KAKO SU SE OBOGATILI HRVATSKI TAJKUNI: Svi putevi vode iz HERCEGOVINE...

Luka Rajić je izrekao svojedobno antologijsku rečenicu nove hrvatske elite: “Ne pitajte me za prvi milion, sve drugo ću vam reći”. Zadnji milion Luka Rajić inkasirao je 2007. godine, kad je bivše socijalističko preduzeće Dukat prodao francuskom Lactalisu za 280 milion eura.  Svi drugi milioni su sa stajališta javnosti nezanimljivi, dosadni. Krave daju mlijeko, a Luka Rajić je iz tog mlijeka muzao milione. A tajna onog prvog slična je tajnama svih hrvtskih novobogataša.

  • Ekonomija

  • 06. Nov. 2019  06. Nov. 2019

  • 0

Prema raširenoj priči, koju Rajić nikad nije htio službeno potvrditi, on je navodno bio jedan od ključnih aktera u promjeni jugoslavenskih dinara za devize u Bosni i Hercegovini. Bio je vozač kamiona u Dukatu pa je uz taj posao lagano švercao. Ljubo Ćesić Rojs je na sličnom poslu, vozeći autobus od Hercegovine do Njemačke, stekao solidan imutak već prije rata.

Obogatio se rupama u sirevima i rupama u zakonu

Metodičan i ozbiljan, zaradio je solidan novac te kupio hladnjaču i nekoliko kamiona. Uvozio je jeftini sir iz Češke pa ga prodavao po višoj cijeni u Jugoslaviji. Sir koji je onda prodavao po 40 kuna navodno se i danas, četvrt stoljeća kasnije, prodaje po istoj cijeni. No Rajiću se prilika života pružila raspadom Jugoslavije, kad je Hrvatska prešla na vlastitu valutu, hrvatski dinar. U Hrvatskoj su ostale tone bezvrijednih jugoslavenskih dinara, za koje su se u Bosni i Hercegovini mogle dobiti njemačke marke, dolari i druge vrijedne valute.

Taj je posao rađen uz potporu hrvatskog državnog vrha, ministarstva financija, carine i policije. Rajić je na početku privatizacije kupio 20.000 maraka dionica Dukata. Sav dug za autoprijevozničke usluge pretvarao je u vlasništvo, sve dok 1994. nije postao većinski vlasnik. Moglo bi se reći da je kasnije sve išlo lako, ali to ne bi bilo korektno prema Rajiću.

Mnogi su tajkuni, naime, tih godina dobili više preduzeća od Rajića, neki su dobili i vrednije komade portfelja, ali Rajić je bio najsposobniji i najpametniji. Unaprijedio je Dukat. Poslove su mu vodili najbolji menadžeri, razdvajao je pitanje vlasništva od pitanja upravljanja, pa se na kraju povukao iz biznisa kao kunski milijarder. No nikad nije do kraja uvjerio javnost da je Dukat u stvario vodio za druge ljude i da bi mu bilo ko, kao 30-godišnjaku, darovao takvu tvrtku...

Drugi su sve što im je darovano upropastili. Famozni Miro Kutle, prvi tajkun države - do rata tek skromni vlasnik kafića Moby Dick u Sloboštini - dobio je, primjerice, 176 kompanija, čija imena vjerovatno nije uspijevao ni zapamtiti. Neke od njih su bile prave tvornice novca, poput Tiska, pa ipak, Kutle se ni s tim nije snašao. Poduzetnički i menadžerski dar ne dobivaju se ukazom predsjednika republike, on postoji ili ne... 


Kutle je danas u bijegu od zakona, u Bosni i Hercegovini, kao i Josip Gucić, Janjevac koji je u Tuđmanovo doba bio persona grata na važnim političkim adresama, da bi nakon poslovnog kraha u Hrvatskoj pobjegao u Srbiju. Još je nekoliko ex tajkuna emigriralo iz Hrvatske bježeći pred zakonom, što - s obzirom na poslovičnu nemoć naše tzv. pravne države - jasno pokazuje kakve su svinjarije radili ako su čak i odavde morali pobjeći. Od tih, žalosnih godina hrvatske tranzicije, kad su preduzeća koja su stvarale generacije marljivih ljudi, darovana hohštaplerima s rukom na srcu, do danas - malo je likova ostalo na sceni.

