TRAČ PARTIJA SENADA AVDIĆA; BILJEŠKE UZ JEDNU POLEMIKU: Šta je radio i o čemu sanjao akademik Esad Duraković dok nije postao "vodeći bošnjački intelektualac“?

Provodio se na Kosovu pod nosom akademika Durakovića deset godina sistematski aparthejd, teror, progoni, hapšenja, premlaćivanja cijelog jednog (albanskog) naroda, ali naš profo ni mukajet; pored njega su prolazili vozovi sa memorandumima, gazimestanima, starim trgovima, politički, antibosanski motivirane afere u BiH, sve su to za njega bile sitne, efemerne, dnevnopolitičke tričarije nedostojne pažnje njegove prevoditeljsko-profesorske superiornosti

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 13. Okt. 2019  13. Okt. 2019

  • 10

Piše: Senad Avdić

U Sarajevu je prije mjesec dana umrla Nermina Kurspahić, jedna od najoriginalnijih, najsamosvojnijih, (i najusamljenijih!), najangažiranijih bosanskohercegovačkih intelektualaca/intelektualki. O Nermininom značaju, ulozi i utjecaju njene prosvijećene lucidnosti i nepotkupljivog intelektualnog poštenja na bosanskohercegovačku intelektualnu, umjetničku, kulturno-teorijsku i publicističku scenu, koji se odvijao u periodu  od četiri i pol decenije, ima mnogo pozvanijih od mene da govore, pišu i svjedoče. 

Raspon njenog interesiranja, polja kritičkog opserviranja i preispitivanja različitih kulturnih i društveih fenomena bili su (i ostali) impresivni. Nerminina kritička  pozicija o čemu god da je pisala, ili govorila bila je autentična, njena, angažirana, izvan svih dominantnih struja i utjecajnih klanova, elegantno modernistička, živa, polemička i argumentirana.

Sve o čemu je pisala, od teatra i književnosti, preko politikoloških rasprava i ratne esejistike, Nerminu se duboko ticalo, nije bila opterećena "korektnošću" "neutralnošću" i sličnim pseudopristojnim mantrama, svaki tekst bio je proživljen i sve do neki dan preživljen, unatoč teškoj, fatalnoj bolesti sa kojom je dostojanstveno u dramatičnoj, surovoj  koegzistenciji živjela dvije trećine svog života. Nije nju samo bolest boljela i iritirala i raspamećivala - kao dubinski moralnu, emancipiranu, modernu i senzibilnu intelektualku. Boljeli su je svi oblici kulturne, umjetničke i društvene patologije, primitivizam, duh palanke, dogmatizam svih ideoloških predznaka, licemjerje, šarlatanstvo, rigidni tradicionalizam, i malograđansko pomodarstvo.  

KO JE ELITA, A KO NIJE 

Ostao je iza Nermine Kurspahić obiman i jedinstven opus, ali ću se zadržati na jednoj njenoj blistavoj analizi pamtljivoj iz predratnog perioda. Bila je ne samo prva, nego jedina javna osoba koja je barem godinu prije rata buduću klaonicu u Bosni i Hercegovini detektirala i anticipirala kroz kritičku, nemilosrdnu i preciznu književnu i psihopatsku vivisekciju literarnog opusa službeno najbrutalnijeg ratnog zločinca Radovana Karadžića. Slovenački filozof Slavoj Žižek je nakon rata za Karadžića konstatirao da je "ključna figura poetsko-vojničkog kompleksa". Nermina Kurspahić je to apsolvirala deset godina ranije u tekstu u kojem je, pored ostalih, analizirala pjesme iz obimnog  Karadžićevog litararnog opusa. U jednoj od njih, napisanoj dvadesetak godina prije ulaska u politiku, pjesnik-psihijatar je ispisao i sljedeće morbidno-prijeteće stihoklepine. 

