KRVNIK S BRADINE, IZDAJNIK I KUKAVICA: Ante Pavelić je živio u luksuzu, a ustaše na jednoj liri dnevno…

U knjizi "Ispovijed iz pakla: Uspon i pad Ante Pavelića" otkriva se zaprepašćujući svijet krvnika, od privatnog života do pakta s Mussolinijem

  • Jeste li znali

  • 20. Avg. 2019  

  • 0

Benito Mussolini je otac fašizma. Ovaj bivši socijalist dvadesetih zaokreće u desno te daje inspiraciju lumpenproleterima i očajnicima cijele Europe. On njeguje maskulini imidž, sanja o obnovi Svetog Rimskog Carstva, serijski zavodi žene - navodno je spavao s tisućama, neki kažu čak i 20 tisuća njih - a u Fellinijevu remek-djelu “Amarcord” djetinja predodžba Vođe evocira se u dojmljivoj slici fašističkog marša u kojoj jedan njegov vojnik, odjeven u crno, maršira s nekom velikom loptom i uzvikuje: “Duce ima ovolika jaja”!

Duce je, metaforički govoreći, držao Pavelića “za cojones”. Omogućavao mu je, vidi se iz iskaza Ante Moškova, luksuzan život i vrhunsko školovanje za djecu, u Firenzi, dok su ustaše na Liparima živjeli s po jednom lirom dnevno. Oni su sanjali neovisnu Hrvatsku i gledali Pavelića kao boga, dok su u njegovoj glavi statuse bogova imali samo Mussolini i njegova žena Mara.

Pavelić je svoje ustaše cijelo vrijeme obmanjivao. U logorima na Liparima vježbali su dizanje ustanka, do kojega je i došlo - Pavelić ih je 1932. poslao u napad na žandarmerijsku postaju na Brušanima, u Lici. Bio je to tzv. Velebitski ustanak. Organiziran je traljavo, ljudi su gurnuti u smrt, nakon njega je došlo do masovnih suđenja i državnog terora prema Hrvatima u Lici i šire, ali Pavelić je postigao cilj koji su Moškov i drugi otkrili tek kasnije - dokazao je svoju upotrebljivost Mussoliniju.

Slavko Kvaternik je rekao: “Sad, kad gledam naknadno na Velebitski ustanak sa saznanjem tko je i kakav je Pavelić, onda sam osvjedočen da je on taj lakouman pothvat poduzeo na traženje Mussolinija, da opravda opstanak ustaške legije ili organizacije pred talijanskom javnošću, ali ovu argumentaciju ne mogu dokazati”.

Pavelić je bio, kaže Ante Moškov, Duceova marioneta.

"Jedan od tipičnih primjera za ovo je Pavelićev ‘državnički akt’ u teritorijalnom pitanju prema Italiji, što se danas jasno vidi iz dnevnika grofa Ciana", govori Moškov.

"Pavelić je, kako sam već prije iznio, pobijao ne samo svaku optužbu, nego i pomisao da s Italijom ugovara kakve teritorijalne ustupke te, štoviše, i tvrdio da Italija na iste i ne misli, nego da je sve što je u tom smjeru bilo iznašano bila samo propaganda Beograda. Osvrnut ću se malo detaljnije na Pavelićevo mešetarenje s Talijanima u pogledu Dalmacije. Po svome običaju, Pavelić se jednog dana, ne sjećam se datuma, bez ikakve obavijesti unaprijed - uputio s još dvojicom ili trojicom vladinih funkcionara - možda i kojim ministrom, ja ih tad još nisam poznavao - takorekuć krišom na ‘pregovore’ s Cianom u Ljubljanu", kaže Moškov.

