BIVŠI SARAJLIJA NELE KARAJLIĆ: „Imamo dva SRPSKA Nobelovca, jedan je Ivo Andrić, a drugi je Peter Handke…“

U povodu izlaska najnovijeg romana, drugog dijela "Solunske 28" Nenad Janković, alias Nele Karajlić, govorio je za portal Espreso. Dijelove intervjua prenosimo u integralnoj verziji

  • Vijesti

  • 21. Okt. 2019  21. Okt. 2019

  • 21

Mnogi ljudi su me pitali, još kad je izašao prvi deo knjige "Solunska 28", da li Nele to piše o Sarajevu? Možeš li da objasniš kako si se odlučio da radnju ove knjige smestiš u jednu zgradu na beogradskom Dorćolu?

- Moje ime se po automatizmu veže za Sarajevo, jer je čitav moj rad prije rata bio vezan za taj grad. Neraskidiva veza Top liste nadrealista sa Sarajevom me je uvijek trpala u taj koš. Naravno, vremena su se promijenila, ja sam u međuvremenu doselio u Beograd, gdje sam od svojih rođaka saznao da sam ja jedan od vlasnika jedne stare kuće na Dorćolu koja je podignuta krajem 19. i početkom 20. vijeka, koju je ustvari podigao moj pradeda. Otišao sam da vidim tu kuću, ona je u katastrofalnom stanju iako stoji još uvijek na tom istom mjestu, pored toga što su se oko nje počele graditi razne velike zgrade. U toj kući nikad nisam zanoćio; moja majka i moj brat su jedno vrijeme živjeli u njoj. Obećao sam svojoj majci da ću napisati roman o toj kući i evo, ispunio sam obećanje, sad je već izašao i drugi dio tog romana.  Za mene je to bila fascinantna inspiracija, da imate jednu kuću koja je preživjela sto godina najuzbudljivijeg dijela srpske istorije i istorije grada Beograda. Ona je bila oštećivana i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, ovaj Treći ju je mimoišao, ali nove investicije neće. Tako da sam ja njoj ustvari posvetio ovu trilogiju, odnosno ljudima koji su proveli tih sto godina živeći u njoj.

Ljudi se neminovno pitaju postoji li neka nit koja spaja Neleta Karajlića, autora hitova Zabranjenog pušenja i Top liste nadrealista sa ovom knjigom, može li se naći neka spona?

- Sad si me zatekao. Mislim da je osnovna zajednička nit - ozbiljnost teme. Koliko god su Nadrealisti i Zabranjeno pušenje bili umotani u neku vrstu humora, mi smo pričali o ozbiljnim stvarima. Ono što je mnoge šokiralo kad sam napisao prvu knjigu je bilo - otkud ti sad ozbiljan?! A ja sam onda morao da svakoga podsjetim da smo mi kroz Nadrealiste i humor pričali o vrlo ozbiljnim stvarima. Kao i kroz pjesme Zabranjenog pušenja. "Zenica bluz" je najveselija pjesma Zabranjenog pušenja a tu se radi o ubistvu, hapšenju i ležanju u zatvoru.

Jedna moja prijateljica mi kaže da su neki njeni prijatelji, inače visokoobrazovani ljudi, pitali nju najozbiljnije: "Ko Neletu piše ove knjige?". I naravno, zajednička nit je humor, jer je humor utkan u život i ne možeš da ga izvadiš... To je kao da si ga stavio u neki sataraš, pa ne znaš da li je paprika ili paradajz, ali je ukus dobar.

Peter Handke je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Jesi li čitao nešto od njega i kako ti vidiš celu frku koja se podigla oko njega?

- Kad sam čuo da je Handke dobio Nobelovu nagradu pomislio sam da Andrić više nije jedini srpski pisac koji ju je dobio. Imamo dva naša Nobelovca, jedan je Ivo Andrić, a drugi je Peter Handke. Čitao sam neke njegove knjige i moram da priznam da je to, ono što kažu, teška literatura. Ali sam Handkea upoznavao ne samo kroz literaturu, već i kroz scenarije za filmove, gledao sam te filmove, kao i predstave, pratio sam i temeljno njegovo strastveno angažovanje - ne za srpski narod -  nego za istinu! Ta cjelina koju je on napravio u mojoj glavi o sebi, potpuno me je omađijala. Mislim da je on danas jedna od tih nekoliko živih... Kako god se zovu - intelektualci, ljudi od riječi, koji hodaju ovom planetom. To što je on dobio Nobelovu nagradu znači da u tom komitetu još ima ljudi sa kičmom. Jer njegova politička strast ne bi trebala da bude nikakav problem za određivanje njegovog literarnog djela.

Po toj logici bi se trebali odreći Pabla Pikasa jer se zna da je imao kontakt sa Staljinom. Titu je radio etikete za vino koje je pio. Pošto je bio komunista treba, znači, da se negira rad najvećeg slikara 20. vijeka. Isto tako je i Charli Chaplin bio sumnjiv. Iako je tvrdio kad su ga ispitivali u Americi da nije, ali šta će drugo i reći. Ta frka koja se digla oko Handkea je još jedna politička igranka onih kojima je krivo što je on nagrađen jer su bili uvjereni da njihovi spinovi o srpskom narodu mogu da traje vječno. E, jebi ga, ne može. Moraju da dođu neki konkretni dokazi. Ono što je veličanstveno kod Handkea je što je stao na stranu principa. Duboko sam uvjeren da bi on to uradio i da su bili u pitanju neki drugi narodi, a ne Srbi. Da su oni nepravedno kažnjeni od strane 19 najjačih zemalja svijeta. Čak i da nije u pravu, to je veličanstveno. A jeste u pravu!

