Piše: DRAGAN MARKOVINA

U matičnoj Bosni i Hercegovini neće jer je tamošnji status quo, uspostavljen Daytonskim mirovnim sporazumom takav da je sve ključne aktere ratnih politika ostavio netaknute i na pozicijama moći.

Što se, pak, tiče Hrvatske i njezinog statusa u Europskom parlamentu, neće imati nikakve posljedice iz jednostavnog razloga što su gotovo svi relevantni politički akteri, a posebno HDZ zapravo iskazali nezadovoljstvo presudom haaškog suda čelnicima te paratvorevine i što i dalje javno podržavaju sve Tuđmanove fiksacije, pa tako i onu prema Bosni i Hercegovini.

Iskreno govoreći, nad istupom Željane Zovko zgraža se tek ona manjina pristojnijih medija i intelektualaca, kojima je jasno da je Herceg-Bosna naprosto zločinačka tvorevina i da će je svijet kao takvu zauvijek percipirati, što je spomenuta presuda nedvojbeno utvrdila.

Njoj se uostalom i nije za čuditi, bilo bi zapravo prilično nemoralno od nje da tu tvorevinu ne glorificira, jer upravo zahvaljujući tom istočnom grijehu Tuđmanove politike i ima zahvaliti čitavu svoju dosadašnju profesionalnu karijeru u politici. Baš zbog toga, slučaj Željane Zovko bi trebao poslužiti kao egzemplar apsolutnog besmisla do kojeg je inzistiranje na očuvanju tekovina tuđmanizma dovelo.

Naime, ako je kojim slučajem nekome promaknulo ili je zaboravio, vrijedi podsjetiti da je Željana Zovko na mjesto hrvatske europarlamentarke došla direktno s mjesta veleposlanice Bosne i Hercegovine u Rimu.

Možete li zamisliti većeg apsurda u odnosima između dviju država, ali i veće osobne besramnosti od te da netko u jednom času predstavlja jednu državu i njene interese u Rimu, da bi već gotovo doslovno od sutra predstavljao interese druge države u Bruxellesu i Strasbourgu? Ili da kao Dragan Čović, u funkciji člana predsjedništva Bosne i Hercegovine, glasa na parlamentarnim izborima u drugoj zemlji?

Upravo do toga je dovela Tuđmanova politika Herceg-Bosne i kasnije inzistiranje na njoj.

Uz to što je loša po međudržavne odnose i destimulirajuća za proces iskrenog suočavanja s prošlošću, ovakva politika je logički neodrživa.

Pitanje je sasvim jednostavno. Kako se istovremeno može doživljavati i zakonski tretirati Hrvate iz Bosne i Hercegovine kao dijasporu te inzistirati na njihovoj konstitutivnosti u Bosni i Hercegovini? Nemoguće je da obje te stvari odgovaraju istini.

Mi naravno znamo da ne odgovaraju, jer je prva tvrdnja laž. Ti su ljudi konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini i nikad nisu ni otišli iz Hrvatske, pa da bi ih se moglo tretirati kao dijasporu.

Drugim riječima, može biti razumljivo da svi oni imaju državljanstvo Republike Hrvatske, ali ne i pravo glasa na parlamentarnim izborima, ako u Hrvatskoj ne žive. To, kraj svih ostalih problema, dovodi do apsurdnih situacija da su isti ljudi politički faktori i u jednoj i u drugoj zemlji.

Sve ovo pišem, ne zbog nekakvog negativnog sentimenta prema Hercegovini, budući da sam također rođen u Mostaru, kao i Željana Zovko i Dragan Čović, nego zbog iskrenog uvjerenja da je politika Herceg-Bosne, sa svim negativnim posljedicama, od kojih sam tek neke pobrojao ovdje, bila apsolutni užas i promašaj koji šteti baš svima u toj jednadžbi.

Kako drugim narodima u Bosni i Hercegovini, tako i Hrvatskoj, ali i bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Zašto mislim da i njima također šteti? Pa zato jer ih održava u uvjerenju da bi svoje realne probleme trebali rješavati u Zagrebu, umjesto u Sarajevu. Zanimljivo je da se takvo što potiče, a da se, primjerice upravo suprotno traži od hrvatskih Srba.

(Prenosimo s portala Telegram).