Piše: Danijal HADŽOVIĆ

I u jeku pandemije  COVID-19 bh. društvo i dalje se suočava s još jednim virusom, dugoročnijim i smrtonosnijim i od same korone –  HDZ-om. Ministri ove stranke u Vijeću ministara najprije su blokirali kredit MMF-a namijenjen našoj zemlji, a nekoliko dana poslije HDZ je kao jedina stranka odbio da učestvuje na sastanku  radne grupe koja je pokrenuta s ciljem reformskih procesa u BiH i realizacije 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije. Uporedo s tim, HDZ je neuspješno pokušao u našu zemlju prošvercovati ruske špijune u vojnim uniformama radi navodne dezinfekcije mostarske bolnice.

Posljednji HDZ-ovi potezi terorisanja građana BiH, uključujući i Hrvate, odbijanje da učestvuju u razvoju evropskog puta ili pokušaji raspršivanje ruskih pipaka po zemlji, kratkoročno zaista nanose udarce i štetu ovoj zemlji. No na duže staze gledano oni u suštini predstavljaju sjajnu stvar, jer i posljednjim iluzionistima i interesdžijama ogolijevaju suštinsku sliku onoga što HDZ jeste, a on je jedna ultranacionalistička, do srži korumpirana, antibosanskohercegovačka stranka koja posljednjih godina potpuno skida masku otkrivajući svoje nakazno ideološko lice.

Ipak, kroz sve ove godine u probosanskoj javnosti često smo svjedočili mnogobrojnim pokušajima umivanja lica HDZ-a ili čak pravdanja njihovog nacionalizma ili rušilačke politike. Oba puta kada je HDZ bio zaobiđen u formiranju federalne vlasti (2002. i 2010.) te eliminisan iz Predsjedništva 2006. i 2010. predvodnik u ovom procesu bio je SDP BiH. Tada je mnogo više razumijevanja prema HDZ-u dolazilo od strane SDA i njoj bliskih intelektualnih i medijskih krugova, koji su u toj stranci prepoznavali ne samo svog starog i dugogodišnjeg koalicionog partnera s kojim se vlast dijelila po principu „dogovora naroda“, nego se otvoreno zastupala i teza o „relaksaciji odnosa“ i poštivanju „legitimne izborne volje“ hrvatskog naroda, koju je SDP navodno narušavao. Posljednjih godina, međutim, svjedočimo da SDA ideološki pokazuje sve veću distancu prema HDZ-u, dok pojedini lijevo-građanski krugovi u Sarajevu, prije svega oni bliski Našoj stranci i u manjoj mjeri SDP-u, HDZ-ov nacionalizam nastoje objasniti navodnim bošnjačkim nacionalizmom kao njegovim izvorom. Da apsurd bude veći, glavnog uzročnika tog bošnjačkog nacionalizma vide u nebošnjaku Željku Komšiću. Logika je sljedeća – Komšić i određeni probosanski krugovi svojom retorikom i potezima provociraju i dižu tenzije, što HDZ dodatno vodi u radikalizaciju i tako se stvara začarani krug u kojem jedan nacionalizam hrani drugi. Stav koji je također popularan je da je HDZ, eto, ipak 1992. stajao na ideji o nezavisnosti BiH i nikada nije bio protiv ove države, ali su ga naknadne okolnosti odvele u drugom pravcu.

Ovo sve skupa je ili glupa naivnost ili nepoznavanje činjenica ili obično politikanstvo, a najprije će biti sve ovo kombinovano. Problem ovakvih teza je što HDZ nije u jednom trenutku postao ovo što je danas. On je oduvijek takav, a bošnjački nacionalizam ako ga je eventualno i podsticao, to je bilo minimalno.

Sjećaš li se UZP-a?

Od prvog dana svog osnivanja HDZ  u BiH djeluje tek kao pijun hrvatskih nacionalističkih ciljeva u manjoj ili većoj mjeri rukovođenih iz Zagreba, pri čemu je Bosna i Hercegovina, i pored povremenih manifestacija navodne privrženosti prema njoj, tek sredstvo koje dugoročno treba čerečiti i slabiti u cilju širenja ili jačanja hrvatskih nacionalnih pozicija.

Koliko je nezavisna Bosna i Hercegovina bila istinski cilj HDZ-u, pokazuje da prvu zaokruženu paradržavu u BiH nije stvorio SDS (Republika Srpska proglašena je tek u januaru 1992.), nego upravo ova stranka koja je već 18. novembra 1991. na teritoriji općina u kojima je imala vlast proglasila Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu i od prvog dana krenula graditi paralelne institucije nezavisne od onih zvaničnih u Sarajevu. HDZ, istina, jeste podržao nezavisnost BiH, ali je cilj toga u prvom redu bio obezbijediti međunarodno priznanje za Hrvatsku (jasan stav SAD-a je bio da će priznati samo sve republike u paketu) i posredno izdejstvovati premještanje JNA trupa s teritorija Hrvatske na teritoriju BiH.

