Naša današnja priča vraća nas u 1999. godinu, u vrijeme NATO udara na nekadašnju SR Jugoslaviju.

Akcija bombardiranja SR Jugoslavije, nosila je službeni naziv Operation Allied Force, a trajala je od 24. marta do 1. juna 1999. godine i dio je rata na Kosovu 1996.-1999. To je bilo drugo važnije vojno uplitanje NATO-a nakon bombardiranja položaja Vojske Republike Srpske u operaciji „Namjerna sila“ 1995. i najveći vojni sukob na prostoru Srbije i Crne Gore od vremena Drugog svjetskog rata.

NATO je 24. marta 1999. godine u 20 sati počeo zračne napade na vojne ciljeve u SRJ da bi se kasnije udari proširili i na privredne i civilne objekte. U napadima koji su bez prekida trajali 78 dana teško su oštećeni infrastruktura, gospodarski objekti, škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće, spomenici kulture, crkve i manastiri. Ekonomski stručnjaci iz Grupe-17 procjenili su štetu na oko 30 milijardi dolara. Konačan broj žrtava službeno nije objavljen, a procjene se kreću između 1.200 i 2.500 poginulih i oko 5.000 ranjenih. Napadi su završeni 10. juna, nakon potpisivanja vojno-tehničkog sporazuma o povlačenju jugoslavenske vojske i policije sa Kosova.

Čelnici EU-a u svojoj su izjavi o Kosovu pozvali Miloševića da prekine vojne napade na civile, povuče svoje snage, dopusti pristup međunarodnim promatračima, omogući povratak izbjeglicama i počne politički dijalog s predstavnicima kosovskih Albanaca.

„Strpljenje međunarodne zajednice prema Beogradu je pri kraju“, rekao je britanski ministar za obranu George Robertson. Albanija je osobito oštro reagirala na stanje: „Duboko smo uvjereni da je genocid koji provode srbijanske vlasti na Kosovu posljedica institucionalizirane politike genocida i državnog terorizma koji se provodi pomoću vojnog, paravojnog i policijskog mehanizma protiv kosovskih Albanaca“, izjavio je albanski ministar vanjskih poslova Paskal Milo na konferenciji UN-a. „Otpor koji pruža albansko stanovništvo u samoodbrani od takve politike ne može se nazvati terorizmom“.

Japanska je vlada objavila da je odlučila zamrznuti srbijansku i jugoslavensku imovinu u toj zemlji, kao dio međunarodnog pritiska na Beograd radi zaustavljanja nasilja na Kosovu. Japan je također zabranio davanje izvoznih kredita Jugoslaviji i izdavanje viza jugoslavenskim i srbijanskim dužnosnicima koji sudjeluju u represiji na Kosovu.

Milošević je pristao u ljeto 1998. ispuniti većinu zahtjeva koje su svjetske sile postavile kako bi se okončalo krvoproliće na Kosovu, ali je rekao da će svoje jedinice povući iz te pokrajine samo „nakon prestanka terorizma“. Njegova obećanja su objavljena u zajedničkom saopćenju s ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom nakon razgovora u Moskvi, no eskalacija nasilja na Kosovu i dalje se nastavila.

Dana 8. oktobra 1998., istodobno s vojnim pripremama, NATO savez je nastavio s pokušajem postizanja suglasnosti oko pravnog temelja za moguću intervenciju, jer unutar samog saveza postojala su različita stajališta oko tog problema. Jedna opcija bila je dobiti odobrenja UN-a za vojnu intervenciju, no nakon prijetnje Rusije, stalne članice Vijeća sigurnosti, da će sigurno staviti veto, glavne članice NATO-a odustale su od moguće nove rezolucije koja bi izričito odobrila upotrebu sile, iako su je London i Pariz označili poželjnom. Francuska, SAD i Velika Britanija zaključile su da NATO smije intervenirati na Kosovu i bez nove rezolucije, a tom su se stajalištu ubrzo pridružile i Španjolska i Belgija.

I dok se u NATO-u polako postizala jednoglasna podrška mogućoj intervenciji, u Beogradu je zavladala ratna psihoza: većina zemalja evakuirala je veći dio diplomatskoga osoblja i sve članove obitelji govori o strahu od srpske odmazde u slučaju NATO-ova napada.

Treći sastanak Richarda Holbrookea s Miloševićem u tri uzastopna dana trajao je gotovo četiri sata. Izvori bliski pregovaračima objavili su ranije da Holbrooke nije ostvario napredak u pokušaju da uvjeri Miloševića da okonča kosovski sukob i započne mirovne pregovore s predstavnicima kosovskih Albanaca.

Sjevernoatlantski savez okupio je oko 430 borbenih zrakoplova, od kojih je 60 % američkih, kako bi se suprotstavio zračnim snagama Beograda u slučaju mogućega vojnog sukoba. Osim njih najveći broj zrakoplova dale su Francuska, Velika Britanija i Njemačka. Nizozemska je dala 14 zrakoplova F-16 Fighting Falcon, Belgija deset i Norveška osam, Španjolska četiri bombardera F18 i jedan transportni zrakoplov, a Portugal tri F-16 i jednu fregatu. Danska je dala četiri F-16, a Kanada šest lovaca CF18.

