Došli su do zaključka da su nuklearna testiranja tokom Hladnog rata možda promijenila uzorak oborina hiljade kilometara od mjesta detonacija.

Grupa naučnika proučavala je kako nuklearni naboj oslobođen iz testnih detonacija, koje su uglavnom izvodile Sjedinjene Države i SSSR pedesetih i šezdesetih godina, utjecao na kišne oblake u to vrijeme.

U istraživanju koje je objavljeno u časopisu "Physical Review Letters", koristili su se historijski zapisi iz perioda između 1962. i 1964. godine s istraživačke stanice u Škotskoj.

Naučnici su uspoređivali dane s visokim i niskim radioaktivnim zračenjem te su otkrili kako su oblaci bili vidno gušći, a bilo je, u prosjeku, 24 posto više kiše u danima s više radioaktivnosti.

- Proučavajući radioaktivnost koja se oslobodila nakon testiranja nuklearnog oružja za vrijeme Hladnoga rata, naučnici su u to vrijeme naučili o uzorcima cirkulacije atmosfere. Sada smo ponovno iskoristili iste podatke kako bismo proučili utjecaj na padavine - izjavio je profesor Giles Harrison, vodeći autor i profesor za atmosfersku fiziku pri Univerzitetu Reading.

- Politički nabijena atmosfera Hladnog rata dovela je do utrke u nuklearnom naoružavanju i tjeskobe širom svijeta. Nekoliko decenija poslije, taj globalni oblak pruža nadu da ćemo na jedinstveni način moći proučiti kako električni naboj utječe na kišu - objašnjava on.

Dugo se mislilo da električni naboj modificira način na koji se kapljice vode u oblacima sudaraju i miješaju, što potencijalno utječe na veličinu kapljica i kišu, ali to je teško promatrati u atmosferi, ističe se u saopćenju Univerziteta. Kombiniranjem  podataka o testiranju bombe sa prognostičkim zapisima, naučnici su to restrospektivno mogli proučavati.

Učeći više o tome kako naboj utječe na oblake bez grmljavine, vjeruje se da će naučnici sada bolje razumjeti vremenske procese.

Iako su se detonacije nuklearnog oružja odvijale u zabačenim dijelovima svijeta, poput pustinje u Nevadi u SAD-u i na otocima Pacifičkog okeana i na Arktiku, radioaktivno zagađenje raspršilo se kroz atmosferu širom svijeta.

Naučnici s univerziteta Reading, Bath i Bristol napravili su istraživanje uz pomoć podataka sa meteoroloških stanica "Kew" blizu Londona i "Lerwick" na Šetlandskim otocima.

Kako se ističe u saopćenju, Šetlandski otoci, koji su smješteni 480 kilometara sjeverozapadno od Škotske, bili su idealni za proučavanje, jer nisu toliko bili pod utjecajem drugih izvora antropogenog zagađenja.

Količina oborina na Šetlandskim otocima pokazuje razlike koje su nestale nakon što se glavna epizoda radioaktivnosti završila.

Ova otkrića mogu biti korisna za istraživanje geoinžinjeringa povezanog s oblacima, u kojem se istražuje kako električni naboj može utjecati na kišu, ublažiti sušu ili spriječiti poplave bez upotrebe hemikalija.