"Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine 9. januara 1992. je početak svog zla u BiH, a taj čin je bio udar na ustavni poredak BiH i protivan je međunarodnom pravu", upozorio je Džaferović.

Istakao je da je tog dana počeo genocid i masovni zločini na tlu BiH, što je potvrđeno brojnim odlukama Haškog tribunala i Suda BiH.

I pored činjenice da je 9. januar proglašen neustavnim, u entitetu Republika Srpska već mjesec traju pripreme za obilježavanje ovog “crnog dana” kada je ozvaničen početak činjenja svih zlodjela na tlu države Bosne i Hercegovine (genocid, silovanja, logori, etničko čišćenje). Zanemaruju se i brojne presude Haškog i domaćih sudova kojima je dokazan genocid, zločini, silovanja, etničko čišćenje.

Također, što je veoma bitno, oni koji veličaju i slave 9. januar kao “dan nastanka Republike Srpske”, svjesno  ignorišu da je Haški tribunal, 16. juna 2004. godine, u tužbi protiv Slobodana Miloševića, donio međupresudu u kojoj je potvrđena genocidna namjera i plan da se unište Bošnjaci kao nacionalna grupa, odnosno da postoji dovoljno dokaza da je u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom izvršen genocid.

U tom kontekstu, veoma bitna je i tužba  Bosne i Hercegovine protiv SR Jugoslavije za genocid. To je bio značajan sudski proces pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu gdje je prvi put u šezdesetogodišnjoj praksi suda jedna država, Bosna i Hercegovina, optužila drugu državu, tadašnju SR Jugoslaviju, za genocid.

Sud je odlučio da je Srbija ipak prekršila Konvenciju o genocidu time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid, a potom nije kaznila niti predala počinioce Haškom tribunalu. Poslije ovog suđenja, Srbija je postala prva zemlja koja je po ocjeni suda prekršila Konvenciju o genocidu.

Stoga vrijedi još jednom podsjetiti javnost na neke od krucijalnih zaključaka i poruka tada vrhuške  “paradržave RS”, danas osuđenih ratnih zločinaca, kako su se pripremali za rat i istrebljenje Bošnjaka, u čemu su imali podršku u svakom smislu riječi susjedne Srbije.

Na Trećoj sjednici Skupštine srpskog naroda u BiH održanoj 11. novembra 1991. godine usvojen je sljedeći zaključak:

• Skupština srpskog naroda u BiH upućuje zahtjev Jugoslovenskoj armiji da svim sredstvima koja joj stoje na raspolaganju brani teritorije BiH kao sastavne dijelove države Jugoslavije na kojim je proveden plebiscit srpskog naroda i drugih građana za ostanak u zajedničkoj državi Jugoslaviji i donesena Odluka Skupštine srpskog naroda u BiH s teritorijama općina, mjesnih zajednica i naseljenih mjesta u BiH koja se smatraju teritorijem savezne države Jugoslavije, piše Faktor.

Na Četvrtoj sjednici Skupštine, 21. novembra 1991. godine, Radislav Vukić je rekao:

• Mi moramo imati svoju jaku, srpsku vojsku, a naša vojska je trenutno Jugoslovenska armija, u kojoj je srpski narod i ja vjerujem da će i ostati. Armija treba da se transformiše što prije u ovom hodu u borbi protiv fašizma, bolje reći protiv ustaša.

Na sjednici 21. decembra 1991. godine, osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić je kazao:

• Srpsko Sarajevo ima svoju teritoriju i svoju autonomnu jedinicu u sklopu Srpske Republike Bosne i Hercegovine. To je država, to je dobro integrisana nacija, to je naš plan daleko prije rata.

Osma sjednica Skupštine, 25. februar 1992, još jedan osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik:

• Ako uspijemo napraviti konfederalnu BiH, to će biti tri države. I srpska država će napraviti savez sa srpskim državama, svi će imati jednu državu. Mene ne interesuje Musliman u BiH.

Godinu kasnije, na 24. sjednici Skupštine, 8. februara 1993. godine, predsjedavajući Krajišnik ističe:

• Skupština je zauzela stav da su Muslimani komunistička tvorevina i da predstavljaju vjersku skupinu turske orijentacije. Oni su nevjernici, narod koji nije narod, odnosno narod koji hoće da bude narod i nema nikakve argumentacije za naciju.

• Na Sjednici Skupštine, 12. maj 1992. godine Karadžić je rekao:

  • Srpska strana u BiH, Predsjedništvo, Vlada, Savjet za nacionalnu bezbjednost koji smo formirali, donijela je strateške prioritete srpskog naroda, odnosno strateške ciljeve srpskog naroda, od kojih je prvi strateški cilj razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice, državno razdvajanje. Drugi strateški cilj je koridor između Semberije i Krajine, to je od najveće strateške važnosti za srpski narod, jer to integriše srpske zemlje, ne samo Srpske BiH, nego i Srpske BiH sa Srbijom i Srpske Krajine sa Srpskom BiH i Srbijom. Treći strateški cilj je uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između dva svijeta. Četvrti strateški cilj je uspostavljanje granice na rijeci Uni i Neretvi. Peti strateški cilj je podjela Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje svakog od ova dva dijela efektivne državne vlasti te konstitutivne države. Šesti strateški cilj je izlaz Srpske Republike na more.

  Na 56. sjednici Skupštine, 17. septembra 1995. Momčilo Krajišnik je poručio:

  • Zadatak ove Republike i prvi strateški cilj je da se mi odvojimo od Muslimana i Hrvata, i niko nema pravo da zasniva strategiju srpskog Sarajeva na ostanku u zajedničkoj državi. Mi ne želimo da ostanemo sa Muslimanima i Hrvatima. Ima samo jedan problem: gdje ćemo sada ljude iseliti, da se kaže: iselit ćemo ih tu i tu, na taj i taj način. Treba nam vrijeme jer je ovo iznenađenje, jer ni u jednoj varijanti ništa nije predviđeno. Zato nam treba vrijeme za političko rješenje i konačan razlaz i, na kraju krajeva, najbolje rješenje da se Sarajevo iseli i da se nađe lokacija da se smjeste ljudi.

  Na 52. sjednici Skupštine, 6. august 1995. godine, Karadžić je kazao:

  • Došao je trenutak, ja sam Direktivu br. 7 i to signirao, da se uzme i Teočak, Srebrenica, Žepa i Goražde, sve je to potpisano i išli smo snažno u to. Ja sam za sve naše odluke i ja stojim iza njih, i snimljene su vrhovne komande i sve u njima stoji. I usmeno i pismeno sam naredio da se ide na Žepu i Srebrenicu. (Hayat.ba)