U Srbiji je 1830. godine objavljen hatišerif turskog sultana Mahmuda II o autonomiji Srbije u okviru Otomanskog carstva. Krajem septembra sultan je izdao berat kojim je knezu Milošu Obrenoviću priznato nasljedno kneževsko dostojanstvo pod turskim suverenitetom i ruskom zaštitom.

Mahmud II., osmanski sultan, vladao je od 1808. kao posljednji izdanak dinastije Osmana Osvajača. Na početku vladavine suočio se s propadanjem Osmanskoga Carstva na Balkanu. Odlukom Bečkoga kongresa 1815. Carstvo je izgubilo dio svojih zemalja.

Besarabija je pripala Rusiji, Jonski otoci i Srbija dobili su samoupravu, a britanski brodovi pravo prolaza kroz Dardanele. Kako bi zaustavio propadanje Carstva, pokušao je uvesti reforme, a kada su im se suprotstavili nekadašnji glavni oslonci sultanove moći, janjičari, raspustio ih je (1826) i utemeljio novu vojsku pod svojim izravnim zapovjedništvom. Prihvatio je Grčku samoupravu 1827., ustupio Rusiji ušće Dunava i potvrdio privilegije Vlaškoj i Moldavskoj mirom u Drinopolju (Edirneu) 1829., priznao je proširenu autonomiju Srbije (hatišerif od 1830), a egipatskog pašu Mehmeda Aliju mirom u Kutahiji (1833) potvrdio za nasljednoga potkralja u Egiptu. Osim reforme vojske, uveo je, među ostalim, kabinetski sustav upravljanja i obavezno osnovno školovanje. Unatoč porazima u ratovima i velikim teritorijalnim gubicima, njegove su reforme pomogle pri konsolidiranju Osmanskoga Carstva.

Najvažniji pravni dokumenti ovog razdoblja su Đulhanski hatišerif potpisan 3. novembra 1839., Hatt-ı Hümâyûn iz 1859. i Ustav iz 1876. godine.

Balkanski muslimani nisu dobro primili ove reforme. Razlog je što su među posljednjima prihvatili islam, zbog čega su bili konzervativniji vjernici. Odbili su nositi suvremene vojne uniforme (nizamsku odjeću) i prihvatiti modernu vojnu obuku. Politička jednakost s kršćanima bila im je nepodnošljiva uvreda te su odbacili Đulhanski hatišerif. Zbog takvog su držanja baš oni destabilizirali Tursko Carstvo. Pravoslavni su Srbi, posebno u Beogradskom pašaluku, bili oslonac osmanske vlasti, i logistički i vojno podupirali su reformističku Portu u Bosni i Hercegovini i Albaniji.

SULTAN MAHMUD II

Hatišerif iz 1830. godine definirao je odnose Srbije i Porte potvrđivanjem privilegija srpskog naroda na teritorijama slobodnim u vrijeme Prvog srpskog ustanka. Prva grupa odredbi uključuje one koje se odnose na vazalni položaj Srbije prema Turskoj. Prema njima, Srbija je sastavni dio Kneževine u kojem može dobiti novac za novac. Srbiji će biti vraćeno šest razorenih Nahija nakon što specijalna rusko-turska komisija "pomno ispita stvarno stanje stvari".

Ponovljeno je načelo razdvojenog poreza u koji su ušli: harač, svi porezi i prihodi od carine. Turci, koji su imali svoje posjede u Srbiji (zemlju, kuće, bašte, vinograde…) imaju godinu dana da ga prodaju po fer cijeni Srbima. Ako to ne učine, prihod od robe uplatit će se u beogradsku blagajnu odakle će se isplatiti vlasnicima. Srbima je dopušteno naplaćivati carine u beogradskoj carinarnici za svu robu, osim one koja ide u Istanbul.

KNEZ MILOŠ OBRENOVIĆ

Drugo, Visoka Porta neće se miješati u unutrašnju upravu Srbije. Srbima je dodijeljeno pravo vjeroispovijesti sa slobodom izbora mitropolita kojeg će imenovati carigradski patrijarh. Milošu Obrenoviću je titula srpskog kneza potvrđena nasljednim pravom. Unutarnja uprava Srbije bila je povjerena knezu i Vijeću.

Knez je imao zakonodavnu vlast i dijelio izvršnu vlast sa Vijećem. Članove vijeća bira princ i njihov je naslov doživotni, osim ako ne počine tešku krivnju protiv Porte ili zakona. Turci se nisu miješali u pravosuđe. Knez je stekao pravo držati odred vojnika radi održavanja reda u zemlji. Osim toga, Srbi imaju pravo na otvaranje poštanskih ureda, bolnica, škola i sl.

Hatišerif i Berat pročitani su u Velikoj narodnoj skupštini u Beogradu 13. decembra, a dan kad je proglašen Hatišerif u Kneževini Srbiji je prihvaćen kao nacionalni praznik. Redovno se slavio tokom prve vladavine kneza Miloša Obrenovića.

Knez je naglasio da su privilegije Srbije daleko veće od vlaških i onih koje je dobila Moldavija i dodao:

„Dakle, braćo, postali smo juče i nacija, nacija istina ovisna o sultanu i nacija koja ima svoja prava“!

(SB)