Čak i samo referendumsko pitanje o nezavisnosti Bosne i Hercegovine HDZ je nastojao dovesti u pitanje, tražeći da se iz formulacije izbaci riječ „građani“, a umjesto toga građane upita jesu li oni za „suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podruĉjima (kantonima)?"

Drugim riječima, u referendumskom pitanju trebalo je izbrisati građane BiH kao političku činjenicu i u  njega ugraditi  podjelu BiH na etničke političke jedinice, iako one u tom trenutku formalno-pravno ne postoje. Nedugo po proglašenju nezavisnosti, po uzoru na SDS i predstavnik tada dominantne struje HDZ-a Franjo Boras napustio je Predsjedništvo BiH, HDZ-ovi ministri napustili su Vladu BiH, a svi zajedno se povukli u Grude da započnu projekat za koji će Haški tribunal jasno presuditi da je UZP, sastavljen od sistemskih masovnih zločina etničkog čišćenja, koje je samo daleko veća spremnost Armije BiH u tom trenutku spriječila da u većoj mjeri poprimi zločinačke konture projekta Radovana Karadžića. Iako pušku na Armiju BiH nisu okrenuli sve do oktobra, još u maju 1992. HDZ BiH je jasno pokazao šta je njegov cilj, kada je predsjednik njegove paradržavne tvorevine Mato Boban u Grazu s Radovanom Karadžićem potpisao sporazum o podjeli čitave Bosne i Hercegovine između Srba i Hrvata.

Nakon što je iz rata izašo bez nacionalnog hrvatskog entiteta, HDZ će u postdejtonskoj BiH ostati upisan i kao jedina stranka koja je pokušala izvršiti državni udar jednostranim proglašenjem „Hrvatske samouprave“ 2001. godine  na područjima na kojima je vladao, nezadovoljan odlukama Ustavnog suda i visokog predstavnika kojim su Srbi proglašeni konstitutivnim narodom u FBiH i u skladu s tim Barryjevim izbornim amandmanima koji su olabavili etnički princip glasanja u Domu naroda FBiH. Kršenje ustava, odbijanje priznavanja nove Vlade Alijanse za promjene, pokušaj stvaranja paradržavne tvorevine i čak i izdvajanje jedinica HVO-a iz Vojske FBiH i njihovo postrojavanje uz davanje prisege „samoupravi“, na kraju je okončano upadom tenkova SFOR-a u zapadni dio Mostara!

Nakon propasti samouprave i smjene kolovođa ovog državnog udara, HDZ je nekoliko godina bio primiren, zabavljen svojim unutrašnjim podjelama (2006. otcijepit će se Ljubićeva frakcija koja je osnovala HDZ 1990.) i ugodno ušuškan u vlast i raspodjelu funkcija sa SDA po etno-nacionalnom ključu. Ipak, već dvijedesetih HDZ će ponovo namirisati krv i opet sve otvorenije krenuti u udar na državnost i funkcionalnost BiH.

Čović puca iz prazne puške

Iako će HDZ svoje rušilačke poteze, jednako kao i njegovi sarajevski trabanti, pokušati pravdati „platformaškom vladom“ i pogotovo izborima Komšića u Predsjedništvo, stvarni razlog sve otvorenijeg nacionalisitčkog divljanja ove stranke posljednjih godina leži u nečemu drugom. Posljednjih petnaestak godina politička dešavanja u BiH pratio je nagli pad intervencionizma zapadnog faktora, što je iskoristio Milorad Dodik za vođenje daleko samostalnije politike kada je u pitanju Republika Srpska, praćene i otvorenim potkopavanjem državnog nivoa vlasti i djelovanjem protiv interesa Bosne i Hercegovine. Uporedo s tim došlo je do naglog rasta ruskog intervencionizma na Zapadnom Balkanu, u BiH najprije preko Dodika, pa potom i HDZ-a BiH. Ova stranka, jednako kao i krajem 1992., zaključila je da probosanski faktor nije više u toliko jakoj poziciji kao nekoć, te da je pravi trenutak da se u sadejstvu sa Dodikom i ruskim sponzorima udari na njih kao i na samu državu BiH radi realiziranja nacionalističkih ciljeva.