"Čujem korake razaranja/grad gori kao tamjan u crkvi/U dimu vidim našu savest/Između naoružanih grupa naoružano drveće/Sve što vidim je borba i rat". Nalazilo se u literarnom bestijariju sarajevskog psihijatra i "pjesničkog subjekta" Karadžića, ispisivanom dvije decenije i okupljenom u naramcima zbirki poezije još mnogo sličnih, mrzilačkih, morbidnih i "pjesničkih slika", neronovskih proplamsaja sadizma ("siđimo u gradove da bijemo gadove"), ali su, eto, ostali neprepoznati i nevalorizirani sve dok to nije uradila Nermina Kurspahić u vremenu u kojem je bilo jasno da se Karadžić nezaustavljivo sprema krenuti sa riječi na zlodjela. Uživao je pjesnik Karadžić solidan ugled u književnom esnafu, dužnu pažnju literarnih kritičara i antologičara, ohrabrivala ga je i tetošila akademska književno-teorijska elita toga vakta i zemana. I tako barem dvije i pol decenije njegovog plodnog psihijatrijsko-literarnog, paralelnog "dr. Jekyll i mr. Hayd" života. 

"Ne želim biti grub i ne želim nikoga povrijediti, ali sam dužan iznijeti SVOJ VRJEDNOSNI SUD o jednom važnom događaju o kome tako marljivo šute profesori književnosti", napisao je prije nekoliko nedjelja akademik Esad Duraković, profesor književnosti, i kako se i prećutnom i nepostojećem čaršijskom identitetskom vrjednosnom sistemu najčešće titulira "jedan od vodećih bošnjačkih inelektualaca". Napisao je to akademik Duraković pokrećući polemiku povodom dodjele nagrade "Slovo Gorčina“ zeničkom pjesniku Vernesu Subašiću za njegovu zbirku pjesama "Papagaj slobode" (u rukopisu). Akademik Duraković je, što su mediji iscrpno prenijeli, u jednoj od pjesama iz nagrađene, a neobjavljene Subašićeve zbirke, jedinoj koja je dostupna široj javnosti, prepoznao "islamofobiju", ne samo kod autora, nego i kod članova žirija koji su mu nagradu dodijelili. 

"U općem trendu islamofobije u svijetu, u našem susjedstvu, pa i u samoj BiH, pisati o džamijama tako pogrdno i i blasfemično - autor ne piše tako o vjerskim objektima i simobolima drugih religija! - a pogotovo nagraditi takav tekst jeste islamofobija. Druga stvar bi bila da autor 'ironizira' religijske simbole u nas općenito, sve", napisao je akademik Duraković. 

U "blasfemičnoj" i "islamofobnoj" pjesmi "Gljive" nagrađeni pjesnik Vernes Subašić je pored ostalog napisao: "Velika kiša/Strašna poplava/ Gljive niču po šumi/ ko džamije po mom gradu/ U njima, mašallah/ kad si gladan/ Možeš da ugriješ ruke/ Plan je grada/Jedna mahala-jedna džamija/ Baš kao nekada/Svaka mjesna zajednica-jedna zadruga..."

Akademik Esad Duraković ustanovio je da je pjesma "Gljive" "islamofobična", "pogrdna" i "blasfemična" jer ironizira samo gradnju džamija, a ne "ironizira vjerske simbole drugih religija“. "Druga stvar bila bi da autor ironizira religijske simbole u nas općenito. sve!", uzvikuje akademik Duraković. Pjesnik Vernes Subašić živi u Zenici i piše o gljivama i džamijama "u mom gradu". U Zenici "vjerski simboli drugih religija" posljednjih decenija ne niču kao glive poslije kiše, pa ih, vjerovatno iz tog sitnog razloga, pjesnik Subašić nije "ironizirao". Da jeste, prema Durakovićevom mišljenju, dakle prijekom sudu "profesora književnosti", to bi bila "druga stvar", Subašićeva poezija ne bi bila ni "islamofobna", ni "pogrdna", da je Subašić udjenuo kakvu crkvu, sinagogu, samostan. Teško da je mladi pjesnik opisujući "svoje selo", kako bi rekao Tolstoj, imao ambiciju da "opiše cijeli svijet". Ali, opisujući "gljive poslije kiše" u Zenici, Subašić se, vjerovatno i nehotice dotakao i opisao Bugojno, rodni grad akademika Esada Durakovića.

