Prisustvo ruskog interesa, s druge strane, nije “od jučer”. Ono ima dugu historiju i seže u vrijeme kada ni Bosna i Hercegovina ni Republika Srbija nisu predstavljale zasebne političke entitete. On se kroz historiju pojavljivao u različitim oblicima, zavisno od ciljeva koje ruska politika nastoji ostvariti, uslova koji vladaju na ovom području te državne organizacije koja dominira nad ovim područjem.

Veliki bečki rat koji se vodio krajem 17. stoljeća između članica Svete lige koja je okupljala Mletačku republiku, Habsburšku monarhiju i Poljsku kraljevinu, uz podršku zvaničnog Rima, uspjela je dobrim dijelom potisnuti Osmansko carstvo iz Evrope zauzimanjem Budimskog ejaleta 1686. godine. Ovaj odlučni događaj, ali i druge okolnosti, utjecale su na to da se i Rusija 1687. godine priključi članicama Svete lige u ratu protiv osmanske države. Već tada u Moskvi je počelo zagovaranje ideja o potrebi Rusije da izađe na tzv. toplo more, što je bio i razlog da se u vojnom vrhu napravi plan i pokušaj da se osvoji Azov na obalama Crnog mora. Iako Rusija nije ostvarila značajne uspjehe u ovom ratu protiv Carstva, događaji su naznačili početak njegovog defanzivnog djelovanja na evropskom području. S druge strane, pitanje izlaska Rusije na “toplo more” ostat će aktuelno geostrateško pitanje do danas.

Naredni osmanski sultan Ahmed III nastojao je povratiti ugled Carstva narušen porazima i ponižavajućim mirovnim sporazumima koji su njegovog prethodnika koštali vlasti. Istovremeno, ruski vladar Petar Veliki zamišljao je da u pogodnom trenutku pobuni sultanove nemuslimanske podanike, posebno računajući na Grke, Srbe, Crnogorce i Vlahe, koji su po vjeri bili pravoslavci, i da u datom vremenu zagospodari najvećim evropskim dijelom Osmanskog carstva. Za potrebe tog plana, Petar je preko svojih diplomata uspostavio vezu s vlaškim knezom Brankovom, a po savjetu Save Vladisavljevića, čovjeka porijeklom iz Hercegovine, koji je u toku Velikog bečkog rata došao u Rusiju i uspostavio kontakte s ruskim dvorom.

Ruski car Petar Veliki (vladao od 1682. do 1725.)

Već 1711. godine, služeći se informacijama koje je dobio od Vladisavljevića o stanju na prostoru Bosanskog ejaleta i Smederevskog sandžaka, ruski vladar napisao je gramatu u kojoj poziva sve nemuslimanske podanike da mu se pridruže u ratu koji predstoji. Međutim, gramata je imala odjeka jedino među Crnogorcima. U bitkama koje su uslijedile, osmanska vojska je dominantno porazila ruske snage i prisilila ih na potpisivanje mirovnog ugovora.

Opisani događaji predstavljaju prvu akciju zvanične ruske politike prema pravoslavnom stanovništvu na Balkanu sa ciljem da ih instrumentaliziraju i iskoriste za svoje geostrateške interesu u ovom dijelu Evrope.

Slijedeći najvažniji događaj koji će definirati ruski utjecaj na ovom području je Kučuk-Kajnardžijski mir, potpisan 1774. godine. Ovom miru prethodio je težak šestogodišnji rat na koji se odlučila ruska carica Katarina sa ciljem proširenja granica svoje zemlje prema jugu. Ruska vojska je izuzetno uspješno vodila ovaj rat i gotovo na svim ratištima uspijevala nadjačati osmanske snage. Ipak, zbog pojave kuge unutar armije i velikog seljačkog ustanka pod vodstvom Pogačova, koji je zaprijetio i samoj prijestolnici Moskvi, carica Katarina bila je prisiljena da prihvati osmansku ponudu za mirovnim sporazumom.

Ruska carica Katarina (vladala od 1762. do 1796.)

Jedna od odluka ovog mirovnog sporazuma bila je da Osmansko carstvo prihvata da Rusija, kao država, bude zaštitnik i predstavnik sultanovih pravoslavnih podanika u Moldaviji, Vlahiji i na Egejskim otocima. Upravo je ovaj član učinio ovaj ugovor još mnogo težim po osmansku državu. Omogućio je Rusiji da kasnije slobodno interpretira stavke ugovora i uzima sebi za pravo da se miješa u unutrašnje prilike u osmanskoj državi, tvrdeći da joj mirovni ugovor garantuje pravo protektorata nad pravoslavnim stanovništvom cijelog Osmanskog carstva.

Od navedenih događaja, Rusija će u narednom periodu biti konstantno prisutna na evropskom dijelu Osmanskog carstva. Njen utjecaj će se posebno osjetiti u Srbiji i Bosni i Hercegovini tokom 19. stoljeća, posebno u drugoj polovici, do okupacije Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske monarhije. Kroz cijelo 19. stoljeće zvanična i nezvanična ruska politika ostvarivat će kontakte, vršiti politički, finansijski i vojni utjecaj na pravoslavno stanovništvo Bosne i Hercegovine. Rusko rovaranje protiv vlasti u Bosanskom ejaletu, zajedno sa srpskim i crnogorskim uplitanjima, bit će najvažniji uzročnik niza oružanih ustanaka koji će biti podignuti, uglavnom u Hercegovini, od pedesetih godina 19. stoljeća. Vrhunac takve politike ostvarit će se tokom ustanka u Bosni i Hercegovini od 1875. do 1878. godine, koji je bio opravdanje Austro-Ugarskoj politici da zatraži mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. Jedan od važnijih aspekata tog zahtjeva Monarhije jeste i sprečavanje još dubljeg učvršćivanja ruske politike u Bosni i Hercegovini, koje bi se preko Srbije zasigurno ostvarilo da su ustanički interesi bili nagrađeni na kongresu u Berlinu. 

(S. B.)