"Ni određena pratnja ustaša, kao ni njihovi zapovjednici nisu znali kuda se ide, jedino je Babić uoči odlaska izdao zapovijed da se rano ujutro spreme za put dva voda straže i uzme hrane. S Pavelićem su išli Dido Kvaternik, koji se neko vrijeme vozio posebnim automobilom na čelu kolone, i Babić, koji je, mislim, upravljao Pavelićevim kolima. Krenulo se u samo svitanje. Ja sam išao kao vodnik zapovjednik jednog kamiona pratnje. Kad smo bili iza Samobora, kolona je zaustavljena i Dido Kvaternik je prešao u Pavelićeva kola. Ali opet je izašao i tražio ima li tko među nama tko bi usput mogao prevesti na talijanski dio podataka iz neke statističke knjige iz 1910. godine (to je bila austrijska statistika). Ja sam se javio i onda nam je Dido rekao da se ide u Ljubljanu, gdje će se ‘poglavnik sastati s Cianom’", prisjeća se Moškov.

"Meni je bilo jasno radi prijevoda da se mora raditi o pregovorima, odnosno o razgraničenju s Italijom. Prijevod statistike obuhvaćao je brojčano stanje Talijana u Dalmaciji i Istri. Ja sam uspio samo djelomično do Ljubljane prevesti, jer bi za taj posao trebalo najmanje 4-5 sati mirnoga rada za stolom, a ne u jurećim kolima. To sam rekao Didi čudeći se kad sam mu u Ljubljani predao prijevod govoreći da se to moglo ranije napraviti. On se na mene radi toga obrecnuo uzevši prijevod i stavio ga u džep ne pogledavši ga.(...)", piše Ante Moškov. 

Kaže da za vrijeme putovanja nitko ništa nije progovorio, a poglavnik nije izgledao zabrinuto, niti tužno.

"Za vrijeme puta nitko nije ništa govorio, a sam Pavelić nije pokazivao nikakve potištenosti. Kako sam dan ili dva prije odlaska u Ljubljanu došao Paveliću s trojicom Bokelja - kapetanom Perušinom, sucem Petkovićem i svećenikom Sabljićem - koji su se došli zanimati što će biti s Bokom, a Pavelić je lijepo pozdravivši ovu trojicu i još ljepše ih, ne rekavši ništa konkretno, otpravio, to je, videći me na straži onoga dana kad je objavio ugovor s Italijom, pozvao me i rekao na hodniku ulazeći u ured da ‘o Boki sad nema ni govora’ naglasivši da isto saopćim toj trojici Bokelja. Isto tako mi je rekao da se, što se tiče jednog dijela Dalmacije, ‘sad za vrijeme rata treba s tim pomiriti, ali će poslije rata sve biti uređeno’ i da ‘o tome ne treba ni najmanje brige voditi’."

Moškov dalje tvrdi da je gotovo istovjetne riječi Pavelić rekao Jerolimu Katiću i jopš nekim Dalmatincima, ustašama povratnicima.

"U istom smislu govorio je ustašama povratnicima Dalmatincima i Dido Kvaternik proturajući vijest kako ‘Nijemci nijesu htjeli potpomoći’ i kako su ‘Nijemci bili na strani Talijana’, navodno radi talijanskog javnog mišljenja. I on i Dido su tvrdili kako će sve na kraju rata drugačije ispasti u korist NDH, samo je sad potrebno ‘slušati poglavnika i biti discipliniran’", prisjetio se Moškov.

Kako je stvar doista stajala i razvijala se najbolje pokazuje Cianov dnevnik. Iz istog se dnevnika ne može izravno zaključiti da je Pavelić imao neki raniji ugovor s Talijanima u pogledu Dalmacije. Ali, kao što sam iznio, Pavelić nije imao kontakta s Cianom, odnosno nije radio s Ministarstvom vanjskih poslova sve do uoči samoga rata.

Prema tome, za eventualni ugovor Ciano nije mogao znati, ali karakteristične su dvije stvari u ovome: prvo, Dido Kvaternik je tvrdio kako ni on nije bio prisutan kao ni itko drugi kad je Pavelić u Ljubljani s Cianom pitanje Dalmacije principijelno uredio. Tek nakon odvojenog i posebnog razgovora između Ciana i Pavelića, kaže Dido Kvaternik, on i ostali su govorili, ali je to bila puka formalnost, jer je stvar već bila uređena. Prema ovom, izgleda da je Pavelić s Cianom nastupio pred ovom diplomatskom Pavelićevom pratnjom samo da bolje zamaže oči.