Markovićev zakon bio je predobar pa su ga ukinuli

Te rane devedesete rodno su mjesto svih naših kasnijih gospodarskih nesreća koje neprekinute traju do dana današnjeg. Prvi zakon o privatizaciji, koji je donio premijer Ante Marković, bio je jedini pametan protržišni akt na ovim prostorima. Markovićev zakon podrazumijevao je davanje dionica poduzeća radnicima. Po tom su zakonu privatizirane Tvornica duhana Rovinj, Zagrebačka banka, Tvornica duhana Zagreb i Novi list. Gotovo svi, čak i obični radnici, koji su dionice tih tvrtki držali dovoljno dugo da im naraste vrijednost, postali su bogati. U Rovinju je danas, zbog Markovićeva zakona, desetke milionera- bivših radnika. Ante Vlahović, danas možda najbogatiji Hrvat (ako gledamo gotovinu), tu je, na pošten način, stekao svoj prvi milijun. Kao direktor TDR-a otkupio je dionice, kojima je kasnije vrijednost porasla nekoliko stotina ili hiljada puta. 

Kad je Novi list prodavan Robertu Ježiću, zaposlenici su dionice prodavali po nekoliko stotina hiljada eura, a neki su za svoj udio dobili i cijeli milion. No Tuđmanova je ekipa - s Jakšom Barbićem, Matom Babićem i drugim genijima, osmislila novi zakon, prema kojemu su poduzeća išla u ruke “menadžera” koji su ih kupovali bez kune. Markovićev je zakon bio suviše pošten prema radnicima. Ideja je bila da se najvrijedniji komadi nacionalnog bogatstva daju u pouzdane ruke. 

To je, u pravilu, značilo - u ruke HDZ-ovaca. Najbolji i najgori primjer takvog predavanja imovine u pouzdane ruke je Agrokor. Ivica Todorić je prvi milion, izvan svake sumnje, zaradio na cvijeću - kupovao ga je u Makedoniji, prodavao u Hrvatskoj i na tome se obogatio. Njega - za razliku od Luke Rajića - nije bilo pristojno, a ni moguće pitati za druge milijune, stečene nakon prvog - oni su predstavljali problem jer mu je ih je servirala država. Zbog Agrokora je već sredinom 90- ih godina izglasan poseban zakon, “onodobni lex Agrokor”, kojim je Ivici Todoriću omogućen uvoz soje pod uslovima koje ni jedan drugi sudionik tržišne utakmice nije imao.

Jako Andabak ima stotine milijuna gotovine

Todorić je za dan ili dva, koliko je zakon važio, uvezao soju kojoj niko nije mogao konkurirati i tu se akumuliralo solidno bogatstvo. Moguće je da će na pitanja o drugom, trećem, stotom ili hiljaditom milionu Todorić morati položiti račune pravnoj državi, ali sačekajmo, to nije sasvim sigurna stvar. Jako Andabak, nekad jedan od većih dioničara Hajduka, od kojih je kasnio dio prodao, a dio u vrijednosti od nekih milion kuna ostavio u obitelji. Andabak u tvrtki Sunce ulaganja upravlja s 6,2 mil. eura, a nadzire 62 mil.eura. 

Radio je u Končaru i dogurao do mjesta direktora. Kao direktor u preduzeću Volta imao je, službeno, godinama najveću platu u Jugoslaviji. Kad je propalo preduzeće, počeo se baviti prodajom životnih osiguranja za austrijsku kuću Winner Stedische, u kojoj je zaradio prvi milion maraka. Nakon toga, 1991., osniva Helios osiguranje s četiri partnera, no oni su ga izgurali iz preduzeća te je on 1995. formirao vlastitu osiguravajuću tvrtku – Sunce osiguranje. Pokrenuo je i lanac poliklinika Sunce. Osnivač je i Sunčanih livada te Sunce hotela. Za 236 miliona kuna kupio je udjele u hotelima Zlatni rat, Brela i Tučepi.

