Pored ratova i prirodnih katastrofa, jedna od najvećih tragedija dvadesetog stoljeća bilo je potonuće broda Titanik 1912. godine. „Brod koji ne tone“ potonuo je na putovanju iz Liverpoola u New York, nakon što je udario u santu leda u blizini obale Labradora. Ljudi su se pitali: „Kako se uopće to moglo desiti“? A opet, desilo se. Neobjašnjivo, ili nije? Je li moguće da je uzrok potonuću Titanika bio duh? Mnogi dijelovi ove priče su istiniti, no je li se zaista sve ovako odigralo?

Priča počinje miljama dalje, u dolini Nila u Egiptu. Možda ovdje uspijemo pronaći početak misterije o Titaniku, godine 1910. u veličanstvenom gradu Kairu.

Jednoga dana, britanski Egiptolog, Douglas Murray odsjedao je u Kairu, i tada ga je kontaktirao nepoznati čovjek, neobični američki pustolov.

Ovaj Amerikanac nudio je nešto vrlo neobično britanskom arheologu, nešto što bi ga sigurno oduševilo: predivni antički sarkofag, u kojem se nalazila mumija glavne svećenice hrama posvećenog bogu Amonu Raa.

Taj je predmet bio star više od 3.000 godina, ali je bio u izvrsnom stanju, sav u zlatu…

Amerikanac nije tražio mnogo novca za sarkofag i Murray je bio oduševljen. Napisao mu je ček.

Ček nikada nije bio unovčen. Tu večer, nakon što je prodao sarkofag, Amerikanac je preminuo. Murray je uspio poslati blago natrag u Englesku, no nije prošlo dugo vremena i saznao je više o prekrasnoj mumiji.

Navodno, otkrivena je u pogrebnoj odaji u suhom dijelu Doline Nila. Po zidovima odaje nalazili su se opisi koji su upozoravali na užasne posljedice koje će se desiti onome ko provali u grobnicu. Murray je bio prilično skeptičan oko ovih upozorenja sve do par dana poslije otkrića, kada mu je pištolj eksplodirao u ruci, slomivši je. Morao je amputirati ruku.

Murray se odlučio vratiti natrag u Englesku.

Pri putovanju natrag u domovinu, dva saputnika su mu tajanstveno preminula, a dvojica sluga koji su čuvali mumiju umrla su ubrzo nakon toga. Tada je Murray već bio uvjeren da je mumija ukleta i odlučio je se riješiti. Jedna djevojka koju je poznavao rekla mu je da bi je željela imati i dao joj je. Nedugo nakon toga djevojčina majka je umrla, zaručnik ju je ostavio, a ona je oboljela od neobične bolesti. Pokušala je vratiti mumiju natrag Douglasu Murrayu, ali naravno on nije htio imati ništa s ukletom mumijom. Na kraju je bila izložena u Britanskom muzeju.

No, ni tu nije bio kraj naše priče. Čak i u muzeju, mumija je uzrokovala mnogo neobičnih događaja. Fotograf muzeja preminuo je nedugo nakon što je fotografirao novu izložbu, a jedan radnik je također umro, bez nekog posebnog razloga. Na kraju, upravitelji Britanskog muzeja, koji prije toga nisu bili praznovjerni, odlučili su se riješiti mumije, te je dati muzeju u New Yorku.

Početkom aprila 1912. godine, dogovorili su sve oko premještanja mumije, no muzej u New Yorku nikada nije primio pošiljku. Kada je brod tonuo, u dobro osiguranom bunkeru Titanika, nalazio se ukleti sarkogaf visoke svećenice hrama posvećenog bogu Amonu Raa. Sve ostalo je povijest.

(SB)