Oba grada su u posljednjih dvije-tri decenije podvrgnuta radikalnoj tranziciji, promjeni ideološke, vlasničke, gospodarske paradigme, iz visokoindustrijaliziranih socijalističkih centara, transformirani su u oglodane privincijske kasabe, lišene perspektive i ozbiljnijeg sadržaja. Samo je bugojansko preduzeće "Slavko Rodić", formirano 50-ih godina prošlog stoljeća odlukom komunisitičkih moćnika, do pred rat zapošljavalo 7-8 hiljada radnika. Taj je gigant (poput zeničke "Željezare") bio stožer oko koga se stvarala gospodarska, infrastrukturna, socijalna, obrazovna, kulturna sportska slika grada. Zahvaljujući snažnoj privredi, Bugojno je stipendiralo stotine studenata i učenika, možda je kakve nafake i hajra od toga imao i student orijentalistike na Beogradskog univerzitetu Esad Duraković.

Prije nekog vremena mogla se pročitati vijest da je izvjesna islamska omladinska organizacija donirala Narodnoj kuhinji u Bugojnu "200-300 kilograma krompira". Prije 30-40 godina vijest o "Narodnoj kuhinji" u Bugojnu bi bila tretirana kao neprijateljska propaganda i najcrnja distopijska podvala. Baš kao nešto novija vijest o izgradnja školskog WC-a u Zenici, što je predstavljeno kao bratska pomoć jedne prijateljske države. Kada je tokom rata u Bugojnu preorano partizansko groblje, civilne vlasti su se ogradile od tog vandalizma, objašnjavajući da iza toga barbarizma stoji lokalna Islamska zajednica. Manje-više su slično, u ruševinama i korovu,  prošla i insustrijska postrojenja, osim onih koje su pljačkaški privatizirali bogobojazni bošnjački politički i poslovni šampioni.

Centar društvenosti i svekolikog duhovnog preobražaja umjesto tvornica, zadruga i domova kulture, postao je Kulturni centar princeze Dževhere. U svjetskim (i domaćim, bezbeli) medijima Bugojno se odavno ne pominje, po, recimo, šahovskom wunderkindu Gariju Kasparovu, koji je na šahovskom turniru u tom gradu, jednom od najuglednijih tih godina u svijetu, počeo svoj zvjezdani put u besmrtnost. Poslijeratno Bugojno "proslavio" je i u vrh svjetskih vijesti lansirao Haris Čaušević Oks, lokalni terorista, napadač na policijsku stanicu.

GLE MALU GLJIVU POSLIJE KIŠE

Mile Stojić, predsjednik žirija koji je dodijelio nagradu "Slovo Gorčina" Vernesu Subašiću u odgovoru na kritičku vatru Esada Durakovića, opovrgnuo je njegove navode o islamofobiji nagrađenih pjesama, na što mu je akademik uzvratio, parafraziram, da niko ko nije musliman nije u stanju prosuđivati šta je uvredljivo, a šta nije za muslimane. Ergo, da konzekventno razvijemo ovaj akademikov vjersko-etnički ekskluzivizam, niko ko nije musliman ne može napisati poemu "Hatidža" o srebreničkoj tragičnoj majci Hatidži Mehmedović (što je učinio Stojić), kao što niko ko nije Srbin i pravoslavac, nije dobro došao da opjeva bol Stojanke Knešpoljke i masovne pokolje naroda kojem ne pripada (što su počinili Skender Kulenović i Ivan Goran Kovačić).

Skoro pola stoljeća je prošlo otkako je Esad Duraković na fakuletu u Beogradu stekao diplomu profesora književnosti. Za sav taj njegov radni i životni period u literarnoj, kulturnoj, akademskoj, umjetničkoj produkciji Srbije gotovo da nije prošlo bogovetnog dana, da se nije pojavio novinski članak, knjiga, da nije održana tribina, u kojima Bosna i Hercegovina nije stigmatizirana kao "tamni vilajet", mračna neootomanska tamnica srpskog naroda, poglavito intelektualaca, da se nije vodio pravi ideološki, medijski, naučni, pa i politički rat protiv Bosne u vidljivoj, ili manje transparentnoj formi. Šta je u to vrijeme (recimo od ustavnih promjena iz 1974. kada je ova lavina pokrenuta) radio i činio profesor Esad Duraković? Kako je manifestirao svoj kasno oslobođeni patriotsko-domoljubni naboj.