"Drugo, daljnji tijek ‘pregovora’ o nekim detaljima, prema navodima Ciana, jasno pokazuje kako je Pavelić samo u jednom slučaju pokušao ne oponirati, nego moliti Mussolinija, i to kad se radilo o pitanju Splita. Njegova molba nije bila u ime prava, u ime naroda, u ime pravednosti, nego u svoje ime - povezao ju je sa svojom osobom, iznoseći Mussoliniju kako se on sam, ako Split potpadne pod Italiju, neće moći održati", govori Moškov istražiteljima Udbe.

"Jedino je tad Mussolini bio malo pomirljiviji. Jedino je Pavelićeva molba s takvom argumentacijom djelovala na Mussolinija pa je Cianu dao nalog da može popustiti kako ne bi Pavelića, vjernog izvršitelja svih dotadašnjih njegovih želja i planova, onemogućio i time još više naškodio talijanskim interesima, više nego gubitkom Splita. To je bilo prilikom Pavelićeva posjeta u Rimu.

Međutim, na tom pitanju Pavelić nije dulje inzistirao, jer je vrativši se u Zagreb vjerojatno došao do uvjerenja kako pitanje Splita, uz već do tada odstupljeno, neće ni najmanje izazvati sumnju u njegovu osobu, te da i u ovom slučaju, koji i nije bio poznat nikome drugome, može isto tako svima zatvoriti oči. Rezultat je bio oduševljeni brzojav talijanskog poslanika Casertana iz Zagreba, kojeg je poslao nekoliko dana nakon Pavelićeva povratka, Cianu u kojem likuje za potpuni uspjeh glede Splita.

Ovaj slučaj jasno pokazuje ne samo kakvu je politiku vodio Pavelić “u interesu hrvatskog naroda”, nego bolje otkriva i u kakvom je odnosu bio s Talijanima, odnosno točnije, s jedne se strane vidi Pavelićeva ovisnost o Mussoliniju i njegovo daljnje potpuno služenje talijanskim interesima (ispunjavanje njihovih zahtjeva, ne pregovora), a s druge strane svjesnost Mussolinija u pogledu vrijednosti Pavelićeve osobe za njegove planove, kao najsigurnijeg, a prema svemu i obvezatnog čovjeka.

Iz toga proizlazi i mogućnost da talijanski poslanik u Zagrebu, inače drugorazredni diplomat, može likovati u pogledu Splita. Iz ovoga se dalje vidi da Pavelićeva tzv. ‘vanjska politika NDH’ s Italijom nije baš ništa drugo nego sređivanje računa iz njegova emigrantskog razdoblja. Kod tog je obračunavanja htio u pogledu Splita dobiti malu proviziju.

Ali i od toga je bez cjenjkanja odustao, ne samo videći da s te strane nema opasnosti, nego i bojeći se da se time ne bi zamjerio poslodavcu i poljuljao njegovo povjerenje.

Apsolutno je vidan nastavak neizmijenjenih odnosa sa strane Pavelića prema Talijanima, samo što sad njihov tok - u novoj situaciji - slijedi logički i razumljivi razvoj Pavelićeva dotadašnjeg političko-trgovačkog mešetarenja i predstavlja u tom razdoblju takorekuć isplaćivanje prvih njegovih obvezatnih rata.

Ponuda krune talijanskom princu ne predstavlja ništa drugo nego nastavak daljeg i tekućeg računa na konto Italije, a na ostatak Hrvatske specijalno s obzirom na talijansko-njemačku konkurenciju. (Radi ovoga je Mussoliniju konvenirala ovakva solucija, iako se vidi da je on sam smatrao talijansku kraljevsku obitelj kao smetnju za vlastite ciljeve i konkurenciju.)

