DRAGO PILSEL DOTUKAO NEOFAŠISTE U HRVATSKOJ: Zašto partizani nisu pobili sve fratre u Korčuli?

Provincijal franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri fra Andrija Bilokapić uputio je 21. rujna priopćenje hrvatskoj javnosti i medijima u kojemu demantira ”grube neistine koje se ponovno šire o našem nevinom i od partizana bez suda ubijenom subratu fra Bernardinu Sokolu (1888. – 1944.)”

  • Regija

  • 24. Sep. 2019  

  • 0

Piše: DRAGO PILSEL

Kaže Bilokapić da su Sokola ”komunisti lažno optužili da je odao partizane na Vrniku, pa su samo nekoliko dana nakon što su u Korčuli došli na vlast, u noći 28. rujna 1944., došli na Badiju i odveli ga iz samostana. Nekoliko dana nakon toga more mu je izbacilo tijelo na plažu u Orebiću”. Šef te franjevačke provincije ne priznaje svjedočanstva tadašnjih crkvenih ljudi u Korčuli koji terete Sokola da je partizane cinkao njemačkoj komandi.

Ali to nije problem: može Bilokapić vjerovati štogod želi, pogotovo ako ima, po njemu, valjane razloge ne vjerovati u druge crkvene i građanske povijesne izvore. Naime, kaže ovako: ”Predosjećajući svoju smrt, i fra Bernardin je samo nekoliko dana prije smrti u svom ‘oproštajnom pismu’ zapisao istinu da nije izdao partizane. Otvoreno je napisao da nije volio partizane zbog njihovih zlodjela, te da ‘partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov…’. To je pismo, čuvano u arhivu OZN-e u Zagrebu, tek nedavno izišlo na svjetlo dana”.

Problem nastaje kada Bilokapić sipa mržnju na djecu partizana i na nas, sadašnje antifašiste. On je fratar; nema pravo na mržnju ako se baš u svom priopćenju, a trebalo bi tako biti i u njegovom privatnom i javnom, redovničkom i pastoralnom životu, poziva na ”mirotvorca iz Asiza” svetoga Franju.

Bilokapić izgovara ove odvratne rečenice: ”Rodbini i ideološkim sljedbenicima komunističkog zlosilja, čiji su očevi ubili mnoštvo nedužnih ljudi, pa i fra Bernardina, očito to smeta (da se danas slavi Sokola uz bok Kolindi Grabar-Kitarović, op. D. P.). Takvi, uz pomoć starih lažnih optužbi, nevinog čovjeka opet žele ubiti. Čini se da im je malo bilo ubiti bolesnog fratra (koji je preživio moždani udar), pa žele ubiti i uspomenu na njega.”

Pa nastavlja, još odurnije: ”Vas, sljedbenike i sinove velebnog komunističkoga zlosilja, pitam: zašto dalje gazite po nedužnim žrtvama svojih otaca? Otkud vam potreba da iznovice otvarate naše rane za koje smo držali da su, darom našega praštanja, zacijeljene. Tvrdim da na taj način nećete umiriti svoju savjest, niti zataškati zlodjelo ubijanja nedužnih ljudi. Molim vas da našu časnu braću ostavite u miru. ‘Preživajući’ zlo svojih prethodnika i sami postajete žrtve njihova golemog bezumlja – komunizma.”

Kraj Bilokapićeva priopćenja je baš gnjusan, nedoličan kršćanina: ”Smijem vas zamoliti da ne ponižavate sebe niti svoje pretke kopajući dalje po grobovima nedužnih žrtava vaše zloće. Time ćete poštedjeti sebe i nas.”

Političar i povjesničar, te kolega publicist Dragan Markovina (koji je upozorio da je Sokol bio cinkaroš u službi nacista) zagovara politiku ignoriranja ekstremno nacionalističkih ”redikula” kakvim se Bilokapić sada očito prikazuje.

Ne mislim da valja ignorirati vrlo ružne riječi fratra iz Zadra, šefa Bilokapića. Nisam baš uvjeren da je to pametan put.

Pada mi na pamet i to vam želim danas ponuditi kao razmišljanje – način na koji Europa ”odgaja” negacioniste. Bivšem belgijskom zastupniku Narodne stranke Laurentu Louisu, negacionistu holokausta, ponuđeno je da, umjesto da plati kaznu od 18.000 eura i odsluži šestomjesečnu kaznu zatvora, jednom godišnje (pa tako pet puta) pohodi nacistički logor smrti i o tome objavi esej dajući jasno do znanja da se pokajao i da je naučio poštovati žrtve nacizma. Pohodio je Auschwitz, Birkenau, Majdanek i Treblinku u Poljskoj te Dachau u Njemačkoj.

