Glavni lik naše današnje priče je Wilhelm Frick, nacistički ministar, desna ruka Adolfa Hitlera.

Sudjelovao je u stvaranju dokumenata poznatih kao Nürnberški zakoni. Nakon smrti Reinharda Heydricha, imenovan je protektorom Češke i Moravske. Kada je Hitler postao kancelar Njemačke, imenovao je Wilhelma Fricka ministrom unutrašnjih poslova.

Frick je bio sin protestantskog učitelja iz jednog manjeg gradića u zapadnoj Njemačkoj. Školovao se za pravnika i zaposlio u krim policiji u Bavarskoj. Frick je jako rano došao u kontakt s Adolfom Hitlerom.

Njihovo poznanstvo seže još iz prve polovice 1920-ih godina, desetak godina prije Hitlerovog uspona na vlast.

Wilhelm Frick sudjelovao je u Hitlerovom poznatom „Pivničkom puču“ 1923. godine u Münchenu, premda je u to doba bio državni policijski službenik.

Nakon slamanja tog puča izbačen je iz policije i kažnjen pritvorom. Nakon oslobađanja, postigao je uspješnu karijeru u Hitlerovoj Nacističkoj stranci.

Frick je bio prvi član Nacističke stranke koji je dobio ministarsko mjesto u nekoj njemačkoj pokrajinskoj vladi. Bila je to vlada Tiringije.

Kad je Hitler postao kancelar Njemačke, imenovao je Fricka ministrom unutrašnjih poslova.

Na toj poziciji Frick je dobio moć da imenuje sve gradonačelnike njemačkih gradova većih od 100.000 stanovnika (osim Berlina i Hamburga, što je Hitler zadržao za sebe). Fricku su izravno bili podređeni i namjesnici Reicha (njem. Reichsstatthalter). To su bile osobe s praktički diktatorskim ovlastima nad nekim dijelom Njemačke.

Bio je ministar bez portfelja do 1943. kada gubi bitku s Hermannom Göringom, a kasnije i sa Heinrichom Himmlerom, koji je postao zapovjednikom cjelokupne njemačke policije, a kasnije je zamijenio Fricka na mjestu ministra unutrašnjih poslova.

Nakon rata, na suđenju u Nürnbergu, Frick je proglašen krivim za ratne zločine protiv čovječnosti i obješen. Zadnje riječi su mu bile: „Neka dugo živi vječna Njemačka“.

(SB)