Na početku dokumenta, u sažetku analize, navodi se da je „odlučnost Beograda da stvori veliku Srbiju čak i po veliku cijenu za Srbe i njihove oponente definitivna“. U tom smislu ističe se da su ženevski pregovori koji će iznjedirit „Vance-Owenov“ plan o podjeli BiH na kantone i pomirljivi pristup Miloševića i i bosanskih Srba, tek „manevarski potez da se kupi vrijeme“. Istovremeno se ističe da Beograd neće prestati da se zalaže za kreiranje etnički čiste velike Srbije kroz upotrebu vojne sile, osim ako međunarodna zajednica.

„- striktno uvede trgovinske sankcije,

- naoruža Bosnu i Hrvatsku,

- primijeni zabranu letova u SRJ,

- zaprijeti, a možda i izvede, zračne udare protiv vojnih ciljeva u Srbiji.“

Zaključuje se da se, na osnovu informacija CIA-je, State Departmenta, DIA-je i Ministarstva odbrane, može zaključiti da će, bez jake međunarodne intervencije, doći do uspostave velike Srbije kao razorne sile u Evropi do sredine decenije.

“Onog trenutka kada Beograd konsoliduje moć i teritoriju, očekujemo da će podsticati sukob među susjedima; koristiti vojne snage izvan granica; pokrenuti etničko čišćenje Kosova; nabaviti neatomsko naoružanje za masovno uništenje; i moguće proširiti se i na nesrpska područja u Makedoniji, Bosni i na hrvatskoj obali.”

U dokumentu se daje procjena da će se položaj kosovskih Albanaca pogoršati naredne godine.

“Politička ravnoteža snaga u Srbiji mijenja se u prilog grupe koja želi etnički očistiti Kosovo. Naša analiza utvrdila je da Milošević uživa prešutnu podršku srpskih nacionalisti i vojnih krugova za ekspanziju i etničku politiku Srbije. Jer vojska i srpski nacionalisti dijele mnoge Miloševićeve ciljevi politike, stoga će srpske ekspanzionističke i etničke politike vjerojatno ostati nepromijenjene čak i ako on bude napustio službu. Sposobnost Zapada da oblikuje srpsko ponašanje bit će ograničena, osim ako pritisak ne izvrši direktno na nacionaliste i vojsku.”

Dalje se u dokumentu navodi da se nedavno sastala međuagencijska grupa radi procjene četiri pitanja koja proizlaze iz napora srpskih nacionalista da formiraju „veliku Srbiju“.

„Ispitana su pitanja:

• Na kojem nivou nametnutih sankcija bi Srbija prestala pružati aktivnu podršku stvaranja silom etnički čiste „velike Srbije“
• Kakvu ulogu bi igrala hipotetička „velika Srbija“ u balkanskoj politici
• Koliki stepen samouprave i etničkih prava bi Beograd dozvolio kosovskim Albancima
• Koliko bi se loši uslovi u Srbiji trebali stvoriti prije nego što je politička ravnoteža snaga u Beogradu pogodila svrgavanju Miloševića?“

U pogledu mogućih alternativa Slobodanu Miloševiću, ističe se da je većina ostalih stranaka također nacionalistički orijentisana te s manje ili više žara podržava projekt velike Srbije, kao i da demokratska opozicija ima minoran utjecaj u društvu. U tom smislu ističe se da će Srpska radikalna stranka i njen lider Vojislav Šešelj zasigurno od Srbije načiniti remetilački faktor u skorijoj budućnosti.

Ipak, navodi se da bi Milošević, u strahu od vojnih udara, mogao otkazati svoju podršku Srbima u Bosni i prije bilo kakve vojne intervencije. No, ističe se da će Milošević svoju podršku uskraćivati samo dotle dok bude postojala direktna prijetnja vojne intervencije. Za Kosovo se procjenjuje da u tom trenutku ni Beograd ni kosovski Albanci nisu spremni za veliki sukob, ali da će djelovanja ultranacionalista na Kosovu i povećana međunarodna aktivnost na Balkanu koja ohrabruje Albance, s vremenom voditi do konflikta. U zaključku se navodi da, iako je podjela Kosova moguća, ona se neće desiti sve dok ne izbiju oružani sukobi i obje strane to počnu posmatrati kao svoj interes.