Dopušta prolaz iz oblasti u oblast, dopušta ulaz svim stanovnicima Schengenske zone, obavezu maski zadržava samo u zatvorenim prostorima, ali i dalje naređuje međusobnu distancu od jednog metra (dva ako se obavlja sportska aktivnost) i zabranu masovnog okupljanja.

Upravo nju provokativno krše manifestanti.

Logika njihovog protesta je jasna: „Koronavirus ne postoji, to je samo politička, ekonomska i socijalna shema, jer žele prodati Italiju Kini, tako što će nas vakcinirati i popisati“. Vakcina, naime, služi – uvjereni su – da im ubrizgaju svakome po nanočip kojim će ti isti „oni“ pratiti što građani čine, što kažu, kuda se kreću, čak će im time ograničiti slobodnu volju, natjerati ih da čine što ne bi nikada činili po svojoj slobodnoj volji.

Shema je užasna, nije čudno što su oni koji u nju vjeruju ogorčeni, pa i rabijatni. Naravno, shema je irealna (na primjer, kojom bi se baterijom ili alternativnim izvorom napajao mitski nanočip, kad ni običan već postojeći GSM ne može funkcionirati bez baterije, sada ipak vidljive golim okom, pa i s više od 20 metara?). Realan je, međutim, strah, a on urađa agresijom i u nižih sisavaca, i u gmazova, kako ne bi u čovjeka (koji nije bonobo pa da tenzije i konflikte rješava na ugodniji način)?

Prosvjednici podjednako racionalno znaju što je nužno da se opasnost otkloni od Italije, pa su to i zahtijevali. Na primjer, povratak „italske lire“ umjesto eura. Ukidanje vakcina, jer služe samo podjarmljivanju. Ukidanje zabrana okupljanja, jer su uvedene samo da bi onemogućile demokratske slobode.

Ti su prosvjedi u subotu organizirani diljem Italije, a osobito su burni bili u Milanu i Rimu, gdje bilo sukoba s policajcima i karabinijerima u punoj opremi.

U Rimu su prosvjede organizirale dvije neofašističke organizacije.

Jedna je CasaPound i njezina aktualna emanacija „trobojne maske“ (u bojama nacionalne zastave: zeleno-bijelo-crvene). „Trobojne maske“ već nekoliko subota za redom manifestiraju zahtijevajući realizaciju ustavnog prava na rad i na slobodu kretanja, protiv karantene.

Druga je „Marš na Rim“, tako nazvana po manifestaciji kojom su 1922 Mussolinijevi fašisti privoljeli kralja Vittorija Emanuelea III da njihovu Duceu preda vlast u državi s diktatorskim ovlastima. „Marš na Rim“ je prvi talijanski politički pokret koji je nastao i organiziran virtualno, na ruskoj (!) društvenoj mreži Telegram. Prva njihova akcija bila je sistematsko razbijanje izolacije subotom: okupljanja u tijesnom kontaktu, bez maski.

Subotnji prosvjedi su predstavljeni kao pokus prije premijere, najavljenih velikih demonstracija parlamentarne neofašističke stranke Braća Italije (Fratelli d'Italia), tako nazvane po prvom stihu talijanske državne himne. Braća, koju predvodi Giorgia Meloni, planiraju masovni prosvjed u utorak, na Blagdan Republike. Ona je, naime, proglašena kao rezultat plebiscita o monarhiji ili republici 2.6.1946 (za opstanak Kraljevine glasalo je deset milijuna birača, a za Republiku njih 12 milijuna, nakon čega je kralj Umberto II zauvijek napustio Italiju).

Giorgia Meloni, liderica parlamentarne neofašističke stranke Braća Italije (Fratelli d'Italia)

 Stoga su u subotu u Rim manifestanti došli iz različitih oblasti, iako do ponoći između utorka i srijede vrijedi zabrana putovanja između oblasti, osim zbog važnih neodgodivih razloga.

Taktički cilj demonstranata bio je proboj Corsom do Palače Chigi i Montecitorija, naime do Predsjedništva Vlade, odnosno Zastupničkog doma. Vikali su: „Pustite nas proći, već smo četiri mjeseca bez plaće!“ Pokušali su i prevrnuti jedno od blindiranih vozila koje im je priječilo prolaz s Mletačkog trga na rimski Corso.

Sedamdesetak prosvjednika je legitimirano i prijavljeno zbog kršenja propisa u svrhu suzbijanja zaraze covidom 19.

I u Milanu su ti propisi kršeni namjerno i očito, kao izazov državi. Da bude očitije, narančaste prsluke je vodio – odjeven u narančasto odijelo – bivši karabinijerski general i bivši socijaldemokratski zastupnik Antonio Pappalardo, u svoja doba državni podtajnik u Ministarstvu financija, a sada predsjednik ne samo Pokreta narančastih prsluka, nego i nacionalnih pokreta Nar, odnosno Društveno dostojanstvo, te Vijeća mudraca Italijanskoga oslobodilačkog pokreta.

Skup u Milanu, na središnjemu gradskom trgu pred Stolnicom, izazvao je oprečne reakcije. Manifestanti bez maski (iako su još obvezatne u Lombardiji) i s rukama ispruženima visoko na fašistički pozdrav, naveli su gradonačelnika Beppea Salu da od milanskog prefekta zahtijeva prijavu protiv organizatorâ.

Prosvjednici kažu da je to tek početak. Može im se vjerovati. Ovo bi u Italiji moglo biti dugo toplo ljeto, i u političkom smislu. Kako popušta strah od zaraze, tako rastu jad i bijes zbog ekonomskih posljedica, koje su već porazne.

Ignazio Visco, guverner emisijske Banke Italije, predviđa da će ovogodišnji društveni brutoproizvod u Italiji biti manji od lanjskoga za 9-15 posto, da će javni dug enormno narasti, dok će najviše osiromašiti najsiromašniji Talijani. Obećana pomoć iz Evropske unije na dugom je štapu: niti je definitivno odlučena, niti će početi pristizati prije 2021. Do tad ko živ, ko mrtav.

To je savršena hranjiva podloga za nemire i nerede u kojima populistički suverenizam ne peca, nego grabi velikim mrežama.

(Jutarnji.hr/SB)