Ja bih rado da ovi koji imaju problema s činjenicama (elem, don Mili Plenković, hvarski svećenik koji se ”veselio” nakon smrti Slavka Goldsteina, na sudu se nedavno ispričao da bi izbjegao osudu i odgovarajuću kaznu), a to bi bili rečeni Bilokapić, koji riga mržnju na djecu i unuke partizana, pa onda naše stare ”mušterije” Igor Vukić, Jakov Sedlar, Velimir Bujanec, Vlado Košić, Keleminec, Glasnović, Culej, Ivkošić, Hodak, Razum i društvo negacionista Jasenovca kao ustaškog logora smrti, budu provedeni kroz te logore i Jasenovac te da svatko od njih isporuči 250 kartica svojih emocija i doživljaja. Pa da vidimo na čemu smo.

Palo mi je to na pamet, nakon što sam nedavno u Opatiji poslušao predavanje Poljaka Ryszarda Domasika, nekadašnjeg kustosa u Auschwitzu (majka mu je bila tamo zatočena, a došao je u Opatiju zahvaljujući našem dragom prijatelju i antifašistu, preživjelom iz Auschwitza Olegu Mandiću). Kako postupati prema neonacistima i prema neoustašama, kako pak prema onima koji vide samo ”komunističke zločine”, a nikako zločine Hrvata katolika u ustašama?

Žigosati ih? Svakako! Smatrati ih redikulima i ignorirati? Nisam za to. Protestni glas, kako vidimo, raste oko nas.

Uz nedovoljno angažirane ljevice (na nedavno održanom Korčula after partyju se okupila šaka ljudi) te gotovo nepostojeći građanski centar sklon sam zaključku da se druga strategija tu traži. Otkako sam svojim očima vidio logor Auschwitz, razmišljam o tome kakva bi to strategija dijaloga i mirotvorstva trebala biti artikulirana kod nas.

”Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani, pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ‘Oče naš’, dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete? ‘Oče naš’ uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje, nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti. Radi se o društvu, shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni. Vrijeme je da Zagrebačka crkva kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja.”

Tako reče Ivan Pavao II. na zagrebačkom hipodromu 11. rujna 1994. (što Josip Bozanić i cijela kaptolska bulumenta plus predsjednik HBK Želimir Puljić u velikom samopromovirajućem intervjuu za Katolički radio rado ignoriraju jer te riječi obavezuju). “Tražiti oprost i sam oprostiti: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira”, reče taj sveti papa.

Kažem, treba nam dijalog, žestoka analiza, bespoštedna introspekcija, jer teološko mjesto hrvatske političke teologije i svake moralne teologije političkog života, locus theologicus hrvatske suvremene teologije bit će – ako se želi biti u ”znaku vremena” – hrvatska ”nacionalna stvarnost”, rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom.

Istina, dosta se zakasnilo; kad su se još nedavno Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je SPC) širile grozne poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tomu nije odupro, iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju.

Kada Angela Merkel i Frank-Walter Steinmeier najavljuju drugačiju strategiju prema onima koji se predaju protestnom glasovanju i daju krila ekstremnim desničarima, onda treba shvatiti da je pred nama svima, a osobito pred nama koji oblikujemo javno mnijenje, vrlo važan zadatak.

Nužno je promicati kulturu mira nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti. Ta kultura ne odbacuje zdravi patriotizam, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti.

Ta je kultura sposobna odgojiti velike i plemenite duhove koji su svjesni da se rane proizvedene mržnjom ne liječe zlopamćenjem, kako to radi fra Andrija Bilokapić, nego upravo terapijom strpljivosti i balzamom praštanja: oproštenja koje treba tražiti i pružati poniznim i plemenitim velikodušjem.

Bez te kulture mira rat uvijek vreba iz zasjede i tinja pod pepelom lomljivih primirja.

I da, ta ustaška Hrvatska koju je sa simpatijom primao fra Bernardin Sokol ne može biti naša Hrvatska.

Osim toga, polako, zašto su partizani presudili samo njemu, zašto nisu napali i pobili i druge fratre na otočiću Badija? Zašto nisu spalili taj samostan? Ima li Bilokapić odgovor na ta pitanja ili na sve u životu odgovara iz rakursa odvjetnika umorenih na otočiću Daksa kod Dubrovnika?

Jer ja nikada nisam čuo ili pročitao da su se Bilokapić ili bilo tko od njegove subraće koji su djelovali u Argentini ogradili od Ive Rojnice, zbog čijih zločina u Dubrovniku su se komunisti i osvećivali (a osveta je bila okrutna i zločinačka), premda se rado primao novac, što znam iz prve ruke, od tog istog ”dobročinitelja” i ”humanitarca” Rojnice, ne samo u mom rodnom Buenos Airesu!

U kršćanskoj nadi želim upotrijebiti upravo ovu priliku da uzdignem svoj ožalošćeni vapaj (apel): neka napokon zamukne govor mržnje i neka se srca otvore oduševljenom zadatku izgradnje mira!

(Prenosimo s portala Autograf)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...