Ljubo Ćesić Rojs nije jedini kondukter i vozač autobusa koji je postao slavan i bogat. Istim se poslom bavio i popularni Željko Orešković Macola, kralj autobusnog ugostiteljstva. Nakon 17 godina bavljenja ugostiteljstvo upustio se i u milionski posao proizvodnje drvenih kuća. U samo pet dana Macolini radnici sagrade drvenu kuću, no ništa ne bi bilo moguće bez pola miliona eura vrijednog stroja, robota CNC vrijednog pola miliona eura. Od početka je u posao uložio osam miliona eura. Ulaganje je njegov način za borbu protiv krize. Iako je u nekoliko navrata jasno naglasio kako neće biti bogat čovjek dok ne isplati sve kredite, njegova imovina i poslovi sigurno su vredniji od 100 milijuna kuna.

Macola kuka da se neće riješiti kredita dok je živ

Za Express o prvom milionu skromno kaže: - Ja sam danas više dužan nego bogat. Nisam baš ‘zaradio’ prvi milion, ja sam dizao kredite pa tako zaradio taj prvi milion i počeo širiti poslovanje. Da sam bogat, nisam, jer sam sav u kreditima... 

Najpametniji hrvatski milioner zasigurno je Anđelko Leko, koji je preminuo prošle godine. Za vlasnika Sheratona, Westina, HUP-a Zagreb i mnoštva drugih, najprestižnijih ugostiteljsko turističkčih objekata u Hrvatskoj i regiji, većina Hrvata nije nikad čula, i to je krunski dokaz njegove mudrosti. Na spominjanje imena Leko, većina ljudi pita - “Jel to onaj iz Sabora?”. A nije. Onaj iz Sabora je proverbijalni epizodist naspram ovoga. 

Anđelko Leko počeo je karijeru kao konobar, sredinom prošlog stoljeća, i polako, ali pametno napredovao, sve do direktora OOUR-a. Potom je postao komercijalni direktor. Kraj socijalizma dočekao je kao generalni direktor HUP-a Zagreb. Političari su uvijek rado zalazili u njegove objekte, a nerado izlazili iz njih. Nije radio pogreške i nije se preko noći odricao prijatelja. U hotel Panorama, prije rata, rado su navraćali komunistički funkcioneri, a Leko je s njima bio u odličnim odnosima. Potom je u Panorami jedna frakcija desnice htjela osnovati HDZ (braća Veselica i drugi gubitnici), a Leko ih je primio.

Kasnije su počeli navraćati i pobjednici. Hotel je vremenom postao omiljeno svratište HDZ-ovaca, ali su u njega i dalje nastavljali dolaziti komunisti, s kojima je Leko i dalje ugodno divanio - ništa se tu nije promijenilo, osim što je bivši konobar, pa direktor, u međuvremenu postao vlasnik.

U Hrvatskoj ne treba izazivati ničiju zavist

On je dovoljno pametan da za novine ne govori ni o klimatskim promjenama, a kamoli o prvom milijunu, što dijelom objašnjava njegov uspjeh. Ova sredina, naime, ne prašta isticanje - ako si samozatajan, možeš imati cijeli svijet, samo nemoj natjeravati druge da ti zbog ičega zavide... Jer tad ode glava. Ovdje se, naravno, bez politike ništa ne može.

Jozo Kalem, milioner, postao je poznat ne zbog svojih miliona, nego zbog prijatelja Slavka Linića. Prvo bogatstvo zgrnuo je trgujući naftnim derivatima tijekom Domovinskog rata. Kako pričaju njegovi riječki poznanici, Kalem je početkom ‘90-ih s obitelji pobjegao iz rodnog sela u Republici Srpskoj u Rijeku te u partnerstvu s riječkim Autoprometom vrlo brzo ušao u posao s prodajom derivata u Hercegovinu.  No poslovne zvjezdane trenutke doživljava 2000., kad na vlast u državi dolazi SDP-ova koalicija. Slavko Linić postaje ministar financija i šef NO-a INA-e. Godine 2008. većinski udio u Kalemovoj uspješnoj kompaniji, koja danas posjeduje 50 benzinskih postaja, preuzima slovenski Petrol, a Slovenci lani od Kalema kupuju i preostali vlasnički udio.

Tomislav Antunović, vlasnik poznatog hotela, upravlja s 21 milionom eura. On je prvi milion zaradio na benzinskim pumpama. Jambo je prije rata bio bogat, ali rat je bio prilika. Prvu benzinsku pumpu u bivšoj Jugoslaviji otvorio je u Brčkom 1987. godine pa je vremenom pažljivo razvijao biznis. Prema njegovim riječima, sva preduzeća u njegovu vlasništvu u više država prave godišnji promet od oko 500 milijuna eura. Glasoviti Stipe Gabrić Jambo uvijek naglašava da je njegovo bogatstvo u nekretninama stečeno u poslu s voćem i povrćem. Biznis je naslijedio od oca. 

