Piše: SENAD AVDIĆ

Milan Tegeltija, predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća (VSTV), rijetko, ili skoro nikada se javno ne oglašava u vezi sa aferama, skandalima, korupcionaškoj pošasti koje razaraju pravosuđe u Bosni i Herecgovini i podrivaju temelje pravnog poretka u zemlji. Uglavnom to radi na intervenciju, javni, ili tajni pritisak nekoga sa strane, po pravilu predstavnika međunarodne zajednice i stranih diplomata.

Nije predsjednik VSTV-a našao za shodno da reagira na atuelni skandal u čijem središtu je Vladimir Špoljarić, predsjednik Kantonalnog suda u Sarajevu. Špoljarića, sudiju kompromitiranog u nekoliko teških afera, kojeg je uprkos tome VSTV imenovao na jednu od najznačajnijih dužnosti u pravosuđu, njegova sekretarica je, kako je pisao portal "Žurnal", prijavila za kontinuirano seksualno uznemiravanje i mobing. Istragu o ovom pokrenula je Agencija za istrage i zaštitu (SIPA).

Ako se već Milan Tegeltija ne miješa u svoj posao, (osim kada je riječ o "Potkivanju") on se na društvenim mrežama oglašava različitim povodima demonstrirajući širinu svoga interesiranja, afiniteta i nezavisnog slobodoumlja. Tako ovaj književni sladokusac nije propustio priliku da zauzme i javno ispolji čvrst i principijelan stav u vezi sa dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu.

PRAVDA ZA TEGELTIJU

"Peter Handke nije dobio Nobelovu nagradu za mir", otkriva Tegeltija u svom "tvitu", pa konstatuje da "mu se ista pokušava osporavati političkim argumentima". Predsjednik VSTV-a otkriva još jednu važnu činjenicu koja je mnogim promakla, ali njemu ("istom") nije: "Peter Handke je dobio nagradu za KNJIŽEVNOST." Zato je, zaključuje Tegeltija, "osporavati Nobelovu nagradu za književnost bilo kakvim političkim argumentima bezumna politizacija književnosti kao ljudskog stvarlaštva".

Nobelov komitet za dodjelu nagrada je oštro odijelio Handkeovu književnost od politike koju on promovira, upravo kao što je Milan Tegeltija pravosuđe u BiH učinio autonomnim i zaštićenim od političkog utjecaja. Sigurno je do sada neotkrivenom književnom ekspertu, a pri tom i pravosudnom autoritetu Tegeltiji poznat slučaj norveškog klasika Knuta Hamsuna, koji, kao ni Handke, nije Nobelovu nagradu dobio za mir, nego za književnost (1920.). Ipak ću mu malo osvježiti pamćenje i produbiti znanje. Tokom Drugog svjetskog rata Hamsun je otvoreno stao na stranu njemačkih nacista, podržao je okupaciju vlastite domovine. Vrhunac je bilo njegovo poklanjanje Nobelove nagrade Adolfu Hitleru i dugogodišnje javno veličanje vojničke i "moralne" superiornosti Trećeg Rajha.

"Bio je ratnik, ratnik za čovječansvo i prorok evanđelja, pravde za sve narode", napisao je Hamsun 7. maja 1945., na dan samoubistva Adolfa Hitlera. Nešto slično je izgovorio je Peter Handke o zločincu Slobodanu Miloševiću: "Milošević nije bio diktator i kasapin. On uopšte nije bio nacionalista, želio je da sačuva Jugoslaviju. Ja za njega imam samo poštovanje." 

Tačno je, Slobodan Milošević nije osuđen za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, riknuo je u ćeliji Suda u Haagu. Tačno je, isto tako, da ni Hitler nije osuđen za ratne zločine, niti za holokaust, roknuo se prije kapitulacije Trećeg Reicha. Moglo bi se reći da je razlika između zločina za koje je odgovoran Adolf Hiler, s jedne, i Slobodan Milošević, s druge strane, ogromna: tolika je, otprilike i razlika u književnom talentu, značaju i utjecaju Knuta Hamsuna u poređenju sa Peterom Handkeom.

