozni pisac i pripovjedač, od 1948. redoviti član Srpske akademije nauka i umetnosti (redoviti član prethodne, Srpske kraljevske akademije bio je već 1939.), te od te iste 1954. i član Saveza komunista Jugoslavije – dakle, građanin koji je u najvećoj mogućoj mjeri pomiren i združen s režimom – “Prokleta avlija” roman je izrazito oporben i protivan onom što je nakon raskida sa Staljinom bilo jugoslavenskom društveno-političkom normom.

Rasprave o krivici i nevinosti, koje zapovjednik zatvora Latifaga, zvani Karađoz, vodi sa zlosretnim zatočenicima, a onda i legenda o Džem sultanu, te stradavanje Ćamilovo, jer je, makar i nehotice, dirnuo u kult sultanove ličnosti, nisu alegorijski prikaz tadašnje Jugoslavije, Golog otoka i obogotvorenog maršala Tita, ali činjenica je da se Andrić vrlo slobodno, ne skrivajući ništa, poslužio uzorima iz stvarnosti. Onako kako je to danas očigledno, bilo je očigledno i u ono vrijeme. Ljudi su čitali i mudro šutjeli o onom što u pročitanome vide.

“Prokleta avlija”, međutim, nije samo roman o totalitarizmu, “Prokleta avlija” je, više od toga”, i kako smo, uostalom i rekli, roman o priči i o pripovijedanju, a zatim, što se ovom čitatelju najvažnijim čini, roman o identitetu čovjekovom, o sebstvu, o onom što on, nasuprot svom ostalom svijetu i na kraju svih krajeva, jest. Mjesto na kojemu su se našli zatočenici sa svih strana i iz svih krajeva golemog imperija, nakon što ih je njihov krivi i nevoljni put naveo u Carigrad, ta prokleta avlija mjesto je na kojemu čovjek napokon biva ono što jest, a što je tokom cijeloga prethodnog života uspijevao sakriti od sebe i od drugih.

Fra Petar je onaj koji živi od slušanja i preslušavanja drugih ljudi, sahadžija, majstor od alata i netko tko umije slušati i razumjeti. Zaim, koji po vas dan po avliji priča o svojim ženama i svojim životnim karijerama, o brakovima, kojima se ne zna broja, a svaki je završio tako što je Zaim morao otići, bolesni je mitoman, čiji sav život staje u njegovu beskrajnu laž. Haim, Jevrejin iz Smirne, onaj je Drugi, vječno manjinski, kojeg njegovo manjinstvo baca u bolesnu paranoju. Pa onda onaj jedan snažni, koji svakoga dana sve više kopni, pričajući o ženskoj ljepoti… Vrvež od ljudi i njihovih sudbina, žamor koji ne prestaje i u kojem se ljudi preobličuju i uobličuju u ono što stvarno jesu. Pritom, nema tih likova mnogo, jedva da ih je pet-šest, jer ne smiju da zaklone i sakriju onog čija je priča ovdje glavna – Ćamila.

On je glavni lik romana “Prokleta avlija”, premda se o njemu priča u priči fra Petrovoj, koja bi po svemu trebala biti od njegove priče šira i veća. A fra Petrova je, opet, u priči fra Rastislavovoj, o kojoj ne znamo ništa, jer fra Rastislava zatičemo samo u trenutku njegove snokradice i zanesenosti u svježe sjećanje, nakon što je prethodno starome fra Miji Josiću, voditelju popisa stvari, uglavnom alata, koje su ostale za fra Petrom, rekao da bi mogli naložiti peć umjesto da popisuju na hladnoći, na što se starac na njega ostrvio: “Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao hanumice. Treba ti topla soba! Kao da je malo loženo ove zime!” I tako se ciklično, sve priča u priči, da sastavljati i rastavljati “Prokleta avlija”. Po stotinu puta čitana ona će stotinu puta biti različita.

Put do Galicije, polagan, u autu, preko Madžarske i Slovačke, do gradića Krosno, i put iz Galicije, istim autom, od Krakova, odakle se Andrić iznenada vraćao u ljeto 1914, pa preko Češke, Austrije i Slovenije, tekao je uz zvučnu knjigu “Prokleta avlija” (izdanje Službenog glasnika iz Beograda), odslušanu otpočetka do kraja, uz duge pauze da se o svemu odmisli i da se osjeti ponešto što se ranije nije osjetilo. Ono što mi je na tom putu bilo pri pameti zapisivao sam čim sam se vratio, imajući uza se “Prokletu avliju” u izdanju sarajevske Svjetlosti, koje ima 97 stranica, “štampanje završeno maja 1956.”

Na predlistu ćiriličnim rukopisom je napisano: “Biblioteci ‘Bogdan Dragović’ Ivo Andrić” i ispod “1957 g.” Knjigu sam u antikvarijatu u Hilandarskoj ulici u Beogradu platio 100 eura. Nisam kolekcionar, ne skupljam prva ni potpisana izdanja, ali kupujući ovu knjigu kupovao sam nešto drugo: pogled kojim pratim pokret Andrićeve ruke, koja vodi pisaljku što ispisuje ova slova, u pokušaju da rekonstruiram, tačnije da zamislim vrijeme kada Andrić dolazi u ovu biblioteku, vjerojatno da predstavi neku svoju knjigu, i kada mu netko nutka “Prokletu avliju” na potpis. Nisu sva sjećanja pouzdana, niti su vezana za nešto što se zbilja dogodilo, niti se priča poziva isključivo na takva sjećanja.

Recimo, situaciju u kojoj Ćamila u tamnici ispituju dvojica isljednika, a o kojoj svjedoči momak koji im je nosio fenjer, čiju su priču, nepotpunu i dopričanu, prenosili oni koji su je čuli, i onda ju je svojim riječima ispričao Haim, a fra Petar ju je prenio do fra Rastislava, nitko u cijelosti nije doživio, osim onih kojih više nema. Ta je priča u imaginaciji pričalaca. Imaginacija je istinitija od zbilje. Otud pogled na zamišljenu putanju Andrićeve šake, koja vodi nalivpero. Ona može ispričati priču.

(Tekst prenosimo s autorovog portala)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...