U ovoj novoj varijanti mistifikatorske Pavelićeve politike, držim da je on računao na svoje daljnje nezasitne namjere u pogledu vlasti í uspona. Njemu je izgleda više bilo stalo do uspostavljanja ‘Hrvatskog kraljevstva’ i ‘Zvonimirove krune’, da bi se na te pojmove narod priviknuo, a onda bi eventualni obrati mogli samo njemu osobno donijeti ploda s ovoga stabla. Ne smije se zaboraviti da se bilo koji Pavelićev akt ne promatra i ne ocjenjuje bez njegova osobnog računa.

Pavelić se u cilju postizanja svoje daljnje namjere dosljedno i u ovom razdoblju (NDH) služi i zaplotnjačkim i konspirativnim metodama rada, čime se u prošlosti uvjerio u njihovu uspješnost te pomoću kojih je uspio ostvariti i više nego što je možda očekivao...

Ante Moškov je opisao i genezu Pavelićeva odnosa prema Židovima, koji će kasnije dovesti do jeziva krvoprolića i uništenja najvećeg dijela male židovske zajednice u Hrvatskoj.

"Prvi kojeg je Pavelić pozvao k sebi, mislim još 1939. godine, bio je Dido Kvaternik i on postaje od toga časa nerazdruživ s Pavelićem sve do nekoliko tjedana prije smjenjivanja sa zapovjedništva RAVSIGUR-a (1942., op.a). Jedan od prvih zakona donesenih u NDH bio je zakon protiv Židova, a sa strane Dide Kvaternika i osnivanje koncentracionih logora. Nije mi poznato koliko je Dido Kvaternik osobno imao udjela u donošenju zakona protiv Židova, ali je čitav postupak bio provođen s njegove strane i pod njegovom kontrolom, dok je organiziranje logora imao preko sebe Mijo Babić. Dido Kvaternik je tvrdio (prema navodima Ivice Šarića, odnosno Cvitkovića) da su ne samo upute o općem postupku i hapšenju Židova i njihovo odašiljanje u logor, nego i upute i poticaji za postupak u logoru, dobivali i on i Babić osobno od Pavelića te da je on Pavelića o svemu točno izvještavao."

Očitost da je Pavelić ovakav antižidovski stav zauzeo (ili odobrio), iako je o Židovima ranije u emigraciji, barem koliko se moglo zaključiti po njegovim riječima, imao sasvim drugačije mišljenje, samo da uđe što više u volju Nijemcima, proizlazi također i iz Didina kasnijeg istovjetnog tvrđenja.

Ipak, nema dvojbe da je ovakvo Pavelićevo rješavanje židovskog pitanja bila od velikog značenja antižidovska propaganda, koja se u doratno vrijeme razvijala u Zagrebu. Povezanost Pavelićevih osobnih interesa s interesom izvjesnih konkurentskih krugova u financijsko-ekonomskom pogledu vis-a-vis Židova, koliko u Zagrebu, toliko i u provinciji, i njihov utjecaj na Pavelićevo držanje i davanje uputa po ovoj stvari Didi Kvaterniku i Miji Babiću, također su imale izvjestan uteg (tvrdilo se da je predstavnik ove grupe bio trgovac Leo Grivičić), a mišljenje Mare Pavelić o Židovima poklapalo se s njihovom sudbinom u NDH.

Izgleda da je doista stari Kvaternik pokušavao ublažiti sudbinu Židova (Ivica Šarić), ali tu je Pavelić protiv njega postavio sina mu Didu.

"Ne znam je li istinita glasina koju sam čuo da je Mara Pavelić po materi Židovka, ali je sigurno da je ona u drugoj emigraciji jednom američkom oficiru govorila - tumačeći kao ona nije protiv Židova - da u Americi ima rođake Židove. Navodno joj je sestra u Americi udana za Židova (Dora Werner i Balenica)", govori Moškov.

U čitavom ovom pitanju Židova izgleda da je Pavelić na vrlo rafiniran način iskorištavao činjenicu da je majka Dide Kvaternika bila iz židovske obitelji (Frank), tako da je Dido sigurno, kako bi pokazao da ga ne veže nikakva “rasna” veza, sve Pavelićeve upute i migove zdušno izvršavao te se najodlučnije otvoreno i javno isticao neprijateljski prema svakom Židovu. 

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...