- Moj prvi milion je stekao ćaća Ivo, a ja sam to samo oplođivao kao i on u poljoprivredi na 20-ak hektara zemlje - rekao je svojedobno Slobodnoj. 

- Otac je 1971. kupio novi kamion te traktor s prikolicom i priključcima, a kad sam se vratio s fakulteta, čekali su me Golf i nova kuća u kojoj i danas živim. Kako meni, tako i bratu, te smo s unajmljenim kamionom zimi vozili po 200 tona voća i povrća u Bosnu, koja je sve ‘gutala’. Ljeti smo išli na Brač i, dok nije bilo nove ceste, makadamom, radeći od jutra do mraka, a prije rata i osamostaljenja RH imali smo punu veliku kutiju maraka i dolara. 

Navodno je najveći dio bogatstva stekao povlaštenom trgovinom s HVO-om. Novac je uložio u nekretnine i kompanije na hrvatskom jugu. Protiv njega su podnesene brojne kaznene prijave, koje gotovo nikad nisu rezultirale sudskim progonom. Jambo je danas vlasnik kuća, stanova, zgrada i poslovnih prostora vrijednih stotinjak milijuna kuna. Poslije je krenuo u politiku, u kojoj je mijenjao političke dresove, ali sve donedavno nije znao za poraze. Tad se preforsirao kupnjom golemog placa u Dubrovniku.

I Tito je nehotice stvarao nove bogataše

Juroslav Buljubašić povezan je s čak 17 komanija. Osnovao je kompanije koje su se bavile turizmom, brodarstvom, medijima i bankarstvom, a počeo je s tvrtkom SEM. Svoj prvi milion, tadašnjih njemačkih maraka, zaradio je postavljujući telefonske centrale. On je bio prvi koji je na područje bivše Jugoslavije donio prvi telefaks, a kasnije i satelitsku antenu. 

- Za moj prvi milion zaslužan je — drug Tito - rekao je svojedobno Slobodnoj Dalmaciji. 

- Započeo sam s privatnim biznisom 1982. godine, kad sam osnovao obrt i postao prvi uvoznik telefaksa za područje od Vardara do Triglava. Imao sam obrt za montažu telefonskih centrala, popravak uređaja, a radio sam i inženjering poslove za škverske novogradnje. Bavio sam se i poljoprivredom te cvjećarstvom: uzgajao sam salatu i krizanteme te ih prodavao na Britancu...

Temelj poslovnog carstva Žejko Kerum udario je 1989. godine. Nakon vojske i završene srednje građevinske škole bio je godinu dana u Iraku. Crnčio je tamo od jutra do mraka i donio kući 30 hiljada maraka, od kojih je dio potrošio na Golf “jedinicu”, a ostatak na danonoćne provode s društvom. Zatim se otisnuo na more i radio na teretnom brodu te položio ispit za upravljanje velikim brodovoma. Neko vrijeme zarađivao je i prodajom ribe. Svaki petak svježu ribu dopremao je i prodavao po selima splitskog zaleđa, a dobro se zaradilo i na prodaji kičastih portreta uplakanih dječaka i djevojčica s velikim tužnim očima, koje su 80-ih bile hit u dječjim sobama.

Teško je razlučiti istinu od bajki o Željku Kerumu

A onda je u obiteljskoj kući otvorio prvu vlastitu malu trgovinu. Najprije je sve radio sam, a kad se posao proširio, pozvao je u pomoć sestru. Nevenka se brinula za računovodstvo i financije, a Željko Kerum za operativu. Mnogo godina kasnije priznat će da je prvih mjeseci pribjegavao industrijskoj špijunaži. S ceduljicom u džepu u obližnjoj bi trgovini popisivao robu i cijene, a onda u svojem dućanu istoj robi snizio cijenu za neznatni iznos. 