Predavao je na fakultetu u Prištini, prevodio literaturu sa arapskog. Dok je Mile Stojić objavljivao kapitalnu i unikatnu antologiju "Bosansko-hercegovačke poezije 20. stoljeća" (u izboru Slobodana Blagojevića) i trpio strahovite udare književne čaršije i ideoloških dogmata, "vodeći bošnjački intelektualac" Duraković je prevodio i u Srbiji štampao antologije kuvajtske, sirijske, jordanske poezije. Valjali su se iz Srbije i njenih akademskih, umjetničkih, medijskih punktova  prema Bosni i Hercegovini, osobito 80-ih godina, neprekinuti tsunamiji "islamofobije", "blasfemije" i nacionalističkih invektiva, a akademik Duraković je u svojoj prevodilačkoj nirvani i akademskoj zavjetrini, prevodio Halila Džubrana (što je sjajno, ali ne baš i odgovorno, ako se angažman na tome zaustavljao). Objavljivo je Duraković svoje prijevode (i nagrađivan bivao) u istoj izdvačkoj kući, kruševačkoj "Bagdali", koja je bila izdavač i Dragošu Kalajiću, pronosiranom i samodeklariranom fašisti, osobi iz samog vrha ideologa mržnje, a kasnije i zločina protiv BiH i njenog muslimanskog naroda.

Provodio se na Kosovu pod nosom akademika Durakovića deset godina sistematski aparthejd, teror, progoni, hapšenja, premlaćivanja cijelog jednog (albanskog) naroda, ali naš profo ni mukajet. Pored njega su prolazili vozovi sa memorandumima, gazimestanima, starim trgovima, politički, antibosanski motivirane afere u BiH, sve su to za njega bile sitne, efemerne, dnevnopolitičke tričarije nedostojne pažnje njegove prevoditeljsko-profesorske superiornosti. Nije pored njega, profesora književnosti promakla nijedna strofa iz kuvajtskog , ili jordanskog pjesničkog korpusa, ali jesu tomovi i tomovi ovdašnjih literarnih prolegomena za "bitke koje neće biti oružane, iako ni oružane ne treba isključiti". Promakao mu je, recimo, Karadžićev "poetsko-vojnički kompleks" (Žižek), koji nije prošao ispod radara odgovornim i sustavnim (tzv. građanskim, sekularnim) intelektualcima poput Nermine Kurspahić. Ali, eto, nije mu izmakao ispod profesorske satare dječačić Vernes Subašić, pjesnik-amater iz Zenice!       

NEZVAN GOST U POLEMICI

U polemiku vođenu između Esada Durakovića i Mileta Stojića vezanu za nagradu "Slovo Gorčina", potpuno iznenada, bez ozbiljnog šlagvorta, ničim izazvan uključio se (putem portala "Sve o Srpskoj") Darko Tanasković, najpoznatiji regionalni orijentalista, dugogodišnji jugoslovenski i srbijanski diplomata, trenutno ambasador pri UNESCO-u. Nije baš uobičajeno da se ambasador jedne zemlje aktivno uključuje u diskusije o kontroverzama književne nagrade u susjednoj zemlji. Ima Srbija dovoljno svojih problematičnih književnih nagrada pored kojih Tanasković prolazi kao pored turskog groblja.

Recimo, da li im je zaista Bora Đorđević najbolji pjesnik i da li je zaslužio "Andrićevu nagradu" i da li im je Nele Karajlić najznačajniji romanopisac (bolji od Dragana Velikića, Bore Ćosića)? Zamislite da se neki ambasador BiH pri UNESCO-u (prva mi naumpada Željana Zovko) angažirao oko poblema koje je imao pisac iz Niša i dobitnik NIN-ove nagrade Zoran Ćirić, poznatiji kao Magični Ćira?!  