Danas se na tržištu čitaju i kupuju romani. Međutim, svedoci smo da sve popularniji postaju mladi pesnici poput Marka Tomaša. Kako ti vidiš taj povratak poezija u vreme dominacije Twittera i Facebooka?

- Ja sam napisao dramu o Nikoli Tesli u stihu koja traje sat i 45 minuta. Meni to nije neki problem. Divno je to što se poezija vraća. Ona je suštini uzvratila udarac kroz hip-hop. Poezija je starija ili mlađa sestra muzike. Pretpostavljam mlađa, jer je muzika nastala ranije. Onda je u 20 vijeku u popularnoj kulturi muzika tu svoju sestru malo otjerala od sebe. Da bi napisao nešto poetski kad sam ja bio klinac bilo je jako važno da staviš to pod neku muzičku podlogu. Onda smo mi dobijali te veličanstvene pjesnike na našem jeziku, pjesnike popularne kulture, kao što je Džoni Štulić, Balašević, Bora Đorđević...

Da su stavili te svoje stihove van muzičkog konteksta teško da bi ih neko sedamdesetih, osamdesetih godina na taj način primijetio. Hip-hop vraća udarac, poezija vraća udarac  muzici kroz hip-hop, muzika je svedena isključivo na četvrtočetvrtinski ritam, što jednostavniji, što elementarniji, sa malim harmonijskim pomjeranjima, a najvažnije je da čujemo šta reper nama govori, a to je poezija. Tu se već poezija izvukla iz muzike. Možete da uzmete tekstove Ede Maajke ili Beogradskog sindikata, da ih stavite na papir i čitate, i da vam bude jako uzbudljivo čitanje bez obzira što tekst nije stavljen u određenu harmoniju. Sad je došlo novo vrijeme u kojem se pojavljuju poete na papiru. Prvo, poezija nikad ne može da umre. Koliko god napreduju Twitteri i tehnologija, poezija uvijek stoji kao kamen. Nijedna druga umjetnost ne može da prouzrokuje toliko uzbuđenje od toga šta čovjek može da napravi sa riječima, odnosno pravilno plasirana riječ. Ona je i najsmrtonosnija, ali i najplodonosnija. Tako da za mene povratak poezije nije veliko iznenađenje.   

Održao si 25. maja koncert na Tašmajdanu, a u isto vreme imao si i jednu zanimljivu saradnju sa muzičarima novog vremena. kako ti vidiš svoje mesto na današnjoj muzičkoj sceni?

- Ja sam ludak, nikad ne idem putevima kojima bi svako normalan na mom mjestu krenuo. Više sam Bouvijeva škola, nego škola Rolling Stonesa. Kao i Bowie, uvijek tražim neki novi put; da vidim šta će se desiti ako budem koketirao sa ovim ili sa onim. I to me, na neki način, uzbuđuje. Rad sa auto-tune muzikom je za mene predstavljalo neko uzbudljivo putovanje u neke nepoznate daljine. Ja sam prvi put pravio pjesmu koja se ne pravi s gitarom nego sa kockicama. Bilo mi je zaista uzbudljivo i pesma se i zove "Ti to ne razumiješ". Govori upravo u tom mome odnosu koji sam imao sa Đansima, sa Maretom i Andrejem koji su zajedno sa mnom radili tu pjesmu.

Kao pripadnik stare garde ne smijem da budem zatvoren, moram da se otvorim prema novim formama, bez obzira da li su mi primamljive ili nisu. Ta nova forma koju oni rade - mislim na Đanse, na Jalu Brata, na Rastu - ima svoju dramaturgiju. Ona je svedena: više nema ni strofe, odma' se udara na refren, tekst mora da bude što kraći, što ubojitiji, mora da stoji na zidu tinejdžerki.

Tad postaje hit. S duge strane, veliki broj ljudi njih gleda. Naravno, ja to ne mogu da slušam. O tome ne treba ni da se priča, ali ne mogu da slušam ni Karlhajnc Štokhauzena i ne mogu da kažem da je loš. Ono što će verifikovati tu muziku, što verifikuje sve što ljudski rod napravi, je vrijeme. Ako oni za 30 godina budu napunili Taš svojom svirkom, znači da je to imalo neki kvalitet. Kao što smo mi sada napunili Taš 35 godina nakon prvog albuma.

Što samo govori da su to bezvremene pjesme i nove generacije ih prihvataju čak iako ne razumiju vrijeme i kontekst u kojem su te pesme nastajale?

- Jeste. Zato što imaju neku svježinu za koju ti ne znaš da li je ima u vrijeme kada ih snimaš. Poznato je da je Zabranjeno pušenje bilo bend koje je, naročito na prvoj ploči, imalo lošu produkcijski rezultat. Ako uzmete našu ploču i ploču Olivera Mandića mislićete da su snimane u različitim vijekovima. Ali tematika, miris, kao da kažem, neka sila koju te pjesme imaju su "udarile" i na nove generacije. Na Tašu je bilo publike koja nije rođena ni u vrijeme kada sam ja prestao da snimam, kamoli kad sam ja to svirao. Mnogi roditelji te publike nisu bili rođeni  kad smo mi pravili te pjesme. Roditelji koji su doveli klince na Taš su rođeni '84, '85, a mi smo te pjesme pisali '82, '83.

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 21

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...