Neki pak ne vjeruju u ovu priču. Tvrde da je na svoje police stavljao robu iz državnih robnih rezervi i Caritasa. Navodno ga se još 1994. i 1995. sumnjičilo za privredni kriminal, pa u dosjeu splitske policije postoji i kaznena prijava zbog zloupotrebe položaja i ovlasti te krivotvorenja isprava, ali Kerum nikad nije procesuiran što znači da protiv njega nije postojao ni valjani dokaz. Tajna uspjeha, prema Kerumovim riječima, bila je u malom triku kojim je pridobio klijentelu. Hljeb, mlijeko, brašno, ulje, šećer i voće prodavao je bez lipe zarade – po nabavnim cijenama i kupci su se iz dana u dan množili. 

Manje je poznato kako je Kerum, u fazi kad je već bio poznati splitski vlasnik trgovina, s jednim dobavljačem igrao karte za palete kahve. Bilo je to krajem ‘90-ih, a priča ide otprilike ovako: kartala se briškula, na četiri dobivene, i to u skladištu. Naime, dobavljač je stigao Kerumu s dvije palete kahvee vrijedne nekoliko desetaka hiljada kuna. Pao je dogovor – ako Kerum pobijedi, plaća samo jednu paletu. Ako izgubi, umjesto dvije palete, koliko je naručio, platit će tri. Kerum je pobijedio. 

 U godinama koje slijede Kerum je polahko i sigurno širio svoje poslovno carstvo. Najprije je karike lanca svojih trgovina porazmjestio uz obalu, a prema otocima je planirao voditi posebnu poslovnu politiku. Nakon što je otvorio supermarket na Hvaru i Visu, odlučio je da će cijene svih proizvoda biti iste kao i na kopnu, unatoč većim troškovima transporta. Nakon toga proširio se i na Zagreb, a počeo se interesirati i za ulaganje u turizam. Prvi pothvat bio je obiteljski hotel Neva u Podstrani. Od tada ulaganja i kupovine raznih nekretnina i zemljišta ne prestaju.

Danas je Kerum milioner, ali iza njega su dugovi

Popis imovine koji je predao 2017.  godine doista je impozantan. Zemljište u Rogoznici i Splitu, kuće u Solinu, Podstrani, na Čiovu, zgrada na Trsteniku, Hotel Neva, dvije kuće u Zagrebu te kuća u Splitu, sve u ukupnoj vrijednosti od oko pet i pol miliona eura. Tu nije ubrojeno zemljište kampa na Braču, Diokom, Hotel Central, Hotel Marjan, dionice desetaka poduzeća te ušteđevina od oko 60 miliona kuna plus renta. 

Marijan Filipović, također na silaznoj putanji, godinama je samo rastao. Dubravko Grgić na prijamnom je bio zadnji U Gorski kotar Filipović je stigao daleke 1952. godine, kad mu je bilo 17 i pol. Kako kaže, krenuo je za starijim bratom koji je već bio ovdje: “Rekao sam ocu da bih i ja krenuo za njim. Dao mi je tri konja, a sa mnom je krenuo i moj tri godine mlađi prijatelj. Iz Travnika smo putovali sedam dana. Bilo je ljeto, pa bismo spavali na livadi ili bismo usput molili seljake da nam dopuste da prespavamo na sijenu. Jeli smo slaninu koju smo ponijeli od kuće, a putem smo kupovali samo kruh. U to vrijeme ljudi su ovdje iz šume iznosili cjepanice u velikim košarama na leđima. Ja sam došao s tri konja i počeo izvlačiti drva na konjima što znači da sam mogao ponijeti veće količine za istu cijenu. Spavali smo kod brata u kolibi, u šumi na proplanku, a prvi put sam prespavao u toploj kući tu u Gerovu, na Badnjak”. 

Tu je stekao prvi veliki novac, a obogatio se kasnije na drvnoj industriji. Dubravko Grgić karijeru je započeo kao advokat 1979. u uredu oca Mirka gdje se bavio naplatom autošteta od osiguravajućih kuća. Na prijamnom ispitu na Pravnom fakultetu u Zagrebu bio je predzadnji od 1500 kandidata, a diplomu je stekao nakon dvije godine i deset mjeseci studiranja. S još desetak saradnika ranih devedesetih osnovao je Euroherc osiguranje, potom kupio Jadransko osiguranje, a 2000. godine postao vlasnik Mediteranskog osiguranja. Na kraju 2011. mu je neto dobit bila viša od 183 miliona kuna, a vrijednost nekretnina procjenjivala se na 12 miliona eura.

loading...

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...