Tanasković, ne želeći ostati po strani ovog kulturnog i ideološkog spora u drugoj državi piše: "Šta li je ozbiljnog Esada Durakovića navelo da jakom artiljerijom gađa nekoliko skarednih redaka jednog po svemu sudeći, nedarovitog pesmotvorca? Svakako to što je njegova zbirka nagrađena i time dobila nezasluženo društveno i kulturno priznanje. U tom smislu regovanje je razumljivo, bez obizira na navodnu, ili stvarnu islamofobiju".

Darko Tanasković piše kako je njegovo uzajamno stručno uvažavanje sa Esadom Durakovićem "ostalo nepomućeno ideološkim sporenjem, što u ovdašnjim prilikama smatram izuteno vrednom obostranom zaslugom u ideološki kontaminiranom kontekstu". Dakle, odnos prema Tanaskoviću kod Durakovića je ostao nepromijenjen, uprkos tome što je riječ o jednom od važnijih idejno-poltičkih (sa)učesnika u velikosrpskom, zločinačkom pohodu na Bosnu prije 27 godina. Ambasador Srbije Tanasković se na kraju zabrinuto pita: "Kad će se u Bosni i Hercegovini, ponovo, kao nekada, stvarati isitnska, vredna literatura...?“

Prošlo je mjesec i po dana od teksta Darka Tanaskovića, a "vodeći bošnjački intelektualac" Esad Duraković mu, barem koliko je meni dostupno, nije odgovorio. Valjda da ne bi "pomutio uzajamno stručno uvažavanje" sa ambasadorom Srbije do kojeg mu je, za razliku od Mile Stojića, neobično i "nepomućeno" stalo. Dat ću sebi za pravo da odgovorim umjesto Durakovića koji tradicionalno, pola stoljeća, žmuri i prelazi preko Tanaskovićevog patronatskog, antibosanskog dociranja:  

U Bosni i Hercegovini, hvala na propitivanju, piše se odlična literatura, a podjednako, pa i nešto bolju literaturu pišu pisci iz Bosne i Hercegovine koji su bili prisiljeni napustiti zemlju pod agresijom vojske iz susjedne države. Predsjednik te države, SR Jugoslavije i komandant njenih oružanih snaga bio je Dobrica Ćosić. Njegov savjetnik bio je uvaženi orijentalista Darko Tanasković. Artiljerija vojske kojom je zapovijedao Tanaskovićev šef uništila je nekoliko miliona knjiga, samo u sarajevskoj Vijećnici, pa bi se Tanaskoviću moglo odgovoriti da u BiH ima literature, ali nam fali knjiga! Fali, također, i nekoliko stotina džamija, zahvaljujući istom, odavno imenovanom i osuđenom počinitelju, koji je dobro poznat Darku Tanaskoviću, savjetniku predsjednika države koja je izvršila agresiju.

Godinu dana prije agresije na BiH profesor Tanasković bio je gost na nekom simpozijumu održanom na Faultetu islamskih nauka u Sarajevu i neugodno, odvratno mi je bilo gledati ljigavu, provincijalnu snishodljivost njegovih domaćina, islamskih profesora teologa, uleme, među kojima je vjerovatno bio i akademik Esad Duraković. Istoremeno je kritičke tekstove u tadašnjoj "Nedjelji" o Tanaskovićevoj dubioznoj orijentalistici pisao Tarik Haverić (pod pseudonimom), i nešto malo kasnije pof. Enes Karić. Esada Durakovića ni tada nije bilo na "bejanu".

Nekoliko mjeseci kasnije, kada se srbijanska vojna mašinerija "zaholcala" i razmahala po Hratskoj, časopis "Odjek" kao glasilo intelektualno i moralno angažiranih i odgovornih intelektulaca organizirao je okrugli stol na temu šta da se u Bosni i Hercegovini radi i kako da se odbrani od najavljenog pokolja. Raspravu su organizirali i moderirali urednici "Odjeka" Mile Stojić, Ivan Lovrenović i Nermina Kurspahić. Nikoga od tzv. "vjerske inteligencije", današnjih čuvara bošnjačkih vrijednosti, pa ni profesora Esada Durakovića, nije bilo. Abdulah Sidran tada je rekao proročansku rečenicu: "Rata u Bosni i Hercegovini će biti samo ako Slobodan Milošević i Radovan Karadžić svoje planove mogu provesti mirnim putem."

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 10

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...