Zbog toga je HDZ posljednjih godina sve osorniji, a organizovanje derneka u čast ratnih zločinaca, pritisci na ustavne sudove BiH i FBiH s ciljem promjena ustava po njihovom nahođenju koje nikad ne mogu postići demokratskim putem, instaliranje stranačkih medija koji šire najgnusnije rasističke teorije o Bošnjacima, slavljenje 9. januara, šurovanje s Rusima i sastajanje s njihovim obavještajcima, prijetnje političkim haosom te u konačnici otvoreno blokiranje države, tek su neke od manifestacija politike „slamanja BiH i Bošnjaka pod pritiskom“ u režiji ove stranke.

Ipak, čini se da HDZ u svom nacionalističkom divljanju ozbiljno precjenjuje svoju stvarnu moć. Dio cijene su već platili na izborima 2018. kada su, kao odgovor na ovakvo djelovanje, građani FBiH u dominantoj većini po treći put izabrali Željka Komšića za člana Predsjedništva, iako je svega nekoliko mjeseci prije izbora važio za autsajdera.

No, cijena bi poslije sljedećih izbora mogla a i trebala biti puno veća. HDZ nije stranka koja će se promijeniti ako je budemo milkili po glavi i koja, eto, samo malo impulsivno djeluje jer demokratska većina u Federaciji odbija da prihvati njihov politički koncept konsocijacijskog aparthejda prema kojem glas jednog glasača namijenjen HDZ-u treba da vrijedi kao četiri ostala. Upravo je period 2014. – 2018. kada je HDZ imao člana Predsjedništva, a SDA mu je prepustila sve pozicije koje je tražio, bio i period najbahatijeg, i najbezobzirnijeg HDZ-ovog nacionalističkog demonstriranja sile i otvorenog svrstavanja na stranu neprijatelja BiH. HDZ takvu politiku ne vodi iz bilo kakvog inata, nego iz proste činjenice što mu je kao hrvatskoj nacionalističkoj stranci u ideološkoj srži podrivanje, rastakanje i slabljenje Bosne i Hercegovine kako bi se na njenim ruševinama gradile Herceg-Bosne, banovine Hrvatske i drugi državni i paradržavni hrvatski interesi, sve uz hranjenje vlastite političko-tajkunske klijentele.

Ta stranka svoju suštinu promijeniti neće. To bi značilo da ona postaje neka druga stranka. HDZ je tumor na tijelu Bosne i Hercegovine. S tumorom se ne relaksiraju odnosu, on se ne hrani, njega se hirurški odstranjuje.

Magični broj 6

Vlast bez HDZ-a moguća je već nakon 2022. Dovoljno je samo 6 hrvatskih ruku u Domu naroda, a potrebno jd da svaka probosanska stranka kandiduje što veći broj Hrvata na svojim izbornim listama koji bi preko kantonalnih skupština mogli popuniti ovaj dom.

Ako se već moramo nositi s Dodikovom politikom koja je neprijateljski nastojena prema državi, onda nema logike da se i u FBiH svojevoljno pušta još jednom neprijatelju da dodatno ruši, blokira i ruinira i državu i entitet sve uz korištenje njihovih resursa.

Hranjenjem ovog tumora činimo zlo i samom hrvatskom narodu u BiH. HDZ danas uživa plebiscitarnu podršku među Hrvatima. Dijelom se to može zahvaliti činjenici da manjinski narod ima tendenciju organizovati se oko jedne najveće stranke. No druga činjenica, koja se rjeđe uzima u obzir, jeste da upravo zahvaljujući vlasti, kontroli budžeta i resursa, u mahom ruralnim područjima u kojima ova stranka ima uzde, kompletan politički, ekonomski i društveni život je pod čvrstom kontrolom HDZ-a koji preko takvih poluga moći sprječava pojavu opozicionih glasova koji bi narušili njegovo jednoumlje. Za to vrijeme, 2 od 3 najsiromašnija kantona u FBiH su upravo ona u kojima HDZ vlada – Posavski kanton i Kanton 10. Hrvati u BiH zaslužuju nešto bolje od HDZ-ove korupcije, politike, „dvije škole pod jednim krovom“ kladioničarske ekonomije, ulica Mile Budaka, stvaranja među Hrvatima osjećaja da su tuđini u vlastitoj zemlji i konstantnog podgrijavanja straha i mržnje prema Bošnjacima, pa makar se ta promjena trebala i s vrha nametnuti, kao što je nekoć i Kennedy „s vrha“ ukidao diskriminatorne zakone u južnjačkim državama SAD-a.

Historijski ispit imaju  probosanske stranke da nakon izbora 2022. na trenutak pod tepih gurnu sve svoje antagonizme i međusobne sukobe i ne dozvole da HDZ BiH nastavi sa svojim fatalnim djelovanjem razbijanja i ruiniranja Bosne i Hercegovine. Sve drugo bi bilo ravno izdaji.