NATO INTERVENCIJA

Masakr u Račku je označio prekretnicu u ratu jer je Međunarodna zajednica izgubila strpljenje sa Miloševićevom agresivnom politikom i odlučila vojno intervenirati kako bi se spriječila daljnja eskalacija nasilja na Balkanu.

Clintonov Ministar oDbrane William Cohen je održao govor u kojem je izjavio da je ovo "borba za pravdu nad predstojećim genocidom". NATO dužnosnici su potom zaprijetili da će započeti vojnu intervenciju ako se Vojska Jugoslavije ne povuče iz Kosova i dopusti da se mirovne snage rasporede tamo.

Richard Holbrooke sastao se posljednji put sa Miloševićem u martu 1999. te mu ponudio zadnju šansu da prihvati ugovor u Rambouilletu, po kojem bi Kosovo dobilo natrag svoju autonomiju, OVK se razoružala, a mirovne snage i NATO se rasporedili na to područje.

Milošević je odbio, što je dovelo do NATO-ovog bombardiranja SRJ, koje je trajalo 78 dana, od 22. marta do 11. juna 1999. Borbeni zrakoplovi većinom su polijetali iz baza u Italiji i na Jadranskom moru.

Dana 25. marta 1999. NATO je ponovno, oko 3 sata ujutro, napao ciljeve u okolici Beograda. Jedan od glavnih ciljeva snažnog napada snaga NATO-a na šire područje Beograda bio je aerodrom u Batajnici, a na udaru drugog vala zračnih napada bili su vojni ciljevi.

Tokom 10 sedmica bombardiranja Srbije, NATO zrakoplovi izveli su 38.000 borbenih misija, većinom napadajući vojna postrojenja i skladišta oružja Srbije u Beogradu, Nišu i Novom Sadu. Istodobno, srpska vojska pojačala je napade po Kosovu. Tako se 25. marta odigrao masakr u Velikoj Kruši, u kojem je ubijeno 44 albanskih civila, 26. marta masakr u Suvoj Reci u kojem je srpska policija smaknula 48 albanska civila, a 28. marta masakr u Izbici, u kojem je ubijeno 120 Albanaca. Svi su bili civili.

Dana 27. aprila dogodio se vjerovatno najveći pokolj, onaj u Meji, u kojem je ubijeno više od 200 Albanaca.

Rusija se protivila vojnoj akciji, ali nije ništa poduzela kako bi stala na stranu Miloševića. Nakon odlaska OESS-a sa Kosova 20. marta, razina incidenata i samovoljnih ubijanja je dramatično porasla. Istog dana Vojska SR Jugoslavije i policija su ušle u selo Trnava kod Podujeva i počela granatirati kuće. Dok su ljudi bježali, granata je pogodila traktor. Kotlina, područje 6 km jugozapadno od Kačanika, je napadnuto 24. marta: selo je prvo raketirano topništvom, a onda je Vojska SR Jugoslavije upala sa tenkovima. 22 leša su pronađena u dva bunara.

Dana 26. marta dva jugoslavenska aviona MiG-29 su poletjela iz Batajnice u potjeri za jednim NATO-vim borbenim zrakoplovom koji je iz Srbije letio u smjeru BiH.

Kada su prešli granicu, u zasjedi su se pojavila dva američka F-15. Oba MiG-a je oborio zapovjednik Jeff Hwang. Pilot Slobodan Perić izbjegao je jednu raketu, ali ga je druga pogodila. Ipak, na vrijeme je izletio iz aviona i padobranom se spustio na tlo, gdje je prošvercan natrag u Srbiju uz pomoć policije Republike Srpske. Drugi pilot, Zoran Radosavljević, nije uspio napustiti MiG na vrijeme te je poginuo.

Jedan od bizarnijih pokušaja Miloševića da izađe iz krize dogodio se 12. aprila, kada je jugoslavenski parlament prihvatio vladinu odluku o pristupanju Beograda Savezu Rusije i Bjelorusije. Milošević je istodobno poslao pismenu poslanicu predsjedniku Jeljcinu, koju je Miloševićev brat u Moskvi, Borislav, predao ruskom Ministarstvu vanjskih poslova. U njoj se službeno traži primanje Jugoslavije u Savez Rusije i Bjelorusije. Ipak, Moskva nije pristala na ideju, naglasivši da bi se "prvo trebala razriješti situacija na Kosovu".

Dana 23. aprila NATO raketa je pogodila zgradu Radio televizije Srbije te na 24 sata prekinula emitiranje programa, tom

Dana 7. maja dogodio se još jedan incident kada je NATO bombardirao kinesko veleposlanstvo u Beogradu, gdje su poginula tri kineska novinara, što je izazvao snažan protest Pekinga. NATO se izvinio, navevši da je za sve kriva zastarjela karta grada te da veleposlanstvo nije pogođeno namjerno.

Milošević je na kraju prihvatio uvjet za povlačenje Vojske Jugoslavije i ulazak KFOR-a na Kosovo. Time je 11. juna i službeno završila NATO-ova akcija i rat. Oko 750.000 protjeranih Albanaca moglo se potom vratiti natrag na Kosovo, ali je oko 100.000 Srba od straha napustilo to područje.

Deset godina kasnije Kosovo je proglasilo neovisnost, a priznalo ga je više od 100 država članica UN-a. Milošević je skončao u Haagu, a sve ostalo je povijest!

(SB)