Tačno je, također, i to da su Knuta Hamsuna, tada 85-godišnjaka, vlasti Norveške odmah po oslobođenju države od fašista uhapsile, lišile ga svih građanskih prava, oduzele mu imovinu, povukle njegove knjige iz knjižara i biblioteka. Zahtjeve koji su stizali iz cijelog svijeta da mu se oduzme Nobelova nagrada Komitet iz Švedske je odbacio, kao što odbacuje i istovjetne koji prate nagrađivanje Handkea.

Suđenje Hamsunu zbog kolaboracije sa fašizmom, nacionalne izdje, negiranja fašističkih zločina nije nikada održano. Vlast ga je na osnovu medicinskih nalaza proglasila neuračunljivim i smjestila ga u zabačeni, izolirani sanatorijum.

HAMSUN I HANDKE, DVA LICA BEZOBRAZLUKA

Milan Tegeltija, kao osoba upućena u književnost, vjerovatno je upoznat sa knjigom dnevničkih zapisa Knuta Hamsuna iz (umo)bolnice pod naslovom "Po zaraslim stazama". Ako još nije pročitao, neka posudi od svoje zamjenice Ružice Jukić, ili prijatelja Muhameda Ajanovića, zaljubljenika u lijepu književnost, oni to sigurno imaju u svojim bogatim kućnim bibliotekama. ( "Zarasle suz staze Hamsunove", pjevuši se na svakom koraku u zgradi VSTV-a)

U dnevničkim bilješkama Nobelovac Hamsun priželjkuje suđenje koje nikako da se desi, tvrdi da nije znao za stravične pokolje, progone, holokaust... koje je počininila Hitlerova vlast, tvrdi da je bio star, izolovan od ljudi, neinformirani samotnjak i da će to dokazati i na sudu. Suđenja, rekosmo nije bilo. Hamsun je umro 1952. u 93. godini života.

Peter Handke, pored ostalog, tvrdi da srpske snage u Bosni i Hercegovini nisu počinile genocid. Time direktno negira dvadesetak presuda za genocid donesenih na nekoliko sudova širom svijeta, prije svih onu najmeritorniju. Međunarodnog suda pravde u Haagu. Za genocid počinjen u Bosni i Hercegovini pravomoćno je osuđeno više od dvadeset počinitelja, pripadnika vojske i policije Republike Srpske na sudovima u Haagu, Njemačkoj i Bosni i Hercegovini.

Da li je negiranje nespornih, van svake razumne sumnje utvrđenih i pravomoćno presuđenih činjenica pitanje politike, kako misli i tvrdi Milan Tegeltija, ili, pak pravosuđa, međenarodno utvrđenih pravnih normativa i običaja? (O nakaznoj moralnosti tih tvrdnji, nekom drugom prilikom.) Kada pisac Peter Handke poriče genocid u Srebrenici, on eksplicitno, uz ostale međunarodne pravosudne institucije, bezobrazno, pa i kažnjivo, pljuje po pravosuđu Bosne i Hercegovine i presudama koje su izrečene zbog počinjenjenja genocidnih radnji u Srebrenici.

Je li posao Milana Tegeltije, kao najistaknutijeg regulatora pravosudnog sistema u BiH da štiti profesionalni integritet i nezivasni status i čast svojih kolega (koje je imenovao VSTV), ili, pak, da bude na braniku moralnih književnog ugleda međunarodnih književnih Nobelovaca?

Ima jedna u nizu sjajnih Handkeova knjiga, "Strah golmana od penala", što je naslov podjednako izvrsnog filma u režiji Wima Wendersa. Tegeltijin penal od kojeg kao najodgovorniji "čuvar mreže" u pravosuđu strahuje, trebao bi uskoro biti suđen i izveden: izvođač je prekaljeni njemački "golgeter", svojevrsni Gerd Müller njemačkog pravosuđa - Reinhard Priebe. Njegov izvještaj o stanju u pravosuđu Bosne i Hercegovine, noćna je mora, prije svih, članova Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća. Vjerovatno će se u Priebeovom izvještaju naći mjesta za neobjašnjivu i neprihvatljivu "pojavu" - bagatelisanje, relativiziranje, pa i negiranje genocida od strane nositelja najviših pravosudnih dužnosnika.